Nije lijepo reći, ali da nije bilo gripe, ne bismo tako brzo dobili intervju od Mikija Manojlovića. Nije bila upitna dobra volja. Naprotiv. Bio je veoma raspoložen da govori za “Dnevni avaz”. No, Mikijev raspored ispunjen je do posljednje minute. Tako je u posljednji mjesec termin za naš razgovor nekoliko puta prolongiran, dok Mikija gripa nije vezala za njegov beogradski dom.
U veoma otvorenom intervjuu jedan od najvećih glumaca na ovim prostorima govorio je o brojnim zanimljivim temama. Počeli smo od priznanja “Dobričin prsten”, koje je glumac, pravog imena Predrag, dobio nedavno za životno djelo.
Teže i lakše
Koliko Vam nagrade znače?
– Svaka nagrada znači, a i ne znači. Ustvari, nagrade je bolje imati nego nemati. To što dobijete, trebate poštovati, a u isto vrijeme ne treba ih preozbiljno uzimati. Ali, ponavljam, bolje ih je imati nego nemati pa se s njihovim postojanjem šaliti.
Kada kažu nagrada za životno djelo, to zvuči veliko, spektakularno. Imate li dojam da je to, s obzirom na Vaše 63 godine, došlo rano?
– Ne znam. Životno djelo je vrlo rastegljiv pojam. Šta je to životno djelo? Džejms Din (James Dean) snimio je četiri filma.
I, nažalost, poginuo.
– Dobro. Da li biste njemu za četiri filma dali nagradu za životno djelo? Možda i bi. A imao je veoma malo godina. Ovo meni nije prva nagrada za životno djelo. Dobio sam za film. Nekada se u Jugoslaviji ta nagrada zvala “Slavica”, a sada se u Srbiji zove “Pavle Vuisić”. Dobio sam je prije pet-šest godina.
Možda ste sada u nekim najboljim glumačkim godinama.
– Moguće je da one još traju. Moje najbolje glumačke godine počele su negdje u mojim tridesetim. Od tog trenutka do danas, tako mi se makar činilo, mogao sam da uđem u skoro svaku vrstu materijala, u svaku vrstu problema, kompleksa koji radi film ili pozorište… U svaku vrstu razmjene mogao sam da uđem, imao sam taj kapacitet i radoznalost. I danas to imam. Ja to osjećam u sebi, ja to znam. Te najbolje godine veoma dugo traju.
Više od četiri decenije ste na glumačkoj sceni. Koliko je teško trajati na ovim prostorima i glumački stasati u državi kao što je bila bivša Jugoslavija?
– Možda je bilo lakše nego danas. Zato što je razmjena bila veća. Uvjeti su bili neuporedivo bolji ako govorimo o ovim terenima na kojima živimo. To nije bilo neko sretno vrijeme, sada da kažemo idealno. Ne! Ali je bilo dosta dobro. Pazite, tada, recimo, dobiti Sterijinu nagradu u Novom Sadu i danas nije isto. U Puli dobiti Zlatnu arenu… Uz sve što je išlo uz to, to je, ipak, bilo jedno vrijeme u kome je bilo i teže, a i lakše. Uvijek u životu, što je teže, to je bolje. Što teže dođete do nečega, to je kvalitetnije.
Biste li, onda, rekli da su sada Vaša ostvarenja kvalitetnija nego što su, recimo, bila prije dvadeset i više godina?
