play_arrow

keyboard_arrow_right

Listeners:

Top listeners:

skip_previous skip_next
00:00 00:00
playlist_play chevron_left
volume_up
  • play_arrow

    Radio Naša Riječ Chicago

Vijesti

Docent dr. sc. Rifat Kešetović, specijalista sudske medicine: Braća ubijena u više od 600 porodica

today12. Jula 2013. 46

share close

< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">

• I ove godine gotovo sve žrtve genocida su identifikovane u Identifikacijskom projektu Podrinje, na čijem čelu se nalazite. Je li bilo nekih problema ili su se identifikacije odvijale kao i prethodnih godina?

– Uglavnom su se identifikacije obavljale kao i prethodnih godina. Sa istom dinamikom, s tim što je primjetan pad otvorenih slučajeva u odnosu na ranije godine. To je posljedica malog broja ekshumiranih tijela u posljednjih nekoliko godina. Ali, zajedno smo sa porodicama uspjeli da rješavamo slučajeve, kako one koji su ranije otvoreni, tako i ove koji su otvoreni od prethodne dženaze do danas. U ovom projektu će ostati oko 220 zvanično identifikovanih tijela, gdje porodice ne žele da obave ukop ove godine. Tu se radi, uglavnom, o nekompletnim skeletima, gdje postoji šansa da će se u narednom periodu eventualno naći nedostajući dijelovi.

Čekanje

• Poznato je da brojne porodice na dženazama ukopaju tek nekoliko kostiju najmilijih. S kakvim se sve slučajevima susrećete?

– To su vrlo različiti slučajevi. Kada govorimo o slučajevima sa površine zemlje, postoje oni gdje je pronađena jedna jedina kost skeleta. Gdje su nakon toliko godina kosti bile izložene različitim nepovoljnim uticajima, prije svega životinjama koje su to raznijele, razgrabile…, do onih slučajeva iz sekundarnih masovnih grobnica gdje se radi o nekompletnim skeletima, od onih koji su vrlo oskudni, pa i do onih gdje nedostaje lobanja i gdje porodica ne želi da se ukopa dok se ne pronađe ostatak. Kada se govori o sekundarnim masovnim grobnicama, uvijek postoji veća šansa da će se pronaći taj nedostajući dio. I zbog toga se porodice odluče da sačekaju.

• Vaša je obaveza da porodicama saopštite šta je pronađeno, a odluka je na njima?

– Ono što mi radimo i što nam je dužnost, prije svega poštujući prava porodica, jeste da ih obavijestimo o svemu onome što je vezano za taj konkretni slučaj. Da im objasnimo šta je pronađeno i na koji način. I na kraju krajeva, da im kažemo koje su to vjerovatnoće, iako ni mi nismo uvijek sigurni, da će se pronaći nešto drugo i da im predočimo kakvo je stanje. Ekskluzivno pravo porodice je da odluči šta će dalje.

• Koliko, ustvari, još treba tijela da se ekshumira iz masovnih grobnica?

– Podaci koje ja iznosim su iz ovog projekta koji vodim. Međutim, u ovim proteklim godinama izvjestan broj žrtava je identifikovan negdje drugo, od nekih drugih specijalista sudske medicine i timova. Kada je riječ o ovom projektu, možemo reći da je poznato oko 6.800 imena po osnovu DNK analize do sada. Na taj broj još treba dodati broj izolovanih DNK profila, kod kojih još nema podudaranja sa krvi, a koji predstavljaju određene osobe. Sveukupno sa ovim slučajevima koje vodim, možemo reći da smo po DNK analizi našli oko 7.000 nestalih. Mislim da je 7.053 tačan broj. Ako uzmemo podatak da je u tom periodu nestalo oko 8.100 do 8.300 ljudi, a po nekim i više, onda svakako još tragamo za više od 1.000 osoba.

• Da li se skeletni ostaci 1.000 ljudi možda nalaze u grobnicama Podrinja?

– Sve je moguće. Posljednjih godina urađen je veliki broj predvizita, izlazaka na teren po informacijama, gdje se tragalo za posmrtnim ostacima koji su tu trebali biti. Morate znati da je veliki protok vremena i da informacija o grobnici mora biti tačna. Može se desiti da, ako kopate bagerom, promašite mjesto grobnice samo pola metra i da ne pronađete onu koja se tu nalazi.

• Takva situacija se desila u krugu Memorijalnog centra u Potočarima?

