Nema vam, gospodo iz New York Timesa, finala bez harmonike! Ako ne ove godine, onda jednom u budućnosti. Ima dana…

Jednu od najboljih definicija Facebooka, barem onu koja bi se vrlo lako dala shvatiti ‘na ovim našim prostorima’, dao je Splićanin koji je nedavno počinio virtualno samoubojstvo.

Blijed, sa širokim  podočnjacima, sve očitijim manjkom kose i viškom elektrolita, koji mu se, po vlastitoj tvrdnji, nekotrolirano vrzmaju po mozgu, savjestan i pedantan mladić jednostavno više nije mogao pohvatati sve što se događa u paralelnoj stvarnosti. Pa je lijepo ugasio svoj profil i s olakšanjem se zavalio u fotelju.

Posebno mjesto

‘Ma, znaš šta? To ti je potpuni kaos. Imam osjećaj kao da od jutra do večeri u isto vrijeme sjedim na kavi s pet stotina ljudi. I svi pričaju u isto vrijeme.’

Kafenisanje kao društvena aktivnost jedna je od naših zbilja najkarakterističnijih navika i valjda nijedan ozbiljan posao u povijesti nije sklopljen, a da prethodno nije barem okvirno dogovoren u kakvoj birtiji, uz veliku kavu s toplim mlijekom i čašu vode sa strane.

U povijesti hrvatskih korupcijskih afera će, recimo, posebno mjesto naći ona tajna snimka na kojoj tajni istražitelj predaje nekakvom mufljuzu iz državne administracije kuvertu s 50 tisuća eura, a ovaj je nonšalantno posprema u unutrašnji džep sakoa i gotovo s gađenjem daje do znanja da mu nije dosta. ‘Ovo je dovoljno samo za kavu’, prezrivo je izgovorio u mikrofon skriven u igli za kravatu svog sugovornika. Eto koliko čovjeku znači ta kava.

Uglavnom, u virtualni Facebook kafić češkog tenisača Tomaša Berdycha ovih dana uletjela je horda Bosanaca i stala razbijati čaše, glasno psujući i tražeći gazdu. Rijetko su se incidenti ondje događali, jer se radi o pristojnom i mahom dosadnom lokalu, gdje se obično okupljaju tek prištave šiparice u potrazi za svojim idolom.

Istina, navrati i pokoji kladioničarski luzer, nervozan jer mu je Berdych uništio listić, ali se rijetko što može uporediti s najnovijim masovnim kletvama i provalom huliganizma, previše prostog za jedan ozbiljan tekst. Kletva ‘dabogda te sunčanica opalila’ obična je kamilica prema drugim maštovitim porukama.

Što je natjeralo prosječne bosanske korisnike Facebooka da izgube glavu? Tenis, naravno, kao što sport općenito često navede sasvim normalne i sabrane ljude na histerično skakanje, mahanje zastavama i šaranje po licu, a cijele nacije koji put natjera da potpuno pobudale. I ne treba se toga sramiti: iskreni ljubitelji – dakle, oni koji ne provode dane buljeći u teletekst – reći će vam da ništa od toga ni nema smisla ako ne postoji neka nevidljiva povezanost, emocionalna uključenost… Drugim riječima, ako za nekoga ne navijate. Pitajte Hrvate koliko uopće prate tenis nakon onog jednog Goranovog Wimbledona i senzacionalnog dvotjednog uspona od potpunog autsajdera do velike legende. I može nekakav Federer osvojiti milijardu i jedan turnir nakon toga, ali nikada ga u rodnom gradu neće dočekati dvjesto tisuća ljudi i transparent na kojemu piše ‘Fala k… Gorane!’.

Eto, tako je Bosna i Hercegovina ovih dana poludjela za Damirom Džumhurom, Sarajlijom rođenim usred opkoljenog grada, čiji je otac punih osam mjeseci radio slalom među granatama, snajperima i kontrolnim punktovima, samo kako bi ga vidio i koji je prve teniske korake napravio baš tu, u sumornim ratnim uvjetima.

