< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">
Zmajevi pod zastavom Ljiljana, nisu samo onih jedanaest Papetovih igrača koji odoše u Brazil. Zmajevi su svi koji se bore za BiH pod EU žuto-plavom amblemu, bilo to da su igrači koji šutaju loptu nogom, rukom na gol ili u obruč, skijaju, plivaju, trče, uče ili čak oni koji uz uspjeh istih i pjevuše. Ne zaboravimo da nije bilo Zmajeva Armije RBiH, da nije bilo gazija-pravih Zmajeva,Zelenih beretki, Patriotske Lige i Armije RBiH, danas bi naši sportaši koje zovemo zmajevi bili ništa drugo do srpsko-hrvatski gušteri.
Bila je to godina 1976ta, tata je išao u Rusiju kao profesor (Austro-Ugarski termin koji smo mi nasljedili i tako nastavili zvati nastavnike u srednjim školama) sa svojim razredom. U to vrijeme majka je ležala u zeničkoj bolnici kako bi očuvala trudnoću moga brata, nakon 3 izgubljene djece. Tih nekih desetak dana sam bio kao siroće. Živio sam kod rahmetli amiđe Hamida i strine Gordane, sa dva rođaka Dinom i Albinom. Nisam tada shvatio što je to majka bila u bolnici, ali mi je bilo teško. Bilo mi je isto tako teško što je tata otišao u neku zemlju daleku a nije ostao sa mamom, kako bi to danas bila normala. Ali sam se ipak radovao odlasku na ćevape u Nemiloj na povratku posjete mami u bolnici sa amiđom i svima ostalima.
Nakon povratka iz Rusije, Dino, Albin, Adi i ja smo dobili voz na baterije koji ide u krug. Kao što je to bio običaj, Dino i Albin su svoj razvalili dok si rekao SPIČKA, pa se brže bolje uvukoše kod mene, kako bi razvalili i moj.Adi je svoj ostavio u kutiji. Nije mu dao Pika da ga otvori, neka se nađe za sutra. Pored voza, ja sam haman dobio i veliku zelenu Zenit harmoniku koju je tata jedva uspio prenijeti preko granice. Nakon skoro 24 sata zadržavanja na grničnom prelazu, ubijeđivanja i više paketa Bazuka žvaka kao mito, harmonika je nastavila put u istom autobusu ka Zavidovićima. Imao je tata viziju kako će njegov sin, jednog dana, zasvirati dok će on pjevati hitove Isovića, Polovine, Imamovića.
Profesor Avdo je uvijek imao viziju, dobar plan razvoja djeteta i njegovu pripremu za život, kao što i rade pravi pedagozi. Odluči on da mi kupi još jednu, malu harmoniku, da se pripremim za veliku rusku Zenit harmoniku. Tako jednu noć dobijem ja malu crvenu harmoniku od moje drage učiteljice Rozalije.
Selile su te harmonike od Crkvene ulice do novog stana u ulici H.K. Gradaščevića (nekada V.Vlahovića), pa evo danas i do Amerike. Selile su sa i za mnom, kao da me prate k'o neka hamajlija. Nisam siguran kao sreća ili nesreća, kao podsjetnik tih dana ili dokaz da želja moga oca još traje. Da mu sin zasvira Safeta, Himzu, Zaima, Zvonka, Dragana….-ne znam. Znam samo da uz te harmonike koje dođoše u dva navrata sa posjetom mojih roditelja u USA, iztumbane i oštećene, uviđam i repliku moga djetinjstva. Ništa se ne završava, nego samo nastavlja zajedno sa našim životom kao znak. Jedino, taj znak trebamo prepoznati. Znak koji je uvijek negdje oko nas.
Krenem ja tako na časove harmonike kod učitelja glazbe/muzike, Zvonke Riđića zvanog Žabac. Nadimak je dobio po očima koje su bile okrugle kao kristalne kugle i po tome jer se jednom takmičio da može ostati pod vodom bez zraka više od pet minuta.
“Bolujem ja”, sva narodna kola….su bile prve lekcije koje sam savladao nakon prvih časova kod Zvonke. Svake subote sam išao pješke sa harmonikom na leđima, skroz na periferiju grada, iza Šore pekara(Papetovog amiđe). Bilo da je snijeg, kiša, lokve po cestama, Avdin sin je svirao harmoniku u hladnom stanu kod Zvonka.
Sve je to lijepo trajalo dok me neko od amiđa nije vidio, pa onda jednom navikendici ispod jednog pedesetak stabala oraha na klupi napravljenoj za porodično podjebavanje, nisam došao na tapetu i ja sa svojom harmonikom. Hotić a svira seljački instrument. hahahahahaha….Cerekanje amiđa, strina, rođaka, tetki…..natjerali su me da stanem. Danas, ne okrivljujem njih nego samo sebe. Iako nismo imali onaj respekt jedni prema drugima da se bodrimo, bilo što da radili, uvijek smo gledali da nekom od naših crkne jedna krava više.
