Fatmir Alispahić, čovjek koji smije i hoće reći sve što treba reći, je opet na udaru političara kojima smeta iznošenje istine. Bošnjaci, poput Alispahića, koji se bespoštedno žrvuju za svoj narod imaju pravo da prozovu, kritikuju i na odgovornost pozovu sve one koji se usude trgovati bošnjačkim interesima.
Tužba osvetoljubivog ministra sigurnosti Fahrudina Radončića protiv novinara i publiciste Fatmira Alispahića je, kao što primjećuje jedan hrvatski autor na web stranici posavina.com, unaprijed izgubljena. Moguće je da upravo ovaj slučaj bude početak političkog sunovrata Fahrudina Radončića koji je kao političar pokazao začuđujuću slabost i nespremnost da podnese jedno kritičko mišljenje. Ministar sigurnosti jedne zemlje bi morao biti najstaloženiji čovjek u politici, najotvoreniji za kritiku i najjači da je kao takvu podnese, uprkos tome što u rukama ima moć represivnog aparata.
Ako je jedan ministar sigurnosti u stanju da svoju javnu funkciju brani od slobodnog i kritičkog mišljenja javnim tužbama, kako da vjerujemo da sad Radončić neće svog kritičara progoniti i tajnim represivnim mjerama?
Zamislimo šta bi se dogodilo kad bi tako svi ministri tužili svakoga ko iskaže svoje kritičko mišljenje?
Ako ovo ministar Radončić ne prihvata i ne shvata, neka onda posegne da novcem od ,,Dnevnog Avaza” angažuje lako plaćene advokate, pa neka tuži svakoga ko kritički misli. Samo neka zna da će time (ironije li, kao ministar sigurnosti) prouzročiti kraj demokratije i slobode štampe.
Zna ministar Radončić da posjeduje nebodere i milione i zna to da kad nekoga tuži radi to, što se kaže, ‘na dugme’, i misli da onaj ko se od njega brani ima samo podršku porodice. Postoje razlozi za sumnju da Radončićeva tužba nije tek puko pitanje slobode govora, već i pitanje konkretnih opasnosti i štete koju bi Alispahić, nedužan, od njega mogao pretrpjeti.
Mi, Alispahićevi sugrađani, znamo za slučaj od prije nekoliko godina, kad je Alispahić jednom bivšem udbaškom isljedniku morao platiti 4.900 KM, jer je Sud u Sarajevu odredio da toliko košta njegova odbrana Bošnjaka od kleveta za tzv. islamski terorizam. Alispahićeva porodica je 17 mjeseci plaćala po 300 KM. Niko mu u to vrijeme nije pomogao. Nedavno su se mnogi Bošnjaci htjeli angažovati u sakupljanju sredstava, kako bi Andreju Nikolaidisu olakšali plaćanje ‘odštete’ koju je trebao isplatiti Emiru-Nemanji Kusturici.
Fatmir Alispahić je u magazinu ,,Saff” napisao tekst „Ministar četničke sigurnosti“, čiju su istinitost navođenja činjenica potvrdili i bivši članovi SBB stranke koji sada razočarani u svog predsjednika napuštaju stranku. Radončić bi, po mišljenju mnogih, bolje prošao da se pravio da ga taj tekst nije zanimao, nego što je odlučio javno pokazati svoju povrijeđenu sujetu, a i represivnu moć, tužeći magazin „Saff“ i Alispahića i tražeći 100.000 KM ‘odštete’. Taj se tekst sad ne bi toliko čitao i analizirao i ne bi se donijeli zaključci da je Radončić moralno slab lik i opasan za jednu tako odgovornu funkciju kao što je funkcija ministra sigurnosti.
Činjenice govore da će Alispahić iz situacije u kojoj se našao i ovog puta izaći kao moralni pobjednik. Ako mu Sud, iz nekog razloga, presudi da Radončiću plati novčanu kaznu, tada će u narodu postati još veći pobjednik. Narod će se, vjerovatno, organizirati i sakupiti novac, a Radončić neće moći sanirati moralnu štetu koju je sam sebi nanio.
