Share

ISTINA o Ivinom Radosavu!

Vrlo ozbiljan, demaskirajući materijal koji raskrinkava mrzitelja Bošnjaka i islama, nobelovca-falsifikatora Ivu Andrića!

NADAN FILIPOVIĆ:

Smatram da nije na odmet upustit se u komparativnu analizu opisa nabijanja na kolac iz članka “Primjer francuskog divljaštva – mučenička smrt Sulejmana el-Halebije“ koji je objavljen u “Sarajevskom listu“, broj 127, godište izlaženja 38, dana 7.maja 1915. godine i Andrićevog opisa skoro iste scene u hronici-romanu “Na Drini ćuprija“.
Da se ne bi kome učinilo da se ovde iznose neke podmukle neistine o pokojnom nobelovcu Andriću, jasno je treba prezentirati autentični tekst iz gore navedenog članka.

“Pošto je Sulejmanova desna ruka posve izgorjela, tako da je ostala sama kost, počela se pripremati operacija za nasađivanje na kolac. Na zemlji je stajao jedan kolac od sedam-osam stopa duljine. Dok je Bartolomeo Sera svojim bodežom oštrio vrh kolca, Sulejman je stajao posve ravnodušno. Njegova je desna ruka bila posve izgorena i pretvorena u ugljen.
Krvnik ga povali na tle i razreže mu nožem veliku ranu na tragu. Poslije približi kolac ovoj rani i počne ga jednim maljem utjerivati u tijelo. Kad mu je kolac dospio u prsa, zaveže mu ruke, digne ga u zrak i kolac zabije u zemlju.
Dok se ova grozna kazna vršila, bijedni mladić, osim što se nije tužio, nije od sebe davao ni glasa. Naravno da mu je duša gorjela i da je osjećao najžešću bol, ali mu se na licu moglo vidjeti da ovo nije htio da oda. Kad je dignut u zrak, pogleda na narod, visokim glasom izrekne “Kelimei-šehadet“ (svjedočanstvo da je Bog samo jedan) i zamoli da mu se donese vode.
Jedan vojnik koji je čuvao stražu kod kolca htio mu je ispuniti želju. Bartolomeo Sera mu to zabrani rekavši “Sta to činiš? Ako mu dadneš vode, odmah će krepati!“
Sulejman je na uspravljenom kocu živio četiri sata. Gdjekada je učio neke citate iz Kur’ana, a pogled je upro u nebo. Da se iza odlaska Bartolomea Sere stražar nije smilovao i dao mu vode, možda bi još nekoliko sati živio.
Sulejman je umro čim je popio vodu. Iza njegove smrti otvoreno mu je bodežom na tijelu petnaest rana. Glava mu je pala na lijevo rame i tako je na kocu ostavljen četrdeset i osam sati.
Sulejmanov kostur je očistio vojnički kirurg Lerrey i onda je otpremljen u Pariz da se izloži u muzeumu.“

(Ovo je prijevod Saliha Bakamovića koji je objavljen u “Priča i stvarnost oko Ive Andrića, prvog južnoslavenskog nobelovca“, Bosanski pogledi, 1960-1967, Pretisak, London, 1984, stranica 235).

Radi opšteg utiska o gore navednom članku “Primjer francuskog divljaštva – mučenička smrt Sulejmana el-Halebije“ objavljenom u “Sarajevskom listu“, broj 127, godište izlaženja 38, dana 7.maja 1915. godine, a da bi se pokazala ta morbidna sličnost i maltene podudarnost sa istom sekvencom iz romana “Na Drini ćuprija“ treba i tu sekvencu citirati od riječi do riječi.