– Ne, različita su. Tu i jeste kvaka. Ali, ja sam vam eksces, ja vam nisam nekakav primjer. Čitav moj pristup razmišljanju i pojavi glume nije baziran na nečemu što ja u suštini dobro poznajem, ali se time služim samo kada je to neophodno. A to se zove mentalitet ovih prostora. Mentalitet je meni vrlo poznat i za njega imam toliko mnogo zamjerki i toliko mnogo pohvala u isto vrijeme, ali se moje razmišljanje glumačko, ljudsko, ne iscrpljuje u mentalitetu. A kada je gluma u pitanju, pa i mnoge druge stvari, u balkanskom mentalitetu počinje se i u njemu svršava. To vam je kao kada pas juri svoj rep i to nije dovoljno, to ne prelazi granice malog grada, ne prelazi granice većeg grada, to ne prelazi granice novostvorenih država. Tanko je to. Nekada je to moglo. Nekada je sve iz mentaliteta počinjalo i u njemu dostiglo svoje vrhunce. U mojoj glumi i mom razumijevanju života, poimanju ovog prostora i svega, mentalitet je samo jedan element. Dosta je bitan, ali ja se ne oslanjam na njega toliko koliko mnogi drugi.
Svi će znati
Na šta se oslanjate?
– Ne bih sam sebe analizirao do te mjere. Mi živimo u vremenu kada morate biti krajnje senzibilni. A senzibilnost sama sebi može biti velika opasnost, to vas može veoma mnogo koštati. Ali, pored senzibilnosti, morate imati snagu, energiju, obrazovanje, talent, radne navike, sreću… I sve to zajedno nekako morate da vodite kako ne biste pravili kompromise ako baš ne morate. A ja ih u životu nisam mnogo pravio.
Koliko ste imali sreće u karijeri?
– Mnogo. Zato što sam živio u vrijeme kada su postojali ljudi kakvi danas ne postoje. Ili, ako postoje, danas nisu na tim mjestima, ne žive u tim sistemima, u takvom kulturološkom okolišu, društvenom poretku. Postojali su ljudi koji su bili na odlučujućim mjestima za svakog mladog čovjeka koji se pojavljivao u bilo kojoj vrsti moguće duhovne nadgradnje koja bi se zvala umjetnošću.
Komunisti su znali da ne znaju i onda su davali ta mjesta ljudima koji znaju. Ja nisam bio komunist niti sam sada niti ću biti. Ja sam slobodan čovjek i doviđenja. Pa ste tako u Beogradu imali Zoru Korać. Bila je žena generala Koraća, imala je dvostruku snagu. Bila je jedna od urednika na TV Beograd, koja je odlučivala o svemu. Ko će snimati kratki metar, dugi metar, šta će se raditi, ko će raditi. Imala je znanje i ukus, osjećala je talent, znala je da se mladosti mora dati šansa i imala je muža generala. Tako, kada nije išlo, onda je tu bio general pa je sređivao. I tako je rođena “Praška škola” u Jugoslaviji.
“Otac na službenom putu” ne bi se snimio da nije bilo Mire Stupice i Cvijetina Mijatovića (suprug Mire Stupice, op. a.). Tada su u Bosni Dizdarevići htjeli da prekinu film. Cvijetin je bio predsjednik Predsjedništva, a Mira je to čula. I šta je bilo? Kada je Cvijetin rekao, onda je sve bilo uredu. Znači, postojali su ljudi koji su mogli da odluče.
Danas toga nema. Danas imate direktore televizija koji gledaju kako će dobiti budžet… Nema te svijesti koliko je bitan veoma dobar školski program, koliko je neobično važan obrazovni program, igrani program… Kultura je neobično važna. Ona je od strateškog interesa svake države. Bez kulture nema nacije, nema državnosti. Nestajete. Ne tako brzo i vidljivo, ali nestajete u jednom dužem vremenskom periodu, koji historijski nije veoma dug.
Haris Pašović je govorio kada ste dobivali “Dobričin prsten”. Je li bilo prilike i za razgovor o novoj saradnji vas dvojice?
– Naravno da jeste, ali ništa definitivno. Haris je u drugim projektima, ja radim nešto drugo. Uvijek je to negdje blizu, uvijek u zraku visi da je vrlo moguće.
A na kojim projektima Vi radite?
– Sada ne mogu govoriti o tome, ali znat će se. Toliko je zanimljivo, svi će znati.
Rođen u pozorištu
Vjerovatno ste upratili film Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza”, koji je u Berlinu dobio dva Srebrena medvjeda.
