Sarajlija-Pavlović: Želja za povratak u Sarajevo jača od uspjeha u Londonu

< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">

Foto: Fena.ba

Životni put Emine Sarajlija – Pavlović nije bio nimalo lak, ali je zahvaljujući znanju, upornosti i istrajnosti uspjela prevazići sve prepreke na koje je nailazila.

Početkom rata u BiH otišla je u inozemstvo s dvoje maloljetne djece. Nije kaže ni znala gdje ide, samo je uzela djecu sa sobom i bježala. Posvetila se učenju engleskog jezika posebno savladavanju medicinske terminologije što joj je bilo važno za nastavak karijere, a uz sve to volonterski je radila u jednoj bolnici.

“Našla sam se u Engleskoj, u Londonu sa 46 godina života. Nikad ranije nisam učila engleski jezik. Prvu godinu intenzivno sam učila opći engleski jezik, a potom upisala kurs medicinskog engleskog jezika. Paralelno sam volonterski radila u Whipps Cross Hospitalu da bih se informirala o njihovom sistemu rada, savladala medicinsku terminologiju na engleskom jeziku što mi je bilo važno da bih mogla nastaviti medicinsku karijeru”, priča prim dr. Sarajlija – Pavlović.

Nekoliko mjeseci je, kaže, samo posmatrala sve što se dešava oko nje, da bi joj kasnije dozvolili i da aktivno sudjeluje u pregledima pacijenata i operacijama. Prijavila se na konkurs za specijalizanta iz ginekologije u istoj bolnici i dobila prvi posao. Zapazili su, kaže, njen entuzijazam i iskustvo.

“Kao što se zna, preporuka je važna da bi dobili posao. Nisam nikog imala niti znala, a bez dvije preporuke nisam mogla aplicirati za posao. Jednu preporuku mi je dala škola gdje sam učila engleski jezik, a drugu sam dobila od pokojnog prof. dr. Momira Macanovića za koga sam u posljednjem momentu saznala da je u Londonu”, kaže ona.

Ističe zahvalnost prof. dr. Macanoviću i navodi da bez njegove preporuke ne bi nikad dobila posao.

Prisjeća se briga koje je tad imala jer zbog prirode posla djecu često nije viđala po petnaest dana.

“Morala sam raditi u dežurama, a maloljetnu djecu smjestiti u boarding školu. Tako sam se sa svojom djecom viđala svaki drugi vikend. Bio je to težak period za mene i moju djecu, i sada zaplačem kad o tome pričam”, kaže ona.

Ponovo je radila specijalizaciju iz ginekologije i akušerstva, ali to za nju, kaže, nije bio problem jer je to znanje i veliko iskustvo već imala, samo joj je jezik bio barijera.

“Ali kroz svakodnevni rad, komunikaciju s pacijentima, pogotovo uz veliku pomoć sestara i babica svaki dan sam pomalo napredovala s engleskim jezikom. S iskustvom koje sam stekla na Ginekološkoj klinici u Sarajevu, divili su se mojim vještinama. Babice su me zavoljele. Učila sam njih kao i mlade kolege, a oni su mi zauzvrat pomagali s engleskim jezikom”, kazala je.

Poslije godine rada u toj bolnici, javila se na konkurs u Royal Sussex County Hospital u Brightonu i dobila posao. Kasnije su joj rekli da je imala najbolje preporuke iz prethodne bolnice.

Tamo je radila dvije godine, potom se vratila u London i promijenila još nekoliko radnih mjesta sve do povratka u Sarajevo, u ljeto 2012. godine.

“Iako sam živjela 20 godina u Londonu i imala puno dobrih iskustava, nije me napuštala namjera da se vratim u Sarajevo gdje sam odrasla i provela većinu života. Tako sam i došla na ideju da osnujem polikliniku sa željom da primjenom bogatog iskustva stečenog u Engleskoj i najnovijih metoda koje sam naučila u najnaprednijim klinikama, sugrađanima pružim vrhunsku uslugu otvaranjem ginekološkog i akušerskog servisa za žene. Okolnosti su se podudarile i finalna odluka je bila laka”, priča dr. Sarajlija – Pavlović.

Navodi da je u Sarajevo stupila u kontakt s kolegama s kojim je prije rata u BiH radila na Klinici za ginekologiju i akušerstvo u Sarajevu. Brzo se snašla i uklopila.

Mada je osnivanje poliklinike bilo dosta naporno, bila je, ističe, u isto vrijeme i zadovoljna jer je u svom Sarajevu.

“Ali na kraju svega veoma mi je drago da radim sad u svojoj poliklinici “Sara Vita” u Sarajevu i željela bih još više razviti svoju praksu”, kaže ova doktorica.