Turska Vlada svjesna je činjenice da su Kurdi u Iraku dobili de facto kurdsku državu na sjeveru zemlje.
Dosadašnji neuspjeli pregovori Turske sa predstavnicima Kurdske radničke partije (PKK) o prekidu oružane pobune, koje su turske obavještajne agencije započele u Oslu 2009, nedavno su ponovo obnovljeni.
Najnoviji pregovori poprimili su ozbiljniju dimenziju, jer se vode direktno sa Abdullahom Ocalanom, koji je 1978. osnovao PKK i sve do sada bio njen jedini predsjednik. Stoga postoji nada da bi oni mogli značiti prekretnicu u povijesti tursko-kurdskih odnosa i osigurati dobrovoljno razoružavanje 4.000 pobunjenika PKK-a koji djeluju na jugoistoku Turske i sjeveru Iraka.
Turska Vlada je riješena da političkim sredstvima postigne ono što nije uspjela ostvariti vojno-sigurnosnim mjerama, ali je nepoznato šta je ponudila Ocalanu, s obzirom na to da su pregovori obavijeni velom tajne.
Turski građani protiv dijaloga
Oružana pobuna dijela kurdske populacije na jugoistoku Turske, koja je počela 1984. do danas je odnijela preko 40.000 ljudskih života.
Ocalan već 14 godina izdržava zatvorsku kaznu za izdaju zemlje i separatizam na otoku Imrali, nedaleko od Istanbula. Njegova smrtna kazna preinačena je u kaznu doživotne robije, nakon što ju je Turska ukinula uslijed reformskih mjera pravosudnog sistema kao jedan od uvjeta za pristupanje Evropskoj uniji.
S obzirom na to da u pregovore sa Ocalanom ovoga puta nisu uključeni drugi elementi PKK-a, ali ni kurdska Partija slobode i demokracije (BDP), postoji rizik da pregovori budu manje legitimni.
Radikalniji pripadnici PKK-a skeptični su u pogledu Vladinih namjera, optužujući je da želi iskoristiti Ocalanov uticaj u cilju razoružavanja kurdskih pobunjenika i slabljenja PKK-a.
Pregovore u ime turske Vlade vodi Hakan Fidan, šef Turske obavještajne službe (MIT). Imenovanje Fidana, ličnosti od povjerenja premijera Tayyipa Erdogana, za pregovarača nije slučajno. Fidan, iskusni birokrata, dokazao se kao šef Turske agencije za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA), čiji projekti u zemljama srednje Azije, Afrike i Balkana čine značajan instrument za implementaciju Davutogluove doktrine ‘strateške dubine’.
Političko vodstvo Turske svjesno je da bi bez uspješnog rješavanja kurdske pobune i općeg kurdskog nacionalnog pitanja, dugoročni strateški ciljevi turske politike bili paralizirani, a ambicije Turske da se priključi Evropskoj uniji i postane jedna od vodećih svjetskih sila, onemogućene ili oslabljene.
U Turskoj vlada veliko nezadovoljstvo činjenicom da Vlada pristaje pregovarati sa vođom kurdske terorističke pobune, budući je i sam Ocalan priznao da je PKK koristila terorističke metode, što podrazumijeva i ubistva nedužnih civila. Prema istraživanju javnog mnijenja u preko 80 turskih provincija, koje je provela kompanija Konsensus iz Istanbula, čak tri četvrtine turskih građana protivi se dijalogu sa Ocalanom.
Neprikosnoveni autoritet
Ocalan, pak, uživa neprikosnoveni autoritet među pripadnicima kurdske manjine u Turskoj. To je nedavno potvrdio intervencijom kojom je uspješno okončan štrajk glađu, a koji su kao metodu civilne neposlušnosti upotrijebili kurdski zatvorenici i aktivisti.
Štrajkači su zahtijevali pravo na upotrebu kurdskog jezika u školama, prenos ovlasti sa centralne Vlade u Ankari na lokalnu upravu, ublažavanje mjera utamnjičenja Abdullaha Ocalana i uvođenje autonomije za područja većinski naseljena Kurdima.
Turska Vlada je nedavno dozvolila lideru BDP-a Salahattinu Demirtasu i nekolicini kurdskih zastupnika u turskom Parlamentu da posjete Ocalana, nakon čega su oni potvrdili stav lidera PKK-a da se kurdsko pitanje mora rješavati isključivo demokratskim putem.
Turska je svjesna je da bi bez uspješnog rješavanja kurdske pobune i općeg kurdskog nacionalnog pitanja dugoročni strateški ciljevi turske politike bili paralizirani.
Radikalniji pripadnici PKK-a skeptični su u pogledu Vladinih namjera, optužujući je da želi lukavo iskoristiti Ocalanov uticaj i to u cilju razoružavanja kurdskih pobunjenika i slabljenja PKK-a i nacionalnog kurdskog pokreta, a da, ustvari, uopće ne namjerava udovoljiti zahtjevima Kurda za uspostavom autonomije.
