< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">
Pet je minuta do 12 sati pred zgradom Predsjedništva BiH. Ista slika kao i svakog devetog jula, kada iz Visokog, prema Srebrenici, prolazi kolona s tabutima ubijenih Srebreničana.
Ovaj put je 409 tabuta, i s obje strane ceste, u nizu koji se prekida tek kod Spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, majke Srebrenice drže izvezene jastučiće s imenima: Hidajet, Šabo, Ahmo, Čamo, Mevludin, Ševala, Bajro, Medo, Mirzet… Nekoliko trenutaka ranije, velika grupa fotoreportera, kamermana, novinara bila je bitku da zadrži svoje pozicije na cesti ispred zgrade gdje se zaustavljaju kamioni. Pale su i teške riječi, ali je na kraju sedma sila uzmaknula, a dvoje ljudi je iz kutija počelo posipati cestu laticama bijele ruže. Žena pored mene uzdahnu: “Heeej, mirišu ove ruže, a moje ruže su u crnoj zemlji.”
Ahmed s kačketom
Na cestu istrča dječačić s kačketom na kojem piše Ahmed. O, šta Ahmed nije sve radio: trčao po laticama, uzimao jednu po jednu, divio im se, bacao ih u zrak, pravio ko će više znati šta od te gomile cvjetova, a fotoreporteri ga opkolili, zumirali, prema njemu blješte blicevi, ali dječak i ne haje. Pa ni za Mirsada Kebu, koji ga je nešto ranije držao u naručju. Kao nestvarni trag života i ono malo radosti što je još ostalo u ovim ženama, on uživa, smije se. Gleda ga i Hanifa Đogas, koja se vratila u Srebrenicu: “Samo da mogu sjesti kad hoću kraj nišana moja dva sina i kćeri. Sve ih zamišljam kako su živi, pa mi nekako lakše bude. To ne mogu ni objasniti. Mrtvi su, ovdje u Sarajevu to znam, ali tamo ja i pričam s mojom djecom.”
Malo dalje od Hanife je njeno jedino preživjelo dijete, Razija Husejnović, s kćerkom Subhijom. Padom Srebrenice nestao je i njen otac i još puno rodbine, ona je bila ranjena, majka teško izmučena: “Opet je htjela tamo živjeti, pa i po cijenu da četiri godine bude bez struje. Kuću joj je napravila jedna strankinja.” Pored njih je Rahima Avdić, koja živi u kolektivnom centru u Živinicama, sa sinom, snahom i dvoje unučadi: “Ja sam 22 bliskih izgubila, ali sam ih sve, hvala Bogu, pokopala. Da im se još traže kosti, nestala bih i ja, više ne bih imala snage”, govori Rahima, a Fadila Memišević iz sekcije Društva za ugrožene narode, primjećuje da su Srebreničanke jedine majke na ovome svijetu kojima je osnovni cilj da makar imaju dvije kosti svoga djeteta.
Rahimine oči se pune suzama: “Dobro sam, dobro sam”, a poslije čujemo da je imala tri infarkta. Uspjela je nekako kupiti komadić zemlje u Višićima, ali otkud pare za gradnju kuće. Niko u sinovljevoj porodici ne radi.
Iza majki stoje brojni političari, ministri, parlamentarci. Sulejmana Tihića pitamo mogu li stranci nešto učiniti da Srebrenica, ako ništa drugo, ne bude dio entiteta u kojem se genocid nikako ne priznaje: “Ni stranci nisu za to, ja sam to shvatio davno”, kaže Tihić, a Munibu Omerović iz Bratunca ništa više ne može učiniti tužnijom nego što jeste: “Samo da mi je naći moje dijete.” Muniba živi s kćerkom u Tuzli. Izgubile su obje i muža i sina, odnosno brata i kud bi nas odvelo dalje nabrajanje. Ima još jednog sina, sto posto je invalid, a niko ni u toj porodici nije zaposlen!
Đuline suze
Dječak puže po ružama. I dalje ga ne ometaju kamere, blicevi. Pune mu ručice latica. Đula Kapidžić briše suze. Četiri brata je izgubila, oca, muža, svekra, djeda: “Još nisam našla brata i muža, a najteže mi je bilo prošle godine kada mi je majka umrla, a nije dočekala da joj pronađu sina. Hvala Bogu, pa imam još jedno dijete. Napunio je devetnaestu, upisao fakultet. Moj Vahid hoće da bude agronom. Nije on ovdje, samo je dvaput išao u Potočare, ne može… Bilo mu je pet mjeseci kada se sve desilo, on bježi od svake priče, a meni je svaki dan sve teže. Ponekad samu sebe zapitam, dokle ćemo mi ovako hodati, za kostima najbližih.”
Danas su, zaključujemo prema slici u blizini Predsjedništva, Sarajlije opet imale preča posla od odavanja počasti ubijenim Srebreničanima. Da nije bilo majki, je li moguće da bi kolonu ispratili samo rijetki, kao 87-godišnja Derviša Delić i Mehmed Mujić?!
Kada su kamioni zastali, pritrčalo im je nekoliko uplakanih žena. Zagrlile su kamion, pričvrstile cvijet. Dječaka Ahmeda je podigla mlada žena s nevenima, pa je i ona stavljala cvjetove na kamion. Prišli su i neki političari i stavili karanfil. Živko Budimir se pomolio. Donesoše Bakiru Izetbegoviću i Željku Komšiću po bijelu ružu, staviše je i oni.
Kolona sa 409 tabuta krenu. Srebreničanke slažu jastuke, novinari se pitaju zašto je tu trebao crveni tepih, a nakon što su svi uzeli Izetbegovićevu izjavu, Komšić je već otišao. Novinari su ljuti, a Komšić ih preko saradnice pozdravlja. Prilazim malom junaku današnjeg tužnog skupa, čija majka Samira Agović kaže da Ahmed ima dvije godine. Ona je izgubila dva brata i oca: “U kamionu mi je bio amidža i još puno meni dragih ljudi iz srebreničkih Šušnjera.”
Ahmed nam maše.