Izazovi institucionalizacije sjećanja
Jedna od stvari koje me u posljednjih desetak godina doslovno frustriraju je i činjenica da Bošnjaci, ili bar njihov „svjesniji“ dio, nije u stanju realizirati projekat od tako vitalnog značaja kao što je Muzej genocida nad Bošnjacima. Kao da je, u najmanju ruku, u pitanju projekt nuklearne elektrane, misije na Mjesec,… Ono što je boljka među samim Bošnjacima kao individuama, tj. da imamo ogroman broj fantističnih ljudi, pravih eksperata u svim segmentima, i vjerski i nacionalno svjesnih, ali i dalje samo neumreženih i neusmjerenih „individua“, prenijelo se, čini mi se, i u oblasti konzerviranja i čuvanja naših tragičnih iskustava u posljednjih nekoliko stoljeća, kao podsjetnik opomena i iskušenja.
Koliko znam, bilo je inicijativa u vezi s projektom Muzeja genocida nad Bošnjacima, međutim, izgleda da svi nekako sagore u samom začetku. Često sam se pitao zašto je to tako. Teško je reći šta su konkretni razlozi. Nameće mi se ono što je izgleda nama Bošnjacima dosta svojstveno, a to je da uglavnom nismo ustrajni u onom što započnemo, šta god to bilo. Drugo, a što mnogi navode, jeste izostanak tzv. kritične akademske/ulemanske mase, koja bi jedan takav projekat izvela na „zelenu ravan“. Također, mislim da ovi projekti neslavno završavaju i iz razloga površnosti u pristupu, te neshvatanja njihove širine i važnosti u definiranju nacionalnog identiteta. Moje shvatanje genocida je da je on opomena, životna pouka, životna škola, a ja uobičavam reći da bi Muzej genocida nad Bošnjacima trebao biti „temeljna bošnjačka obrazovna institucija“. Dakako, ne mislim da genocid nad Bošnjacima treba biti dominantan element bošnjačkog identiteta koji će zasjeniti sve ostale elemente, niti da ga treba „eksploatirati“ i „komunicirati“ na način kako to rade npr. Jevreji po pitanju Holokausta. Ovo iz prostog razloga što se Božija opomena, očegledno, ne percipira na isti način od strane muslimana i Jevreja. Smatram da je kod ovih drugih to samo pojačalo otklon u suprotnom pravcu, a što doduše, i nije prvi put u njihovoj historiji.
Nadalje, moja je percepcija da većina stručnjaka koja se bavi genocidom nad Bošnjacima, radi to parcijalno, tretirajući njegove pojedine elemente i bez sagledavanja ukupnosti genocida kao jednog kompleksnog zločinačkog projekta. Stoga smo u poziciji da se „od silnog drveća šuma ne vidi“. Rijetko vidim osobe koje pored znanja i razuma, u ove stvari unesu bar malo „srca“, bar malo vjere i spremnosti na makar minimalno žrtvovanje.
Kako vrijeme odmiče, projekt Muzeja genocida nad Bošnjacima je pred sve većim izazovima. Ironično je da, kako u našim sjećanjima blijedi slika genocida, tako blijedi i sama ideja muzeja kao nečeg što bi trebalo spriječiti zaborav. Ne treba ni spominjati kako je genocid još uvijek tabu tema, tužno je, i među samim Bošnjacima. Neminovna posljedica su, a to su se sami Bošnjaci osvjedočili bar desetak puta u svojoj historiji, novi genocidi. Neko će reći, pa prije nije bilo tehničkih pomagala, interneta i IT tehnologija, da bi se dokumentiralo. Ja odgovaram, mnoge su narodne pjesme, mnogi narodni običaji, preneseni usmenom predajom, pa zar nisu mogla i iskustva o stradanju i zločinima? Samo je pitanje volje i ustrajnosti, „tehnička pomagala“ uvijek postoje.
Protok vremena neminovno nosi i brojne druge zamke, kao npr. plasiranje teze da je genocid bio samo u Srebrenici. Ta, kako je ja zovem, nametnuta „lokalizacija“ genocida, pravo je kukavičje jaje podmetnuto Bošnjacima, a na koje Bošnjaci masovno nasjedaju. Ta plasirana konstrukcija o genocidu samo u Srebrenici, u naučnom je smislu sama sebi kontradiktorna. Jer zašto bi isključivo Bošnjaci Srebrenice bili predmet genocida, pa nisu oni bili neka „posebna opasnost“ po velikosrpske interese! Međutim, ovo je samo prvi korak u relativizaciji ukupnog genocida nad Bošnjacima, jer će se u dogledno vrijeme pojaviti neki „novi“ historičari i kreatori svjetskog poretka, koji će upravo pobijati tezu ukupnog genocida nad Bošnjacima na ideji apsurdnosti „lokalizacije“ genocida samo na područje Srebrenice.
