Cijelu svoju uspješnu karijeru izgradio je u novinama, njegove fotke obilježile su zvjezdane trenutke gotovo svih zagrebačkih tjednika od kultnog omladinskog Poleta, do Starta, Svijeta i Globusa. Za Oslobođenje otkriva kako je ekipa mladih fotografa iz Poleta pomicala granice i redefinirala novinsku fotografiju, objašnjava svoju ljubav prema portretu, kako usklađuje čisti art i rad u lifestyle magazinu te zašto misli da dobra fotka, kao i sve dobro u životu, može doći samo spontano.
Iako legenda umjetničke fotografije ovih prostora, relativno se rijetko pojavljujete u javnosti, osim što svakodnevno radite svoj posao urednika fotografije u zagrebačkom tjedniku Gloria. No, sada na dvije lokacije istovremeno u Zagrebu i Rovinju održavaju se dvije izložbe Vaših radova, kako ste odlučili?
– Organizatori manifestacije Rovinj Photodays pozvali su me da napravim izložbu u okviru ovog velikog festivala fotografije koji se organizira u suradnji sa zagrebačkim Muzejom za umjetnost i obrt, pa u Galeriji Batata u Rovinju izlažem 20 radova. U međuvremenu, kontaktirali su me i iz zagrebačke Galerije Radnička, gdje su također željeli izložiti moje radove. Na izložbi u Rovinju predstavljene su fotografije nastale prošle godine, a u Zagrebu prvi put prezentiran je kompletan materijal o Tomu Gotovcu, koji sam napravio prije 30 godina.
Priča o odlascima
Vaše fotografije akcija poznatog zagrebačkog konceptualca pokojnog Toma Gotovca već su ušle u povijest, slažete li se s ocjenama da će i ova izložba biti povijesna?
– Nekako sam osjetio potrebu, užasno mi je bilo bitno da se ovaj materijal konačno pokaže kompletan, jer taj rad dosad nikad nisam izlagao kao cjelinu. Izlagan je u fragmentima, pojedini dijelovi korišteni su u knjizi o Gotovcu. Galeristi u mojoj izložbi vide poveznicu između novog rada zagrebačkog multimedijalnog umjetnika Sandra Đukića, kojeg su već predstavili, i onoga što je radio Gotovac. Ovaj serijal prvenstveno se doživljava kao mogućnost nove interpretacije duhovnosti i vremena u kojem su fotografije napravljene, a koje danas registrira i povijest novije umjetnosti ovih prostora.
Izložbom na Rovinj Photodaysu ponovno ste oduševili neponovljivom izazovnošću fotografija, naziv “Lice obasjano mjesečinom” objedinjuje 20 snimaka lelujanja na vjetru jedne trake selotejpa. Dok se teoretičari trude protumačiti o čemu se radi, koje je Vaše tumačenje?
– To je priča o odlascima. Kako čovjek stari, svaki dan nestaju neki dragi ljudi. Najdirektniji povod je moje generalno osjećanje, preminuo je moj otac, potom mi je teško pao i odlazak zagrebačke slikarice Brede Beban prošle godine u Londonu. Bila je udana za jednog mog frenda, 80-ih godina smo se družili, bila mi je zanimljiva kao osoba, i njezin art je bio zanimljiv, Bredina smrt me je zaista satrala, nakupilo se puno toga pa sam napravio tu priču kao jedan konceptualni rad.
Impresije s Rovinj Photodaysa općenito, najzanimljivije u moru izložbi, radionica, predavanja i razgovora?
– Iz bogatog programa izdvojio bih izložbu velikog hrvatskog fotografa Josipa Klarice, koji je ove godine u Rovinju dobio nagradu za životno djelo, također, ondje je i izložba braće Ante i Zvonimira Brkana. Radi se isto tako o velikim hrvatskim fotografima koji su danas totalno nepoznati mlađim generacijama. Njihovi radovi su u fundusu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, gdje su 80-ih prošlog stoljeća imali izložbu. Ljudi nemaju pojma o njima, u međuvremenu su obojica umrli, a Ante Brkan je uradio jedan od najboljih portreta slavnog režisera Alfreda Hitchcocka kada je 1964. posjetio Zadar i napisao onu slavnu rečenicu da je zalazak sunca u Zadru najljepši na svijetu.
Za sudjelovanje na Rovinj Photodaysu ove godine stiglo je oko 7.500 fotografija, po Vašoj ocjeni, ima li na vidiku novih, velikih talenata?
– Vidio sam samo radove ljudi koji su nominirani za nagrade. Bilo je vrlo zanimljivih radova i 4-5 jako talentiranih autora. Taj talent sada treba razvijati, ovisi o njima koliko će imati energije i biti ustrajni. Dok su na Akademiji i dok studiraju, ljudi najčešće fotografiju doživljavaju kao hobi, ali u jednom trenutku to prestaje biti hobi, kada dođeš u agenciju ili u novine, moraš im se prilagoditi. Pitanje je na koji se način postaviti unutar tih kompromisa, između profesionalnog angažmana na poslu i čistog arta. Netko tko je talentiran, može ih odvojiti i uskladiti, teško je živjeti dva života.