– To je očit primjer, gdje je postojala informacija da su ukopana tijela na tom rejonu, ali uvijek je informacija slala na neko drugo mjesto, dok se na kraju nije prekopao cijeli onaj plato i na kraju se pronašli ostaci. Naravno, kada se radi o takvim lokacijama, nije uvijek moguće prekopavati velike površine.

• Porodice su nezadovoljne procesom identifikacija i ekshumacija. Imate li problema sa porodicama koje s pravom traže ubrzanje procesa identifikacija?

– Udruženja i porodice su svjesni da mi u ovom projektu dajemo sve od sebe, da sve bude urađeno što brže i što efikasnije. To je razlog zašto ni porodice ni udruženja zamjerke ne šalju nama. Te zamjerke su više upućene institucijama koje rade na traganju za masovnim grobnicama. Sa aspekta posla koji radim, moram reći da su porodice s pravom ogorčene, da ovaj proces predugo traje. I da ljudi praktično umiru kroz ovaj period. Samo ovaj projekat ulazi u 14. godinu rada, a mi još nemamo informaciju gdje su uopšte ukopana tijela više od 1.000 ljudi. To jeste frustrirajuće. I ja da sam na mjestu tih porodica, bio bih frustriran i ogorčen. Ali, opet kažem da činimo sve od sebe, bar u domenu onoga posla koji obavljamo, da bude što brže i što efikasnije. To je izuzetno komplikovan posao.

• Jeste li zadovoljni dosad obavljenim poslom i da li ste misliti da će ovoliko trajati?

– Ja sam nekoliko puta rekao: da me neko upitao 1999. koliko će trajati, kada smo započeli, ja bih tada rekao da ćemo cijeli proces završiti za pet godina. Međutim, ispostavilo se da je to komplikovanije nego što smo i mi sami očekivali i da traje daleko duže. Ne mogu da ne budem nezadovoljan onim što je urađeno u ovom projektu, a to je blizu 7.000 ekshumiranih tijela nestalih osoba u ovako teškim uslovima, ovako veliki broj identifikovanih osoba, što, ipak, predstavlja veoma visok procenat kada gledamo ostale projekte kojih nema u svijetu ovakvog tipa. Ovaj projekat je nešto jedinstveno što se, nažalost, dogodilo. Ista ona stvar koja frustrira porodice, frustrira i nas, a to je činjenica da nismo pronašli sve nestale, iako smo uvijek bili svjesni da nikada nećemo pronaći sve. Gledajući sa aspekta porodica, taj proces bi trebalo završavati u nekom kraćem roku. Naročito kada posmatrate porodice, a ima ih zaista puno, u tom iščekivanju i svih ovih godina ljudi umiru, a ne dočekaju informaciju o tome da su pronađeni ostaci i da oni mogu onda dostojanstveno ukopati najmilije.

Najteži slučajevi

• Genocid počinjen u Podrinju u julu 1995. planetarna je tragedija. Ubijane su kompletne porodice, pa i familije. Koji su to najteži slučajevi s kojim ste se susretali?

– Od nekih ljudi taj podatak (ubijane kompletne porodice) se i navodi kao jedan od razloga zašto nemamo podudaranje krvi rodbine sa profilima DNK koji su izolovani iz kostiju kojih ima sada 150-200. U porodici nema živih srodnika koji su dovoljno bliski sa nestalima, kako bi se postigla dovoljno visoka statistička vjerovatnoća sa kojom radimo, da bismo završili identifikaciju. Ima mnogo primjera u kojima su ljudi izgubili puno članova porodice. Jedna od specifičnosti je da je nestalo puno braće iz jedne porodice, što opet komplikuje proces identifikacije kada govorimo o DNK analizi. Ona nas upućuje na porodicu, a ne na određenu individuu. Sjećam se primjera gdje je žena izgubila muža i pet sinova. To su velike porodične i lične tragedije. Oko 600 slučajeva je gdje su nestala dvojica i više braće. Nije problem u DNK analizi tamo gdje je jedan od braće bio oženjen, ima vlastitu djecu, pa se po drugoj liniji nasljeđivanja može odrediti koji je to brat. Ali, ovdje se radi, uglavnom, o mlađim ljudima koji nisu bili oženjeni i gdje smo na raspolaganju imali samo krv roditelja ili braće i sestara.

Written by: hazmirmanija

Rate it
0%