Cilj ovoga teksta je upoznavanje građana BiH kako dijelovi manjeg entiteta postaju etnički čista teritorija na uzorku četiri opštine (Čajniče, Foča, Gacko, Bileća) na krajnjem (jugo)istoku Bosne.
Na pitanje postoje li slučajevi međunacionalnih problema u Foči, okupljni Fočaci na džuma-namazu u Atik-džamiji, njih oko petnaestak, kažu da su rijetki slučajevi. «Nema problema, jer nema nas», zaključuju oni. U gradu Foča živi samo oko 30 Bošnjaka. Uglavnom su stariji bračni parovi, poput nane Zizije koja kaže da «staro nigdje nije prispjelo». Foča je simbol ovog dijela Bosne. Sa Aladža-džamijom i dugogodišnjom tradicijom muslimanskog načina života, bila je kapija islama u Bosni. Srbi su u povijesti sistematski naseljavali Foču i nastojali je «srbizirati» pod svaku cijenu. Prema popisu stanovništva, s početka dvadesetog vijeka, skoro 100% gradskog stanovništva Foče činili su Bošnjaci, dok su Srbi naseljavali sela. Nakon Drugog svjetskog rata, u toku kojeg je Foča bila «Srebrenica četrdesetih», Srbima su tadašnje vlasti poklanjale stanove u gradu.
Duh čaršije je već tada mijenjan. Tokom agresije na Bosnu Srbi su, nakon ubistva i progona Bošnjaka, udarili pečat «srbizaciji» grada mijenjanjem naziva grada u Srbinje, koji još stoji na određenim putokazima, ali i rodnim listovima. Žrtve koje su prošle torturu srpske agresije i kada bi odlučile se vratiti u svoj grad ne žele živjeti u gradu «koji ne postoji» – Srbinju. Gradu u kojem su preživjeli zločine.
Tako misli i Haris Kolenda, koji se u svojim četrdesetim godinama odlučio vratiti u Foču. Njegov Gradac je prelijepo mjesto s pogledom na grad Foču. Sam živi. «Da su bogdo ljudi k’o mravi. Ne bi bilo problema», komentariše Haris našu opomenu da sjedi među mravima na vrućem fočanskom kamenu. Haris nastavlja svoju priču o iskustvu sa Srbima. «Preživio sam 30 mjeseci u logoru. Mrzio sam ih! Mrzio sam ih kako jedan čovjek može mrziti. Svakim danom mi se mržnja povećavala, sve dok nisam počeo klanjati. Namaz za namazom i vremenom – mržnje je nestalo», objašnjava Haris. I dok nam citira turskog mislioca Gulena, pričajući o stradanjima u Foči i duhovnom iskustvu rata, prisjećamo se Abida iz Čajniča koji uživa u knjigama.
Izgleda da zbog skromnosti Bošnjaka nikada ne možemo zaključiti koliko znaju i čitaju. Na pitanje zašto se ljudi ne vraćaju, Haris ne daje odgovor materijalne prirode. «Ma ne mogu se ljudi vratit› da gledaju onog koji mu je dojučer klao porodicu. Eto ih u gradu. Prepoznam ih iz rata, i oni mene. Zgledamo se i nastavimo svoj put. Kada sam se tek vratio psovali su i dozivali me ‹vehabija!›. Sve dok se nisam drekn’o na njih nisu prestali. Ali, nisu poslije nikad više», kaže Haris. Upravo, najrealnija mogućnost da Bošnjaci, možda, ponovo učine grad Foču kapijom islama i simbolom bošnjačkog naroda ovog dijela Bosne jeste kolektivni, masovniji povratak Bošnjaka u grad. Svi povratnici s kojima smo razgovarali slažu se da način života u Foči može biti kao predratni samo ukoliko bi se Bošnjaci počeli vraćati.
Zbog nacionalnog ključa mnogima bi se otvorila radna mjesta u gradu, a masovniji povratak značio bi vraćanje duha gradu i osjećaj sigurnosti. Mnogi Fočaci smatraju da je Foči potrebno vratiti prepoznatljivi urbani duh, a koji se može vratiti samo masovnijim povratkom, to jest mijenjanjem nacionalne strukture grada. Primjer politike efikasnog povratka u Foču jeste Mjesna zajednica Tjentište. Uveliko zahvaljujući pojedincima koji su prepoznali važnost povratka većeg broja Bošnjaka u što kraćem roku.
