< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">
Sud BiH je izrekao 11 godina zatvorske kazne Rami Brkiću, bivšem komesaru Policije USK-a, 10 godina Senadu Šabiću i pet godina Satku Kekiću.
Ramo Brkić, bivši komesar Policije Unsko-sanskog kantona (USK), osuđen je na 11 godina zatvora, Senad Šabić na 10 godina i Satko Kekić na pet godina. Kazna im je izrečena zbog proizvodnje i trgovine drogom, zloupotrebu položaja i korupciju.
Osuđeni su dužni vratiti imovinsku korist koju su stekli ovim krivičnim djelima: Brkić 40 hiljada eura i 17.500 KM, a Šabić 100.000 KM.
Ovim presudama je završeno suđenje koje je pred Sudom BiH trajalo godinu i po dana. Postupak je pokrenut nakon velike akcije „Kastel” koju je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) provela u decembru 2010. godine. Inspektori su nakon višemjesečne istrage uhapsili 41 osobu, među kojima su policijski funkcioneri i ljudi iz političkog života USK-a.
U međuvremenu je dvanaestero optuženih priznalo krivicu te ih je Sud BiH osudio na zatvorske ili uvjetne kazne, dok je sedam osoba oslobodio. Jedan slučaj je prebačen Kantonalnom sudu u Bihaću.
Brkić slučajno otkriven
Tokom istrage o proizvođačima i prodavačima droge koju su prije tri godine u USK-u počeli, inspektori SIPA-e su neočekivano otkrili da je i bivši komesar Policije ovog kantona umiješan u te poslove. SIPA je tada istraživala kriminalnu grupu koju su činili: Senad Šabić, Satko Kekić, Nedžad Kurtović i Zijad Muratović.
Kurtović i Muratović su uoči suđenja status optuženih zamijenili statusom glavnih svjedoka. Otkrili su sve detalje o proizvodnji i prodaji droge, a zauzvrat su dobili imunitet od krivičnog gonjenja. Naime, ova grupa je od 2007. godine uzgajala marihuanu na tri lokacije u USK-u. Svake godine su proizvodili najmanje 100 kilograma droge koju su prodavali u zapadnoj Evropi.
Da je i Brkić umiješan, inspektori SIPA-e su otkrili kada mu je Kurtović poslao SMS poruku da policija dolazi u halu za proizvodnju droge. Ova hala, koja je vlasništvo Envera Okanovića, nalazila se u Malom Založju kod Bihaća.
Kurtović je na Sudu BiH rekao da je posao sa drogom pokrenuo Brkić 2006. godine. Objasnio je da se s njim prvi put sastao u kafiću „Pogy” u Bihaću te da je komesar od njega zatražio da kontaktira Muratovića i Šabića koji su policiji bili od ranije poznati kao osobe koje se bave proizvodnjom i prodajom droge.
Muratović je novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) potvrdio da ga je Kurtović zvao i od njega tražio da kontaktira njegovog poznanika Šabića.
Rekao mu je i da će za taj posao imati zaštitu komesara Brkića.
„Kurtović mi je počeo pričati kako on i Brkić rade svakakve poslove. Ja nisam vjerovao u to jer sam smatrao da je to neki policijski pokušaj da se priđe nama. I on mi kaže da kontaktiram Šabića pa da se nađemo u Bihaću”, kaže Muratović.
Ovaj dogovor su brzo sproveli u djelo. Muratović i Šabić su se našli sa Kurtovićem i zajedno su otišli u restoran „Tale”, gdje im se pridružio i Brkić.
“Nakon tih razgovora Šabić mi je rekao da je dogovorio sa komesarom da će pokrivati, da mu je on ponudio da nađe neki objekat za proizvodnju skanka. I, kao, Ramo je rekao da je to uredu, da će on štititi”, rekao je Muratović za CIN.
Kurtović je nakon ovog sastanka pronašao halu koju im je iznajmljivao Okanović za dvije hiljade KM mjesečno.
Istovremeno, Šabić je Brkiću obećao 20.000 eura za dvomjesečnu proizvodnju marihuane. Kurtović je svjedočio kako je zajedno sa Šabićem komesaru donosio novac kući.
„On je izašao sa biciklom, u trenerci. Uzeo je novce bez brojanja i stavio je u unutrašnji (…) dio trenerke”, opisuje Kurtović.
Nedugo potom on se posvađao sa Šabićem zbog podjele novca od prodaje droge i napustio grupu. Šabić se zatim dogovorio sa Brkićem da laboratorij iz Okanovićeve hale presele na drugo mjesto. Na šest mjeseci su iznajmili halu Mustafe Kasumovića u Donjoj Slapnici kod Velike Kladuše i za nju platili 12.000 KM.
Kasumović je novinarima CIN-a kazao da mu je Šabić, kojeg je poznavao još od prije rata, rekao da će u hali uzgajati tartufe.
„Tražio od mene da ja pripremim objekat. Rekao mi je da se moraju svi prozori zazidati i da se ostave samo jedna vrata prema sjeveru, jer ne smije sunčeva svjetlost ulaziti unutra. Ja sam sve to uradio i to me koštalo oko 3.500 do 4.000 KM. Oni su došli i platili su mi za izvođenje radova i predao sam im kompletan objekat”, opisao je Kasumović.
Droga se tu proizvodila sve do septembra 2008. godine, kada je policija otkrila ovu halu, zatekavši u njoj dijelove opreme za proizvodnju droge i stabljike marihuane. Prema optužnici, prije nego što je policija otkrila navedenu halu, koristeći komandni položaj, Brkić je obezbijedio dovoljno vremena Šabiću i drugima da uberu cjelokupan rod zasađene marihuane.