Onda je nesretnik trenirao u općem siromaštvu, strpljivo gradio svoju igru i cijedio zadnje obiteljske pare kako bi se pojavio na kakvom turniru s kojeg bi ga sprašio no name tenisač s drugog kraja svijeta, sve dok nije došao taj famozni Australian Open. I dok nisu stali redom padati kvalifikanti, dok nije ušao u glavni turnir i tako službeno postao prvi Bosanac na Grand Slamu.

Pod zastavom

Možda je to mogao biti i Ivan Dodig, samo da nije pokleknuo one 2008. godine i, ipak, stao pod hrvatsku zastavu, nakon 22 nastupa za Davis Cup u reprezentaciji Bosne i Hercegovine i uspona do mizernog 296. mjesta na ATP ljestvici. ‘Bolje biti šesti ili sedmi u Hrvatskoj, nego prvi u BiH. Ovdje vam Teniski savez neće ništa dati’, iskren je bio Džumhurov vršnjak iz Hercegovine.

Damir se složio s drugim dijelom njegove izjave, ali ne i prvim – on je sa šesnaest godina ionako shvatio da se može uzdati samo u svoje kljuse, pa nastavio raditi onako kako većina tenisača jedino zna. U samoći, tek s trenerom i ambicioznim roditeljima iza sebe. Dok si mlad i nepoznat samo si svoj, ali kad uspiješ – onda postaješ ponos nacije i općenarodno vlasništvo.

U Australiji, toj obećanoj zemlji za balkanske emigrante, koji već nakon nekoliko godina potpuno poblesave na svaki spomen rodne grude – a za ono što se dogodi nakon nekoliko generacija dovoljno je spomenuti tek ime Josipa Šimunića – konačno se pojavio i jedan autentični bh. junak. Ne kao Dodig, kojeg će hrvatski mediji nakon pobjeda nazvati Hrvatom, a nakon poraza Hercegovcem, ne. Zbog Džumhura se pomicalo vrijeme obiteljskog ručka, iz ormara su se vadile zastave, a na scenu je, eto, stupila i harmonika.

I sudbina će htjeti da u drugom kolu naleti baš na Dodiga, da ovoga baš tada strefi sunčanica i da preda meč, a da se s tribina zaori “Moj dilbere”. I džaba će uštogljeni teniski puritanci objašnjavati da nema smisla zviždati na drugi servis protivničkog igrača i vrijeđati ga, ne. Džumhurovi navijači bili su u stanju kolektivne opijenosti, u kojoj bi dali sve samo da san potraje još mrvicu dulje. Gotovo kao u onoj parafrazi o ‘sportu kao nastavku rata drugim sredstvima’ – samo što su po završetku susreta Dodiga, ipak, ispratili dugim i kulturnim pljeskom, skandirajući njegovo ime.

Životna priča

O čudesnoj, punokrvnoj i prvoklasnoj priči iz Bosne i Hercegovine na koncu je izvijestio i veliki New York Times, koji je objavio veliki srceparajući tekst o jedinstvenoj životnoj priči mladića rođenog među granatama, kojega dvadeset i dvije godine kasnije na drugom kraju svijeta slave oduševljeni sunarodnjaci. I sve je napisano profesionalno i istovremeno dirljivo, samo je jedan detalj koji para oči: Džumhura su, kažu, u Melbournu pozdravile “bosanske folk pjesme”.

Vraga je to folk, samo tko je kriv Amerikancima kad nikad neće znati prevesti stihove: “Bez sevdaha ne živi Bosanac i kad svijetom luta kao stranac… Svuda se sunce rađa, lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna moja na svijetu ljepše nema…”

Nema vam, gospodo iz New York Timesa, finala bez harmonike! Ako ne ove godine, onda jednom u budućnosti. Ima dana…