Preko 30 godina radite u novinama, cijelu Vašu karijeru obilježila je novinska fotografija. Počeli ste od omladinskog tiska i zagrebačkog Poleta, radili ste potom za ljubljansku Mladinu, beogradski NON (Nezavisne omladinske novine), sarajevske Naše dane, zagrebačke tjednike Start, Danas, Svijet, Globus, lista je duga. Ipak, paralelno sve vrijeme izlažete na izložbama, dobili ste preko 50 nagrada, uključujući i prestižne nagrade “Tošo Dabac” i Nagradu grada Zagreba. Kako uopće stižete raditi za svoju dušu pored svakodnevnog posla i obveza urednika fotografije u lifestyle časopisu?
– Radim jer se radujem tome, sve me zanima. Uvijek je pitanje kako sve to pomiriti. Kada se malo umorim jednim, onda radim drugo, zapravo uvijek moram raditi i jedno i drugo. Ima tu jedna važna stvar, i kada radim za firmu, radim i za sebe. Ja obožavam fotografirati ljude, raditi portrete. Ne znam kako bih preživio da to ne radim. Portret je danas jako zapostavljena kategorija. Nekada su ljudi odlazili kod fotografa, a sada sve to obavljaju doma pomoću iPhonea. Međutim, nije isto kada te netko “čvrkne” telefonom ili kada se napravi studijski portret. Ne želim se lišiti tog segmenta fotografije. U firmi radim i druge stvari, ali i tada je kamera uvijek pored mene.
Jesu li kondicija i svakodnevni rad od značaja za fotografa kao što su važni u nekim drugim profesijama, poput, naprimjer, novinarstva?
– Senzibilitet treba izoštravati svakodnevno. Ljudi su različiti, nekome treba odmak, pročita dobru knjigu pa ga to aktivira. Zapravo i fotografiranje treba svakodnevno trenirati, isto kao što treniraju ozbiljni sportaši. Naravno, ne lomatati fotoaparatom i škljocati, nego promišljeno raditi koliko je to moguće u novinama. Dobiješ zadatak, odmah ideš, ali mora se čitati, sve pratiti, za razliku od 80-ih godina, kada sam počeo raditi, danas imamo internet.
Bili ste u udarnoj ekipi i zvijezda Poleta u danima njegove najveće slave koja sjaji istim sjajem sve do naših dana, kako gledate na tvrdnje da je početkom 80-ih upravo omladinski list Polet revolucionarno promijenio odnos prema novinskoj fotografiji u bivšoj Jugoslaviji?
– To je istina, Polet jest bio revolucionaran u pristupu novinskoj fotografiji. Do Poleta u novinama se radilo sa škarama, uzme se tekst, posloži, onda ostane nekakva rupa i izreže se slika. Mi smo radili fotografije s crnim rubom, bila je to poruka: ne dirajte ono što je unutar crnog ruba! Došli smo s Akademije, gdje smo radili vježbe s crnim rubom, jer kad se švenka filmskom kamerom, što si snimio, snimio si, bilo kakvo rezanje je isključeno, i mi smo se držali tog principa. Napravljen je ozbiljan pomak. Kad bi uzeli najtiražnije ex-Yu novine iz onog vremena, Vjesnik, Oslobođenje, Politiku i usporedili ih s Poletom, onda bi se vidjela ova ogromna razlika. Važan u svemu tome bio je i tadašnji grafički urednik Poleta Goran Trbuljak, već u to vrijeme bio je autoritet, umjetnik do kojeg se držalo, završio je tada Likovnu i studirao na Akademiji za kazalište, film i televiziju, vjerovalo se njegovom umijeću i iskustvu. Naša ekipa bila je sastavljena od mladih, talentiranih ljudi koji su se obrazovali na Akademiji, svi smo bili veliki entuzijasti koji su voljeli svoj posao. To je neobično važno, ta zaljubljenost u fotografiju.
Koliko je takav pristup fotografiji tada utjecao općenito na vizualnu kulturu ljudi?
– Mi smo svi preselili iz omladinskih novina u Vjesnik, pa se ova priča nastavila, a stvari su se pomalo počele mijenjati. Mi smo kasnije zauzeli sve tjedne zagrebačke novine, što Start, što Svijet i ostalo, onda je takav pristup postao standard, utjecali smo na ove promjene mada ima ljudi koji su tada bili na drugoj strani, pa i danas ovaj proces pomalo relativiziraju.
Kada biste uspoređivali sadašnje vrijeme i ono iz doba Poleta, Starta i Svijeta, što vidite?
