U Bosni i Hercegovini nisu rijetki slučajevi da neke familije s generacije na generaciju održavaju kontinuitet porodične tradicije u raznim sferama života i rada, poput davanja istog imena jednom njihovom članu u svakoj generaciji a ponekad je to naziv njihovog rodonačelnika, preko jedne vrste zanimanja (profesije) i čuvanja simboličnih porodičnih predmeta. Međutim, familija Hadžiabdića porijeklom iz Gornjeg Vakufa / Uskoplja tri stoljeća gaji nesvakidašnju tradiciju održavanja tamošnje sahat-kule, čuvajući tako s početka 18. stoljeća uspomenu na svog pretka koji je u kulu i sagradio.
Fotos: Hasan ef. Hadžiabdić sa suprugom Fahrijom i djecom 1948. godine
U dokumentima nije ostalo uspisano ime tog člana Hadžiabdića koji je podigao kulu, ali se pouzdano zna da je bio iz ovog roda.
U narodu postoje tri legende o načinu nastanka gornjevakufske sahat-kule, ali je u njima uvijek, i u istom vremenu, glavni junak izvjesni Hadžiabdić. Prva legenda se prepričava ovako: U vrijeme turske uprave Bosnom jedan potomak iz porodice Hadžiabdić bio je u otomanskoj diplomatskoj službi u Italiji i dao je da se sagradi sahat-kula u Gornjem Vakufu. Zvono je nabavio u Dubrovniku a satni mehanizam (kasnije) iz Austrije.
Drugo predanje karakteriše više lirska nota, a prenosi je historičar Ešref Karamustafić, koji tvrdi da je krajem 18. stoljeća mladić iz porodice Hadžiabdić oženio djevojku iz Stoca. Djevojka se – stoji u predanju – dugo vremena nije mogla naviknuti na novu sredinu, na ljude i na bosanske običaje ovog kraja. Primijetivši to, njen je otac upitao šta joj najviše nedostaje, a ona je rekla da su to otkucaji na sahat-kuli. Želeći da kćeri ublaži nostalgiju, otac u Gornjem Vakufu sagradio sahat- kulu.
U trećoj legendi o sahat-kuli kaže se da se izvjesni član porodice Hadžiabdić na hadžu upoznao sa dvojicom hadžija iz Počitelja i Zvornika. Zapravo hadžija iz Počitelja Hadžiabdića je upoznao sa hadžijom iz Zvornika koji mu je dao svoju kćer za ženu. U znak zahvalnosti Hadžiabdić je u Italiji nabavio tri zvona za sahat-kule i po jedno posla u Zvornik, Počitelj i Gornji Vakuf.
Pretpostavlja se da je sahat-kula izgrađena u 18. stoljeću (1710. ili 1711. godine). Do 1949. godine otkucavala je ”a la turca” vrijeme, a od tada je počela otkucavati po srednjoevropskom vremenu (”a la franca”), i to tako da je to ponavljala svakog sata, otkucavajući dva puta uzastopno. Historičari su zabilježili da u tom periodu sahat-kula jedino nije radila od 1950. do 1953. godine, dok je trajala njena obnova, koju je obavio Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.
Od njene izgradnje, preko popravke do adaptacije, dakle puna tri stoljeća, sahat-kula je bila u posjedu porodice Hadžiabdić. Prvo ju je 40 godina, sve do 1926, održavao jedan od najstarijih poznatih predaka ove porodice – Ahmed Hadžiabdić. Nakon njega dalju brigu o njoj nastavio je Salih Hadžiabdić do 1945. godine, a potom do 1957. godine Hasan ef. Hadžiabdić. Poslije su povremenu brigu o Sahat-kuli vodili Šefik Ridžial i Vahid Dželilović, da bi krajem 20. stoljeća stalnu brigu o sahat-kuli preuzeo inženjer Sead Hadžiabdić, koji je objekat adaptirao, i u njega ugradio novi satni mehanizam.
Budući da je Sead jedan od posljednjih „spasilaca“ saha-kule, do njenog
proglašenja spomenikom kulture od strane Zavoda za zaštitu spomenika BiH, kada je brigu o njoj prešla u nadležnost države, zaslužuje da se o njemu znaju bar osnovni biografski podaci. Rođen u Gornjem Vakufu 1934. godine, sin Hasan efendije, Sead je nastavio dugu tradiciju svojih predaka pa se školovao, završivši Šumarski fakultet u Sarajevu, posvetivši se kasnije pozivu inženjera. Ne samo da je zavolio šumu, nego je vodio i brigu o očuvanju životinjskog svijeta u njoj. Decenije je proveo kao lovac, ali ne ubijajući životinje, već se brinuo o njihovom uzgoju i čuvanju. U Bugojnu, u koji je doselio 1963. godine, proveo je najveći dio svoje profesionalne karijere, podigavši Šumsko-privredno preduzeće „Koprivnicu“ do ranga evropske firme. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1995. do 2001. godine, bio je generalni direktor „BH šuma“ Sarajevo, da bi kasnije, kao ekspert šumarstva i lovstva, sve do 2009. godine, radio na projektima međunarodnih organizacija, poput Svjetske banke i američke agencije USAID-a. Istovremeno je objavljivao i stručne članke u više stranih časopisa.