Ipak, treba uzeti u obzir još dvije mogućnosti. Prva je da glasaju u Foči. Fočaci nastanjeni samo u Sarajevu mogli bi izglasati Bošnjaka za načelnika Foče.Naravno, tu je problem što se samo s ličnog kartom iz Foče može glasati za načelnika i općinsko vijeće, a mnogim Fočacima ne pada napamet da mijenjaju svoje podatke u ličnoj karti, zbog mnogih razloga. Ipak, kada bi bar stariji Fočaci to uradili nazirala bi se nada u političku moć Bošnjaka u ovom gradu, iako se i ovdje otvara problem zdravstvenog osiguranja i penzija koje su niže u manjem entitetu nego Federaciji.
Druga mogućnost jeste konstantan rad na vraćanju vakufske imovine. Nije kasno, niti će ikada biti, za stavljanje u efikasnu funkciju vakufske imovine koja se nalazi u samom jezgru grada. Ona se ne može prodati niti uzurpirati. Kada bi Fočaci, primjera radi, organizovali manifestaciju Dani Foče (koja s obzirom na bogatu povijest Foče može biti od najistaknutijih u bošnjačkom vjersko-kulturnom životu) preko ljeta, kada u zavidnom broju posjećuju svoje rodno mjesto, jezgro grada bi ponovo dobilo obrise bosanske čaršije. Također, posjetioci Bošnjaci bi dali novu snagu stalno nastanjenim Fočacima kako ne bi napuštali grad. Samo u gradu Foča u protekle tri godine bilo je nekoliko slučajeva da su povratnici napustili svoje kuće.
Najveći problem je što mnogi koji napuštaju Foču iza sebe u ruke Srba ostavljaju svoja ognjišta. Ono što nisu osvojili oružjem, Srbi osvajaju novcem. Za male iznose Bošnjaci prodaju svoje domove. Čak i mnogi istaknuti Fočaci prodaju svoja imanja. Upravo preko puta Atik-džamije nalazi se obnovljena kuća uglednog profesora, sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, koja je prodata. Pozitivno je to, što svake godine neko odluči da obnovi kuću ili dobije donaciju, ali najveći broj njih je prodao kuće, pogotovo u samome gradu gdje je do sada, nažalost, oko 70% bošnjačkih kuća prodato!
Činjenica da od obnove gradske Atik-džamije u Foči, nije bilo nijedno šerijatsko vjenčanje, osim vjenčanja imama, govori nam o starosnoj strukturi stanovništva. Nažalost, nijedan Bošnjak iz Sarajeva, Goražda i drugih gradova u kojima žive, nakon napuštanja Foče, nije se odlučio ovdje vjenčati, bar tradicije radi. Njima taj događaj možda bi bio uobičajena procedura, ali Bošnjacima koji cijelu godinu prolaze pored razrušene Aladže, žive u zgradama bez komšija Bošnjaka… itekako bi značio. Najmlađi Bošnjaci grada Foče su imam Faruk-ef., njegova žena i dvogodišnji sin. Posljednji se iz njihove ulice odselio prije par mjeseci.
Jedan od Fočaka, koji je veoma dobro razumio važnost obilaska Foče, jeste i profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, dr. Fikret Hadžić. U saradnji sa određenim udruženjima organizuje kolektivne posjete Foči, ali i drugim gradovima Istočne Bosne. Tokom ramazana upriličeni su iftari u Atik-džamiji. Grupa građana iz Sarajeva je iftarila nekoliko puta s povratnicima u Foči, Višegradu, Ustikolini… Njegov prijedlog je izvodljiv, a riječ je o posjeti džemata u Federaciji džematima u manjem entitetu. Tokom mjeseca ramazana, umjesto organizovanja iftara u restoranima i džamijama, jedan džemat može zajedno sa povratničkim džematom iftariti u jednom od gradova u manjem entitetu. Kada bi samo Fočaci kao članovi određenih džemata uveli ovu praksu, u Foči bismo ponovo svjedočili mirisu ramazanskih čaršija. «Posjete ovog tipa, generalno gledajući, dobar su način da se pošalje poruka tim ljudima da nisu sami. Da se ohrabri njihov ostanak na tim područjima», kaže dr. Hadžić, čija je kuća, smještena u gradu, zapaljena tokom agresije. Svoje imanje nije prodao.
Još jedan pozitivan primjer brige i svijesti o rodnom zavičaju jeste izgradnja vikendica. Umjesto izgradnje vikendica na Vlašiću ili Bjelašnici neki Fočaci su odlučili graditi vikendice u Foči, iako su to zapravo povratničke kuće. U jednom dijelu spomenutog sela Izbišno napravljen je veliki broj vikend-kuća.