Upratim jučer tako kako u zemlji gdje “bog brije kraljicu”( GOD SHAVE THE QUENN) DOLE ISPOD(nečeg’), pod temperaturom od 50tak celzijusa, bosanac-Bošnjak, natjera na predaju drugog prodanog bosanca koji igra za svoju povijesnu domovinu. I pored činjenice da je taj Dodig iz Gospinog kamenjara Međugorja, gdje sunce ubija guštere i zmije a vidim i Ere, sarajlija porijeklom iz Konjica, grada na granici Bosne i Hercegovine (znači “I”) derne Eru u po Melburna. Kaže Dodig da je mislio da će umrijeti. Kako su ga nervirali harmonika, seljaci navijači iz Bosne koji su bodrili svoga Džumhura. Momak koji je do sada u svojoj profesionalnoj karijeri zaradio ukupno $75000, a plasmanom u treće kolo je ostvario premiju od preko $95,000. Dodig koji je među 30 najboljih tenisača svijeta, a on naš-seljak, balija, musliman, 188 na ATP listi. Kako to mi, bosančerosi seljaci znamo kazati: “Dodig, i hrđavom kurcu dlaka smeta!” Popušio si bošnjačkog kiklopa, pa se sada vadiš na nekulturu i kako reče: Bosanci ne znaju gledati tenis. Nemaju poštovanja prema tome sportu.
Sport koji je izmišljen u visikoj klasi britanskog društva, kojega su igrali lordovi i njihove žene. Sport koji je Lacoste, Leavera,Pery-ja, Patricka, Borga,Matsa,Stefana,Agasija, Samprasa, Casha,Bobe, Ivaniševića, Novaka. Sjetimo se samo kako su grčki dijasporci urlali početkom 90tih kada je PeterOS gazio protivnike. Najveće iseljavanje jednoga naroda iz matične države u drugu(kontinent) je upravo zadesio grke početkom 50tih godina. Igrao se sirtaki, pio Ouzzo i razbijali gipseni tanjuri oko stadiona u Melbournu. Ali ne, sve što je bošnjačko, to je notorni primitivizam, kojega obožavaju naši istočni i zapadni susjedi, popraćeni sa onim bošnjama koji poput familije Hotić svrstavaju harmoniku u korida instrument.
Damir Džumhur, dijete rođene pod srpskom opsadom glavnog grada RBiH, 20toga maja 1992. Dječak kojem je sudbina da se bori i izbori za san svoga oca, da mu sin jednom zaigra na nekom od velikih turnira. Momak kojem niti temperatura od 50C na terenu broj 13 nije mogla uništiti želju za pobjedom, čak i kada je bio dva seta iza trenutno najboljeg hrvatskog tenisera Dodiga. Momak kojem je sevdah od BHF sa tribina bio dodatni Gatorade. Elektroliti u formi nota je sve više dizao moral mladog Damira, dok je hercegovačka prodana duša sve više padala. Nakon pobjede, Damir pretrčava teren i odlazi u zagrljaj uplakanog oca Nerfida. Nerfidov san se ispunio! San profesora Avde još traje.
Fair i korektni BHF navijači nastavljaju sa skandiranjem i imena Ivana Dodiga, koji jedva šepajući napušta teren. Dok pišem ovaj tekst koji je nastao sinoć nakon moga napisanog FB posta kao reakcija na ultra šupke iz Hrvatske, Srbije i BiH, Damir se priprema za još veći meč protiv jednog od vodećih igrača svijeta, 7dmog na ATP listi, uz pratnju joše većeg broja navijača. Nadam se da će ovoga puta pored jedne harmonike biti i koja šargija. Jer šta češ gosp(ON)dine, mi jesmo seljaci. Narod kojeg ismijavate kroz Husu i Hasu, baliju koji voli više tuđe nego svoje. Insana koji želi da pjeva, janje okrene, prvog dana Bajrama šljivu popije i svoje Zmajeve bodri.
Tačno je da nas jedino sport pravi sretnim. Jel’ to tragedija ili sreća? Pored svog govnaluka koji se dešava sa i oko nama, u zemlji od preko 46% nezaposlenih, naša sreća je sport. Pitam se, šta bi bilo da nemamo sporta i svih tih zvijezda koji igraju za BiH. Zamislite samo gdje bi nam bio kraj da nema onih koji smatraju harmoniku seljačkim instrumentom, da nema pobjegulja kao što su Dodig, Subotić, Srna i ostalih.
Upravo razlog zašto je sevdalinka, kao tužna pjesma upravo radosna i kao takva prati Zmajeve ma gdje god igrali.
Mene jeste život razočarao, jer živim u krugu šupaka i hajvana!