– Za Danisa me to vrlo obradovalo. Strašno mi je drago. Kao kada je Danis dobio Oskara. Rekao sam tada, što i danas mislim, da je to bitno za čitav region. Ne samo za Jugoslaviju i ove nove države nego i šire, za Rumuniju, Bugarsku… A pogotovo po stvaranju novih država. Ko god dobije neku nagradu, to je veomabitno, jer skreće pažnju na taj rudnik talenata koji mi tu imamo.
Teatar ili film?
– Ja sam rođen u pozorištu. Mama me nije tu doslovno rodila nego je jurnula u bolnicu. Za mene je sve to isto, samo su drugačija sredstva koja upotrebljavate i kad vas šta povuče.
Vaša kćerka Čarna je rediteljka. Biste li voljeli da Vaš desetogodišnji sin Ivan jednog dana pronađe svoje zanimanje u glumačko-rediteljskom okruženju?
– Oni će ići svojim putem i ja ću ih uvijek podržavati šta god da odaberu. Želim im da žive u okolnostima u kojima mogu da se iskažu kroz to što rade.
Vaša Radionica za integraciju, koja priprema programe za ljude s hendikepom, i dalje radi. Koliko su ljudi danas osjetljivi za one kojima je pomoć potrebna?
– Povećava se ta osjetljivost. Ide sporo, ali se povećava. Ali nedovoljno.
Kada dođete u Sarajevo, imate li omiljeno mjesto na koje volite otići?
– Za Sarajevo me vežu razne uspomene. Nemam neko posebno mjesto na koje moram otići. To su nekakvi zidovi koji još postoje.
Šta biste još voljeli ostvariti u karijeri?
– Ja nikada ništa nisam želio, a sve je dolazilo. Zaista. Odigrao sam ogroman pozorišni repertoar, a i bio sam neko ko je stalno bio na ivici eksperimenta ili duboko u njemu. U pozorištu sam postizao ono što je veoma teško, a to je da vam u instituciji dozvole da radite eksperiment. To je ono što me najviše održava i jedino zanima.
Kako sam pobijedio strah od letenja
Pobijedili ste strah od letenja? Otkrijte recept onima koji se još nisu izliječili.
– To je Pirova pobjeda. Pokušavao sam sve. Pokušavao sam da pijem, išao sam na psihoanalizu kod jedne krajnje ozbiljne žene. Ona mi je rekla: “Slušaj, Miki, imam jednu ideju, da mi prekinemo ove seanse i najbolje je ne leti.” Morao sam početi letjeti. Ranije sam automobilom danima putovao po Evropi i šire. Brodovima za Ameriku… Strašno. Stisnem se i šta ću, ispatim se i preživim.
“Mesar” je s.anje!
Je li tačno da ste izjavili da je “Mesar” najgori film koji ste snimili u svojoj karijeri?
– Jeste.
Zbog čega?
– Film je s.anje!
Veliki igrači duha
Mnogo ste snimali vani pa da li se slažete s onima koji kažu da su glumci s ovih prostora bolji od stranih?
– Generalno ne. Ima sjajnih glumaca u Rumuniji, Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji, Engleskoj, Francuskoj. Svuda ima velikih igrača duha i pametnog svijeta. Ali, nismo ni gori. Nas nekoliko svakako bi s njima bili bara-bara, barem da smo rođeni u velikom jeziku. Mi ovaj intervju vjerovatno ne bismo ni vodili da ja nisam rođen u Beogradu.
Samo kuća – škola
Kroz cijelu karijeru prati Vas glas da ste ljubimac žena.
– Jeste.
Kako ste se nosili s tim? Vjerovatno Vam je godilo?
– Jeste. Ne znam sada na kojem nivou mislite, da li emocionalnom, seksualnom? Bolje je biti ljubimac nego ne biti.
Znam da ste u sretnom drugom braku s Tamarom. Kako danas sa ženama izlazite nakraj?
– Iskreno, ja samo kuća – škola, škola – kuća. Ništa drugo.