Ovakav stav najbolje ilustrira raniji odnos Murata Karayilana, zapovjednika vojnog krila PKK-a na sjeveru Iraka koji je poručivao da njegove snage ne namjeravaju položiti oružje. “Ako povučemo naše borce iz Turske na sjever Iraka i stacioniramo ih na jednom mjestu, tek onda ćemo postati prava meta za turske vojne formacije”, izjavio je Karayilan.
Da postoje akteri na obje strane, turskoj i kurdskoj, koji se protive dijalogu turske Vlade sa Ocalanom potvrđuje i nedavno ubistvo tri kurdske aktivistkinje u Parizu, među kojima i Sakine Cansız, jedne od osnivača PKK-a. Iako uzroci ubistva još nisu razjašnjeni, a počinioci zločina otkriveni, špekulira se da bi počinioci mogli biti elementi turske države poznati kao “deep state”, kojima ne ide u prilog uspješna politika Vlade koju predvodi Partija pravde i razvoja (AKP) za koju vjeruju da želi lukavo provesti islamizaciju i otomanizaciju republike. Ipak, za sada su sve optužbe u domenu čistih spekulacija.
Strah od nacionalnog buđenja
Dublja analiza najnovijih geopolitičkih odnosa na Bliskom istoku ukazuje na to da je rukovodstvo Turske na pregovore sa Ocalanom potaknuto strahom od jačanja kurdskog nacionalnog buđenja, koje proteklih mjeseci doživljava svoj vrhunac, a što bi moglo još više destabilizirati Tursku. To potvrđuje i izjava šefa turske diplomatije Davutoglua da se u Turskoj ponovo pokušava posijati sjeme podjela, aludirajući pritom na kurdski nacionalizam.
“Vrijeme je da riješimo naše vlastite probleme, jer će traume izvana, ako ih i dalje budemo odgađali, i na nas, definitivno, imati vrlo negativan efekat”, upozorio je Davutoglu.
Ovakva geopolitička situacija proizvela je kod Kurda svijest o tome da stvaranje jedinstvene kurdske države, koju sanjaju još od 1923, nikad nije bilo bliže ostvarenju.
Turska Vlada svjesna je činjenice da su Kurdi u Iraku dobili de facto kurdsku državu na sjeveru zemlje. Čak se spekulira da regionalna Vlada Iračkog Kurdistana, zbog tenzija u odnosima sa Bagdadom, razmišlja o uspostavljanju nezavisne države, budući da Malikijev režim u Iraku sve više pokazuje ozbiljne diktatorske tendencije.
Pored toga, građanski rat u Siriji, čiji dosadašnji rezultati ne idu u pravcu koji je Turska priželjkivala, prijeti da tursku politiku mira sa svim svojim susjedima, a koja se smatra sastavnim dijelom Davutogluove vanjskopolitičke doktrine, učini disfunkcionalnom.
Razvoj događaja u Siriji omogućio je Kurdima, kojih u Siriji ima blizu tri miliona, uspostavu de facto autonomnih kurdskih regija, od kojih neke kontrolira Partija demokratskog ujedinjenja (PYD), sirijski ogranak PKK-a.
Povijesni momenat za Kurde
Ovakva geopolitička situacija proizvela je kod Kurda, čiji se broj u regiji procjenjuje na blizu 25 miliona, svijest o tome da stvaranje jedinstvene kurdske države, koju sanjaju još od 1923, nikad nije bilo bliže ostvarenju.
Svjestan ovog povijesnog momenta za Kurde, Ocalan se ponudio da pomogne u rješavanju kurdskog pitanja, upozoravajući na to da bi se Turska mogla suočiti sa sličnom situacijom u kojoj su se našli Irak i Sirija.
On se nada da će njegov dijalog sa Vladom rezultirati temeljitim reformama koje će stvoriti “novu”, demokratsku tursku republiku, koja će biti ustrojena u skladu sa “novim” Bliskim istokom. Izjavio je kako vjeruje da je kurdski problem moguće riješiti jedino na način potpune demokratizacije u Turskoj.
Da li će “monstrum sa Imralija” uskoro postati kurdski Gerry Adams (vođa političkog krila IRA-e, koji je od teroriste postao mirotvorac), a Turska dobiti šansu da do 2023. postane deseta najmoćnija svjetska sila, kako je to izjavio premijer Erdogan, zavisit će uveliko od rezultata pregovora sa Ocalanom i najviše od njegove sposobnosti da za mir pridobije druge frakcionaške vođe PKK-a u Turskoj, Iraku i Siriji, među kojima ima onih koji mu, poput Murata Karayilana, nisu uvijek bili poslušni.