– Može se pričati o tome, ali ja radim sa istim žarom i danas kao i tada. Ja sam živčan kada ne radim, nije mi dobro, razbolim se. No, neki su se u međuvremenu izgubili, bave se nekim drugim poslom. Život nosi svoje, oni su ostavili trag, ta stvar nije prošla, samo je treba precizno smjestiti u vrijeme i definirati. I drugi moje kolege, naprimjer Mijo Vesović ili Boris Cvjetanović, odlični fotografi, i danas rade na svojim projektima. Iz onog vremena meni je možda važna stvar bilo pitanje slobode, pogotovo kada se radi o artističkom pristupu. Ali svaka novina ima neke svoje zakonitosti, moraš svoj rad prilagoditi svemu tome, i u Poletu je bilo nekih zakonitosti.
Proslavili su Vas portreti slavnih i poznatih, gotovo da nema slavne face u Hrvatskoj koja nije pozirala pred objektivom Vašeg fotoaparata. Mnogi od ovih portreta objavljeni su u Vašoj monografiji u izdanju EPHarta, planirate li možda izložbu?
– Unutar svojih izložbi uvijek sam izlagao poneki portret, međutim, spremam se napraviti jednu veliku izložbu portreta, likova od običnih ljudi do slavnih liječnika i poznatih političara.
Koga najradije fotografirate?
– Obožavao sam slikati političare, onda napraviti nekakve gegove.
Političari dok poziraju, kakvi su modeli?
– Nastojim ih natjerati u neobične situacije, neki političari glumili su da skaču glavačke u plićak i slično. Prije izbora političar će sve napraviti, poslije izbora, teže.
Traže li političarke fotošopiranje?
– Sada se podrazumijeva da se malo, nešto – kao – dotjera.
Ima ih superdotjeranih, slažete li se?
– Generalno, to pretjerivanje već jenjava. Često nema veze s fotografom, čak ni sa osobom koja pozira, već s trećom stranom koja u novini hoće ljude koji lijepo izgledaju. Ali, kada se počne pretjerivati, to je suludo. Sve što je pretjerano, ne valja. Iako je fotošopa bilo uvijek, na ovaj ili onaj način. Sve holivudske zvijezde su dotjerivane, tada se radilo na velikim fotografskim pločama, onda dođe frajer, uzme kist i popravi sve što se trebalo popraviti, to je tzv. retuširanje negativa. Uvijek je bilo raznih štosova da se fotografija dotjera i uljepša.
Mnoge majstore fotografije danas frustrira činjenica da baš svatko može postati fotograf, uzme mobitel i počne fotkati, kako Vi gledate na aktualnu omasovljenost fotografije?
– To je odlična stvar.
Ne smeta Vam ova tako raširena pojava koja profesionalce uglavnom živcira?
– Ne, mislim da je to fenomenalno, fotografija je jedan doista demokratski medij do kraja. Zašto bi se netko morao baviti tehnologijom? Postoje ljudi koji će znati snimiti kiselu vodu da se vide mjehurići, to nije nužno za fotografiju. Cijeli spektar ljudi može doći do fotografije, ali ako si talentiran, možeš i mobitelom snimiti fenomenalnu fotografiju.
Ništa nije snimljeno
Može li čovjek biti dobar fotograf i bez znanja sa Akademije?
– Može. Zato što je fotografija jedan od rijetkih medija gdje su tehnološki dio u najvećoj mjeri pravili neki inženjeri, stavili ga u te kutijice i ti vrlo brzo možeš doći do tehnološkog rezultata koji zadovoljava u svakom smislu.
Koja je onda razlika između fotića hobiste i profesionalca?
– Dolaze ljudi koji uvijek u prostoru oko sebe vide nešto zanimljivo. Postoji priča: sve je snimljeno! Jeste, snimljeno je sve, ali nije snimljeno ništa. Želim reći da uvijek ima prostora za talentirane i prave ljude, ne moraju imati skupe kamere, mogu snimati i telefonima a da to bude interesantno.
Budući da Vas zanima klasičan portret, što je Vama najinteresantnije na nekom ljudskom licu?
– Volim da mi se ljudi osmjehnu, da napravim optimističnu fotografiju. Mislim da sva ta moja lica imaju neki optimizam, ima i situacija koje dovode taj smiješak u sumnju, ali on je uvijek tu. Želim pozitivnu priču. Uvijek imam taj dijalog s osobom koju snimam, vrlo specifičan. Strašan je problem ako nemaš dobru priču. Svi ljudi su na neki način lijepi, netko lijepo priča, netko ima lijepe oči, nos ili uši, onda se fokusiraš na to. Naučio sam jednu stvar: gdje god sam pokušavao jako insistirati na nečemu, fotografirati ljude a da to nije išlo spontano i ugodno, krivo je završilo. Kao i u životu, ono na čemu insistiraš, uvijek ti pobjegne, a kada si malo ležerniji, dogodi se ono što želiš, spontano.