“Kada su Radisavu naredili da legne, on je oklevao jedan trenutak, a onda je ne gledajući Cigane ni sejmene, kao da ih nema, prišao bliže Plevljaku, gotovo poverljivo, kao nekom svom, i rekao mu tiho i potmulo: “Slušaj, tako ti i ovog i onog svijeta, učini dobro i probodi me, da se ne mučim kao pas.
Plevljak se trgnuo i viknuo na njega kao da se brani od tog suviše poverljivog načina razgovora: “Sikter, Vlaše! Zar si ti toliki delija da carsko rušiš a ovamo bogoradiš kao žena. Biće kako je naređeno i kako si zaslužio.“
Radisav obori glavu još niže, a Cigani mu priđoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Na grudima se ukazaše rane od veriga, potprištene i pocrvenele. Ne govoreći više ništa, seljak leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji.
Cigani priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuuše svaki na svoju stranu i široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme Merdžan (Cigan musliman, NF) je položio kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao seljaku među noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, oštar nož, kleknu pored ispruženog osuđenika i nagnu se nad njim da mu zaseče sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u telo. Taj najstrašniji deo krvnikova posla bio je, srećom, za gledaoce nevidljiv. Videlo se samo kako vezano telo zadrhta od kratkog i neprimetnog uboda nožem, kako se podiže do pasa, kao da će ustati, ali ponovo pade natrag i tupo udari o daske.
Čim je to svršio, Ciganin skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stede njime da udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a zatim dvojicu Cigana, opominjući ih da vuku lagano i jednomerno. Telo raskrečenog seljaka grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se svijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Tišina je na obe obale bila tolika da se jasno razabirao i svaki udarac za sebe i njegov odjek negdje na strmoj obali. Najbliži su mogli čuti kako čovek udara čelom u dasku i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je celo to rastrgnuto i mučeno telo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koga gaze ili drvo koje lome. Posle svakog drugog udarca odlazio je Ciganin do ispruženog tela, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uverio da nije povredio nijedan od najvažnijih živih delova iznutrice, vraćao se i nastavljao svoj posao.
Sve se to slabo čulo i još manje videlo sa obale, ali su svima noge drhtale, lica bledela i hladneli prsti na rukama. U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je video kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i proseče to ispupčeno mjeto unakrst. Bleda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva – tri udarca, laka i oprezna, i na prosečenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovek je bio nabijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozledio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Merdžan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično telo, zaobilazeći krv koja je curila sa mesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica Cigana okrenuše ukrućeno telo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Merdžan je gledao da li je čovek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obe usne ukočene u grču; iza njih su belasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića više nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom.
Dvojica Cigana stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze da ne drmaju telom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupreše kratkom žiokom koju prikovaše za kolac.
Kad i to bi gotovo Cigani se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Radisav na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima.
Tad Cigani priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine reči:
– Turci,Turci.. – grcao je – … da paski skapavate… paski pomrete!… (Na Drini ćuprija, III izdanje, Svjetlost, Sarajevo, strana 45).

Slijedi dalje niz jezivih detalja i pojedinosti i na ovom dijelu knjige mnogi čitaoci su je odložili i više nisu ni otvorili.
Srpski i hrvatski nacionalisti preokrenuli su ovakav opisani čin kažnjavanja u simbol turske i muslimanske surovosti, kao ne znajući za činjenicu da postoje na hiljade historijskih dokumenata koji svjedoče da se nabijanje živog čovjeka na kolac mnogo češće prakticiralo u kršćanskim zemljama Evrope, a posebno u Austriji i Njemačkoj. Nabijanje na kolac u Turskoj carevini bilo je zaista rijetko prakticirano i to samo u slučaju kažnjavanja najtežih ubojica i zločinaca.

