Insan od sna
General Mehmed Alagić je već dugo živio s onu stranu života. Čekao je da ode. Bog će ga nagraditi za velika djela za koja ga je kaznio njegov narod.
Piše: Fatmir Alispahić
Sudbina generala Mehmeda Alagića je paradigma bošnjačkog prokletstva. General je osvajao bisere, vraćao ih u školjke, oslobađao zvijezde, u bukete slagao ruže vjetrova, ne bi li svoju zemlju i njene ljude darivao rahatlukom i dobrotom. General je bio umjetnik patriotizma! Nije imao vremena ni talenta da čeka zahvalnost. Živio je stvaralački čin. Ali ni u crnom snu nije slutio da će postati griješnik zbog svoje ljubavi. Njegova ljubav je bila roditeljska, bespovratna, darivana u vjeri da je najveća nagrada za insana kad iza njega ostane život.
Univerzum bi se raspao kad bi djeca kasapila roditelje. Civilizacija traje zbog zahvalnosti. Raspala bi se budućnost ako bismo ponižavali prošlost. Zato se danas raspadaju Bošnjaci, poput zagnojene, truhle rane. …Taj narod napušten od sebe.
General has a dream
U proljeće 2001. prvi put sam bio u Sanskom Mostu. Čudnovat grad. Miriše na vodu. U ravnici je, zelenijoj od zelene boje. Vazduh što ga pronosi Sana, umiva oči. Bistrije je. S mosta se vide ribe u Sani. Tu je normalo da ljudi i ribe žive zajedno. Sana je puna riba. Grad je pust od ljudi. Široke ulice i pokoji čovjek. Ljudi napadnom srdačnošću kao da nastoje sakriti tišinu. Nad ovim gradom ledbe neke tajne. Ima nešto nedorečeno.
U prvi mah pomislim da iznad svih naših gradova u kojima su činjeni zločini ledbi taj miris karanfilčića. – Ovdje su ubili doktora Mehu, iz pištolja, sa pola metra, tijelo je ostalo satima… – kaže Mido i pokazuje spomen-ploču, u blizini mosta. – Tamo su ubili… Svud su ubijali. Grad je pun lebdećih biljega. Ubijali su i u Trebinju, Višegradu, Zvorniku, ali rane ne vidi niko. Rane osjete samo ranjeni. Grad je u ratu bio geto za Bošnjake. Od 30.000 Bošnjaka, preko 5000 se nije uspjelo izvući. Od 25. V ‘92. do 10. X ‘95. oni su živjeli život Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj. Bog sami zna koliko je teško u ovako lijepom gradu čekati smrt. Blizu hiljadu Bošnjaka je likvidirano, prema potrebi. Sretnici su deportovani. Oko 500 je dočekalo oslobodioce. Iz pravca Ključa, nakon što je ushašovio i oplijevio Kupres i Vlašić, u rodni grad je ušao general Mehmed Alagić. Činilo se da je svanulo.
Ovu priču mi je kazivao Mido dok me te kišne noći vodio da vidim kuću u kojoj živi general. Noć je, učinilo mi se da je ta malehna kuća zarasla u mahovinu. Sjetio sam se kako sam davno gledao u kuću Ismeta Mujezinovića, kao da gledam samog velikog slikara. Bilo je nečeg sakralnog u ovom gledanju generalove kuće.
Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. Kao i svaki duhovan čovjek. Njegov angažman na funkciji općinskog načelnika nije bio politički, već umjetnički. Drukčije se ne može objasniti poratna renesansa Sanskog Mosta. Za nekoliko mjeseci, general je probudio volju za budućnost. Kažu, Sanjani su tada udisali jutro. Gradilo se, vraćalo se, proizvodilo se, voljelo se… Bilo je lijepo živjeti snove.
General je uputio poziv na povratak, svih. U grad su se slili prognanici iz 27 općina, da u tom ozračju optimizma čekaju povratak u Prijedor, Kozarac, Banja Luku; iz mehke Skandinavije su se vratili prognani Sanjani, u pustoš, da grade smisao života; opustjeli grad je odjednom imao 10.000 više stanovnika nego prije rata. Bio je veći i moćniji od Bihaća, po svemu. General je opčinio 75.000 ljudi. Vjerovali su u hair patriotizma. I vidjeli ga. Sanski Most je bio horizont Bosne. Zakratko.
U Sanskom Mostu sam drugi put bio u oktobru prošle godine. Bio je nekakav skup. U salu je ušao general Alagić. Iz njegovog tijela je iscijeđen život, pomislio sam. Kao i iz ovog grada. On je hodao zato što je živ, a ne zato što mu se živi. Jedini titraj smisla osjetio se u sjeti okupljenih na velika vremena, kad je Sana ima svoj san.
Waiting for the lihgt
General je umro mjesecima prije svoje smrti. Umro je od poganluka kojim je, kao kakvim đubretom, zatrpana njegova ljubav. General bi sigurno pregrmio i tu bitku da naspram sebe nije vidio hordu bošnjačkih hajvana. Nije to bio jedan vo, već stotine volova, iz SDA, iz Armije, iz Islamske zajednice. Bila je to pojava, a ne incident. Bošnjački politički organizam je uživao u uništenju Mehmeda Alagića. Bila je to skladna erupcija smrada, razvrata, besmisla. Bilo je to ono što mi jesmo.
Prvo su se minderaši iz SDA nadigli da generala smijene sa funkcije načelnika i da mu sude za montiranu zloupotrebu položaja. Sudili su mu, mjesecima. Onda su se nadigli da ga, ranjenog, polumrtvog, predaju Haškom tribunalu. Neko je morao biti žrtva. U zoru, 2. avgusta 2001., kao posljednjeg otpadnika, uhapsila ga je njegova policija. U ARBiH sigurno ne postoji general koji je ispisao više naredbi o poštivanju Ženevske konvencije. Po povratku iz Haga, Sanski Most je svome generalu priredio veličanstven doček. Bilo je već kasno. Politički narod se mora buditi prije nego što podnese žrtve. General je odveć živio s onu stranu života. Čekao je da ode. Jer ovdje, među nama, ovakvima, taj moralni gorostas nije imaš šta tražiti.
Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela. Bog će ga nagraditi za ono za šta ga je kaznio njegov narod. Ako se nekad Bošnjaci vrate iz otpadništva, pod okrilje Božije Milosti, razumjet će poruku generalovog mučeništva.
Dotad, pojavljivat će se nur uz obale Sane. Mnogi će ga vidjeti.
“Walter”, br. 76, 19. III 2003.