Treba uzeti pouku iz prijašnjih, ne tako davnih, primjera gušenja slobode govora. Treba se sjetiti šta se dogodilo sa sistemom koji je ljude zbog verbalnog delikta slao na ,,Goli otok”.
Udari na građanska prava rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića prije trideset godina, rezultirali su njegovom pobjedom na kraju. Već kad spominjemo Izetbegoviće, ne možemo a da ne primijetimo koje ,,drvlje i kamenje” baca Radončić na Izetbegovića mlađeg (koji, usput rečeno, nema političku mudrost svoga rahmetli babe), ali kontraprodukt tih napada je simpatija i potreba naroda da Izetbegovića od Radončića brani.
Pitamo se kako se to Radončić politički i medijski uvijek okomi na nekog svog sunarodnika, Bošnjaka, čime izazove da se poslije na njega okomi njegov bošnjački narod.
Mi, Alispahićevi sugrađani, znamo da je Fatmir prvi Bošnjak koji je javno ustao da 1992.godine brani građane srpske nacionalnosti, komšije od poziva na linč koji su objavljivali neki bošnjački smutljivci. Pisao je i tekstove o tome, postoje faksimili.
Zaista je veliko djelo Srđana Aleksića iz Trebinja koji je izgubio život kada je stao u odbranu bošnjačkog komšije, ali sada se ulice nazivaju po Srđanu Aleksiću, snimaju se filmovi i emisije. Fatmiru Alispahiću se uzimaju i elementarna ljudska prava, a kamoli da mu se priznaju zasluge.
,,Bila je to u to vrijeme velika hrabrost”- rekao je nedavno u emisiji na TV1 za Alispahićevo djelo poznati Tuzlak, Srbin po nacionalnosti, Aleksandar Remetić. Prof. dr. Mustafa Šehović (1920.-2004.) po kome se danas zove Dom zdravlja u Tuzli, rekao je tim povodom 1996. godine: „Fatmir Alispahić je savjest ovog grada“.
Alispahić je odmah nakon rata (koliko se zna, besplatno) napisao prve nekrološke knjige o žrtvama jednog grada, „Ubistvo svitanja“ (1996.), knjigu o šehidima, o žrtvama Kapije i „Tuzlanski nekrologij“ (1997.). Napisao je sedam knjiga o Tuzli. 1997. godine Alispahić je osmislio spomenik „Vječna svjetlost“ na Kapiji i poruku na Centralnom spomen obilježju šehidima. I umjesto da uživa poštovanje lokalnog ”Srđana Aleksića”, sa Fatmirom Alispahićem danas nije poželjno komunicirati. On, radi iznošenja istine, živi onako kako su živjeli mnogi bošnjački pisci iza drugog svjetskog rata, kad im je komunistički režim bio oduzeo njihova građanska prava.
Sjetimo se kad je Alispahić predvodio medijsku odbranu osumnjičenih u montiranom procesu „Pogorelica“, kada se bošnjačkom rukovodstvu htjelo imputirati da je pravilo terorističke kampove. Tek poslije ovaj sramni proces je pao na sudu, ali Alispahić je, zasigurno, bio prvi koji je ponio breme odbrane istine.
Ustao je i u odbranu bošnjačkog naroda od optužbi za tzv. islamski terorizam nakon 11. Septembra 2001.godine. O tome je napisao knjigu „Teror antiterorizma“. Ali, optužen je radi toga da je „vođa islamske revolucije“ i „vođa Vehabija“. Pokušano je da mu se napakuje i negiranje holokausta, iako je godinu dana prije toga organizirao akciju čišćenja jevrejskog groblja.
Posljednji, svima poznat slučaj, jeste pokušaj Ive Komšića i Dubravka Lovrenovića da zabrane Alispahiću doktoriranje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Iz svih ovih situacija Alispahić je izlazio kao moralni pobjednik.
Ne znamo koji će sud ovog puta stajati iza Radončića, ali iza Alispahića će zasigurno stajati i narodni sud, jer Fatmir Alispahić je danas simbol bošnjačkog otpora i dostojanstva. Bošnjački narod je narod koji umije srcem doviti za svoje najbolje sinove.