Najpoznatiji “nabijač na kolac“ u Srednjem vijeku bio je Princ Vlad iz Vlaške (kasnije transformiran u legendarnog Grofa Drakulu). Usput samo da napomenem da Princ Vlad nije bio musliman, već Vlah koji je sa Srbima i imao zajedničku pravoslavnu vjeru.
I dok je Ivo Andrić u okupiranom Beogradu i na ladanjima po Vrnjačkoj Banji pisao “Travničku hroniku“ i “Na Drini ćupriju“, uživajući punu zaštitu Gestapoa i kvislinške srpske policije, dotle su četnici u proljeće 1942. godine na Crnom Vrhu nedaleko Sarajeva na kolac nabili sarajevskog komunistu i ilegalca Mustafu Dovadžiju. (Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga III, Sarajevo, strana 145).
———————————————————————————-
ALAGA AJDINOVIĆ:
“Ove gnusne Andrićeve laži bile su povodom da naš vrsni književnik Nedžad Ibrišimović, u svom djelu “Knjiga Adema Kahrimana, pisanom briljantnim (ali malo neobičnim) stilom i na sarkastično-alegoričan način (doslovno prepisujući Andrićev opis sa Radosavom kao mučenikom, ali sa stvarnim imenima stvarnog događaja – isto što je i sam Ivo uradio prepisujući opis iz novinskog članka ali zamjenjujući stvarni lik mučenika Sulejmana izmišljenim Radosavom) “poručio” kako je Andrić trebao opisati stvarni događaj nabijanja na kolac sarajevskog ilegalca Mustafe Dovadžije a ne izmišljati turski zulum tamo nekom Radosavu – besramno kopirajući novinski članak o francuskom varavarstvu nad nedužnim Sulejmanom El Halebijem! ”

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ:

(Odlomak iz “Knjige Adema Kahrimana”)

“Evo kako je to opisao književnik Ivo Adnrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
… tu je ležao hrastov kolac, dugačak oko dva i po metra, kako treba zašiljen na vrhu pokovan gvoždem i sasvim tanak i oštar, a cio namazan dobro lojem, drveni malj za nabijanje, konopci i sve ostalo.
Kad su Mustafi naredili da legne on obori glavu a četnici mu pridoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Ne govoreći ništa partizan leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Četnici priđoše i vezaše mu prvo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu široko mu raskrečiše noge. Za to vrijeme jedan četnik, Jovan, položi kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao žrtvi medu noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, širok nož, kleknu pred ispruženog i nagnu se nad njim da mu rasiječe sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će kolac ući u tijelo. Pri tom najstrašnijem dijelu krvnikova posla vezano tijelo mučenika zadrhta od kratkog i neprimjetnog uboda nožem, podiže se do pasa, kao da će ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o zemlju. Čim je to svršio, Jovan skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji tupi dio koca, laganim i odmjerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo tijelo u koje zabija kolac a zatim dvojicu četnika, opominjući ih da vuku lagano i jednomjerno. Tijelo raskrečenog grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Čulo se kako nesretnik udara čelom o zemlju i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk, ni vapaj, ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je cijelo to rastegnuto i mučeno tijelo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Poslije svakog udarca Jovan je odlazio do ispruženog tijelo, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uvjerio da nije povrijedio nijedan od najvažnijih živih dijelova iznutrice, vraćao se i nastavljao posao.
U jednom trenutku kucanje prestade. Jovan je vidio kako se nesretniku pri vrhu desne plećke mišići ratežu i koža odiže. On priđe brzo i prosiječe to ispupčeno mjeto unakrst. Blijeda krv poteče, najprije oskudno pa sve jače. Još dva – tri udarca, laka i oprezna, i na prosječenom mjestu stade da izbija gvoždem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nahijen na kolac kao janje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Jovan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama. Dvojica četnika okrenuše ukrućeno tijelo na leđa i stadoše da mu vežu noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Jovan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je najednom došlo podbuhlo, šire i veće. Oči su bile širom otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iza njih su bjelasali stegnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića vise nije mogao da vlada; stoga mu je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i pluća radila kratkim ubrzanim dahom. Dvojica četnika stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Jovan je vikao na njih da paze da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji debeli dio koca u zemlju, zatim pozadi podupriješe kratkom žiokom koju prikovaše za kolac.
Kad i to bi gotovo četnici se izmakoše i pridružiše ostalima a na onom praznom prostoru ostade sam izdignut za čitav metar od zemlje, uspravan, ispršen i go do pojasa Mustafa Dovadžija na kocu. Iz daljine se samo naslućivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri člancima, dok su mu ruke vezane na leđima.
Tad četnici priđoše ponovo mučeniku i stadoše da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. Bio je živ i svjestan. Slabine su mu se dizale i spuštale, žile na vratu kucale, oči su kolutale sporo ali neprekidno. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto režanje u kome su se teško razabirale pojedine riječi:
– Četnici, četnici… – grcao je – … da paski skapavate… paski pomrete!…”

 

Komentari