Poslije toga slijedi potraga za novom halom. Šabić ju je uz pomoć Kekića pronašao u Gati kod Bihaća. Bila je vlasništvo Osmana Vikića.
Šabić i Kekić su tu instalirali opremu za proizvodnju skanka i proizvodili drogu sve do kraja marta 2010. godine, kada ih je otkrio MUP USK-a. Policija je u pretresu hale, između ostalog, pronašla i kompletnu laboratoriju za proizvodnju droge te dijelove dvije hiljade stabljika marihuane.
Šabić je novinarima CIN-a rekao da nije uradio ništa za što ga tužilaštvo tereti.
Obezbjeđivanje drugog mandata
U junu 2010. godine komesar Brkić se pripremao za drugu kandidaturu na mjesto komesara. Ne znajući da je predmet istrage, započeo je mobilizaciju svojih ljudi koji će intenzivno lobirati za njegov reizbor. Među njegovim saradnicima su bili: komandir Policijske stanice Bihać Emir Selimović, komandir Saobraćajne policije Ibrahim Hodžić, analitičar Krim-policije USK-a Mehmed Libić i Aris Mašić, aktivist Stranke demokratske akcije.
Mjesec dana prije konkursa za izbor komesara Brkić je raspisao oglas za prijem četrdeset policijskih službenika u radni odnos. Formirao je komisiju u koju je postavio sebi bliske osobe: Selimovića, Mašića i Libića.
Prema dokazima Tužilaštva BiH, ovaj konkurs će Brkić kasnije koristiti za podmićivanje članova Nezavisnog odbora koji će odlučivati o njegovom reizboru.
On je novinarima CIN-a kazao da nikada nije utjecao na članove Odbora.
„Ja nikada nikom nisam obećao ništa!”, rekao je Brkić.
Međutim, tajno snimljeni telefonski razgovori između njega i Arisa Mašića govore drugačije.
Na snimku koji CIN posjeduje čuje se kako Brkić i Mašić dogovaraju zaposlenje kandidata kojeg favorizira Esad Begić, član Nezavisnog odbora. Uvjet je bio da Begić glasa za Brkićev reizbor.
Nakon što je dobio Begićev glas, Brkić je nastavio da osigurava potrebnu većinu pa je Irfana Karabegovića, drugog člana Odbora, prekomandovao iz Cazina na novo radno mjesto – u Bihać. To je učinio kako bi ga kasnije ucijenio vraćanjem na staru poziciji u zamjenu za njegov glas.
Karabegović je potvrdio novinarima CIN-a da je glasao za Brkića i da ga je on zaista vratio na stari posao nakon što je saznao da je dobio Karabegovićev glas.
Sredinom augusta 2010. godine Brkić je sa nestrpljenjem čekao rezultate glasanja. Puno je obećanja dobio od članova Nezavisnog odbora. Ključnu ulogu koordinacije i dojave informacija o dešavanjima unutar Odbora imala je Sanela Abdulahović, sekretarka Odbora. Ona je imala zadatak da na svakom glasačkom listiću drugačije stavlja pečat kako bi kasnije mogla prepoznati kako je ko glasao. Tako je Brkić znao kome se trebao odužiti.
CIN ima snimak telefonskog razgovora između Brkića i Sanele Abdulahović.
Priča o konkursu za prijem novih policijskih službenika nije završena ovim.
U optužnici piše da su Brkić i njegovi saradnici i nakon reizbora nastavili koristiti konkurs kao poligon za primanje mita od kandidata. Brkić im je zauzvrat davao ispitna pitanja i obećavao radna mjesta. On je novinarima CIN-a tvrdio da to nije istina.
“Neka se nađe jedan čovjek, jedan čovjek od tih šest stotina kandidata koji je meni nešto donio i poklonio i rekao: ‘Evo, al’ de mi pomozi’, ja ću potpisati kompletnu optužnicu da sam kriv za sve to. Samo jedan nek se nađe”, kazao je Brkić.
Sanel Muranović je jedan od kandidata koji je pristao ispričati istinu o konkursu i davanju mita. “Daje se od 5.000 do 10.000 KM, zavisi za koju poziciju – policajca ili inspektora. Morali smo dići kredit za to”, ispričao je Muranović novinarima CIN-a.
On se dogovorio s Brkićem da se nađu u restoranu „Rio Mare” u Bihaću kako bi mu dao dogovorenih 2.500 KM.
“Našli smo se, popili kafu u kafiću i onda smo izašli vani. Ja sam njemu dao kovertu. Rekao sam mu da ja nikad to nisam radio, nikad nisam nekoga počastio sa tolikim iznosom novca i on mi je odgovorio: ‘Nije problem, samo ti meni daj kovertu’. Ja sam iz džepa izvadio kovertu, a on je svoj mantil otvorio i kovertu strpao unutra i rekao mi je da će rezultati biti za 3-4 dana, al’ kaže: ‘Ti si primljen’”, prepričao je Muranović svoj susret s Brkićem.
Slična iskustva su imali i mnogi drugi kandidati koji su morali davati mito, dobivši obećanje nakon toga o zagarantovanim radnim mjestima u MUP-u USK-a.
Brkić je rekao da je negirao sve tačke optužnice, jer smatra da nije uradio ništa što mu je stavljeno na teret.
„Da nisam ubijeđen u to, ne bih išao u proces, i ja bih vjerovatno išao na tu nagodbu”, kazao je Brkić.