Činjenica je da su Bošnjaci, kako neformalno tako i institucionalno, masovno nasjeli na vješto kreiranu podvalu „lokalizacije“ genocida. Koliko god to zvučalo bolno, mnogo je konkretnih elemenata ustanovljeno na projektu „lokalizacije“ genocida nad Bošnjacima: „11. juli“ – Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, Fondacija „Memorijalni centar Srebrenica – Potočari“, rezolucije o genocidu u Srebrenici usvojene u parlamentima velikog broja država … 11. jula se u Potočarima okupljaju političari, državnici, da odaju počast žrtvama genocida u Srebrenici, prijevoz žrtava se redovno obavlja kroz Sarajevo i druga mjesta, dakle, u nama samim se, kroz ustanovljene različite „društvene obrede“, nastoji kreirati percepcija o genocidu isključivo u Srebrenici. A šta, onda, u vezi s tim prenesu svjetski mediji poput CNN-a, BBC-a, CBS, … tog 11. jula ? – Odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici! Ni riječi o Prijedoru, Višegradu, Foči, Brčkom, Zvorniku, Bijeljini i inim bošnjačkim stratištima.
Zabluda je ako mislimo da bi išta od ovog prošlo kroz institucije vlasti pored srpskih predstavnika, a da to nije voda na mlin velikosrpske politike. Zar mislimo da bi se iz godine u godinu finansirala iznad pomenuta fondaciju, a da se to kosi sa srpskim interesima?
I nedavni izbor loga Svjetskog bošnjačkog kongresa – SBK („Cvijet Srebrenice“), na moje zaprepaštenje, ide u u tom pravcu, samo je sada bošnjačka površnost i autodestruktivnost poprimila i globalne razmjere.
Nedavno u razgovoru jedan moj prijatelj, inače jedan od svjesnijih i obrazovanjih Bošnjaka, nesvjesno reče: „Ne, ne, nije bio genocid samo u Srebrenici, u nedavnoj presudi Zdravku Tolimiru stoji da je bio i u Žepi“!!! Ja to prevodim kao „Ne vjeruj svojim očima, već vjeruj šta ti kažem“. Ako obrazovani i svjesni Bošnjaci nasjedaju na ovakve stvari, i ako nam treba neko drugo strano tijelo da nam potvrdi i izda svojevrstan „certifikat“ šta je sa nama samima bilo, onda šta očekivati od običnog i prosječnog Bošnjaka?
Po meni se suština ove podvale svodi na teoriju ledenog brijega. Naši se umovi žele inficirati da vidimo samo ono što je iznad površine (Srebrenica, eventualno Žepa), nikako ono što je ispod površine (Prijedor, Brčko, Višegrad, Sarajevo, Foča, Zvornik, …..). A znamo da je po istoj teoriji iznad površine 5-10% plutajućeg tijela.
Zaista je krajnje vrijeme (ne 5 do 12, već 12 i 15) da se, na zdravim temeljima, s akademskim i naučnim pristupom, i uz izbjegavanje svake površnosti, spletkarenja, i dnevnog politikantstva, pokrene projekat Muzeja genocida nad Bošnjacima. Naš najveći kapital koji unosimo u ovaj poduhvat nisu ni novac, ni zemljište, ni zgrade, ni oprema, već iskren nijjet, posvećenost i ustrajnost.
Ne mislim, niti jednostavno želim prihvatiti, da je finansijska konstrukcija nepremostiv problem. Evo jedan svjež primjer hairli djela: Fondacija „Izvor nade“ (http://www.izvornade.com), neki su vjerovatno čuli, izgradila je studentski dom na Ilidži za studente slabijeg imovnog stanja. Ovaj projekat mi je iskreno vratio nadu; grupa uspješnih ljudi iz biznisa, čvrsto povezanih „Allahovim užetom“, formirala je fondaciju, kupila zemljište u centru Ilidže po tržišnim cijenama i bez ikakvih beneficija, te u rekordnom roku sagradila studentski dom vrijedan nekoliko miliona po vrhunskim građevinskim standardima. Bez trunke ikakvog interesa, samo za postizanje Allahovog zadovoljstva. Za mnoge je ovo bilo, a i danas jeste, u domenu naučne fantastike. Ubijeđen sam da je novac najmanji problem, ako je projekat kvalitetan i sa iskrenim nijjetom.
Moja vizija uspostave Muzeja genocida nad Bošnjacima je u potpunom projektnom pristupu i etapnoj realizaciji, korak po korak. S obzirom na svu kompleksnost jednog ovakvog projekta, smatram da je ovo jedini način organizacije koji može polučiti rezultate. Nadalje, sveobuhvatnost ovog projekta zahtijeva i multidisciplinarni pristup u realizaciji. Neka svaka, za projekat Muzeja relevantna oblast, kaže svoje; i historija, i pravo, i kriminalistika, i teologija, i sociologija, i antroplogija, i psihologija, i informacione tehnologije, i komunikologija, i finansije, i marketing, …
Kao korak u tom pravcu, zaista je svake hvale vrijedan projekat „Virtuelnog Muzeja genocida nad Bošnjacima“ koji realiziraju osobe koje upravo u ovu priču ulaze ne rutinski, već srcem i dušom, kako jednom ovakvom projektu jedino i dolikuje. Mr. Fatmir Alispahić i dr. Selma Rizvić, započinju gradnju bošnjačke „Nuhove arke“, a na svima nama je da se pridružimo ili postanemo žrtve potopa.
Kako vrijeme prolazi naši najveći neprijatelji – zaborav i ravnodušnost, sve više jačaju, prijete, sikću. Pa zar ćemo dozvoliti da nas zmija iz iste rupe ujede po JEDANAESTI put?!