.
Sead, dakle potiče iz stare bošnjačke familije Hadžiabdića. Kao što historičari nisu uspjeli saznati ime onoga ko je sahat-kulu sagradio, tako nisu utvrdili ni ime rodonačelnika Hadžiabdića. Neosporno je da se Hadžiabdići ubrajaju među najstarije i najbrojnije gornjevakufske porodice. Na ovom prostoru su, vjerovatno, još od vremena upravljanja Osmanskog carstva Bosnom. Od njihovog pojavaljivanja u tom kraju pa do danas dali su nekoliko značajnih članova uleme u druge inteligencije. Danas u Gornjem Vakufu / Uskoplju uglavnom živi na desetine porodica ovog prezimena za koje je teško utvrditi njihovu rodbinsku povezanost.
Od više grana ovog roda poznato je da je u 19. stoljeću na čelu jednog bio Mula Abdaga koji je imao četiri sina: Asima, Mustafu efendiju, Ahmed ef. i Muhamed ef. Najstariji Asim je bio zemljoposjednik koji je iza sebe ostavio potomke: Zahida, Muharema i kći Husniju. Mustafa ef. (1859.-1911.) se bavio trgovinom, a njegovi potomci su Tevfik i Hakija. Treći Mula Abdagin sin je bio Ahmed ef. (1890.-?) koji je pohađao Sudačku školu, a živio je u Jajcu. Najmlađi Mula Abdagin sin bio je Muhamed ef. (1849.-1927.). Od ove loze Hadžiabdića najveće domete je dostigao Muhamed ef. koji se školovao u travničkoj Medresi. Bio je veoma obrazovan i dobro je poznavao orijentalne jezike, posebno arapski, turski i perzijski. Neko vrijeme je bio gradonačelnik Gornjeg Vakufa i poslanik u Bosanskom saboru. Imao je unuka dr. Dževada koji je živio u Sarajevu.
Od druge loze Hadžiabdića je Ragib (Gornji Vakuf, 1886.-Zenica, 1965.), sin Muhameda. Nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, radio je kao sudija u Travniku, bio predsjednik suda u Mrkonjić-Gradu i upravnik Kazneno-popravnog zavoda u Zenici. Do Drugog svjetskog rata držao je advokaturu, a za vrijeme rata Nijemci ga odveli u logor u Njemačku. Imao dva sina: Tahira (poginuo u Narodnooslobodilačkoj borbi) i dr. Dževdeta te kći Sadetu (oboje žive u Sarajevu).
Od treće loze Hadžiabdića je Hasan efendija (1882.-1957.), sin Fahrudina. Završio Medresu u Travniku te Gazi Husrevv-begov kanikah i Učiteljsku školu za mualime i vjeroučitelje u Sarajevu. Bio je imam u Gornjem Vakufu, a od 1910. do 1934. godine muderis u Medresi u Visokom. Penzionisan je 1946. godine i do smrti živio je u Gornjem Vakufu. Njegova djeca su: Diba, udata Resić (1918. – 1983.): hadži Sejda, udata Hadžijusufović (1931.); hadži Hiba, udata Patak (1932); Sead (1934 – 2011), inženjer šumarstva: Esad (1935 – 2010), inženjer hemije; Muhamed (1937 – 2010.), iženjer. geodezije i hadži Faruk (1939), diplomirani ekonomist.
Od ostalih Hadžiabdića u Gornjem Vakufu poznati su Salih (umro 1936) i njegova djeca: Tahir, Fehim, Edhem i Muharem.
U to vrijeme živio je i Mehmed (umro 1936.), trgovac a njegova djeca su: Nusret, Midhat, Zilka, Rukija, Sadeta, Smail, Fuad i Enver.
Naravno, postoje u ovom gradu i druge loze Hadžiabdića, čije porijeklo bi trebalo detaljnije istražiti.
Osim u Gornjem i Donjem Vakufu, Bugojnu, Travniku, Hadžiabdića ima i u Sarajevu, Splitu, Banjaluci i još nekim gradovima Bosne i Hercegovine.
* * *
Prezime Hadžiabdić (Hadžiavdić) je patronim jer je izvedeno od imena oca, ali i kovanica od titule i imena njenog nositelja – Hadži Abde (Avde). Kako je Abdo obavio petu muslimansku dužnost – hadž, dobio je naslov hadži koje se stavlja ispred imena te osobe. Kada je prezime nastalo, hadži se pisalo zajedno sa imenom: Hadžiabd(o) i sa sufiksom ić dalo je Hadžiabdić, što znači Hadžiabdin sin.
U historiji Bosne i Hercegovinu najpoznatija ličnost sa ovim prezimena bio je Mehmed Refik (Rogatica, 1813 – Istanbul, 1871), jedan od najčuvenijih bošnjačkih pravnih pisaca na turskom i arapskom jeziku.