play_arrow

keyboard_arrow_right

Listeners:

Top listeners:

skip_previous skip_next
00:00 00:00
playlist_play chevron_left
volume_up
  • play_arrow

    Radio Naša Riječ Chicago

Kolumne

Pucnji u Sarajevo

today1. Jula 2014. 7

Background
share close

Proteklih dana, u Sarajevu je boravio predsjednik Republike Austrije Heinz Fischer, povodom stote godišnjice od atentata na Austro-ugarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju.

U isto vrijeme, u Sarajevu se održavala međunarodna konferencija „Pucnji iz Sarajeva 1914.” koja je okupila oko stotinu naučnika, istraživača i studenata iz oko 20 zemalja. Osnovna poruka konferencije bila je poruka mira i inicijativa za stručni, znanastveni razgovor o ovoj temi.

Pararelno sa pomenutom konferencijom i posjetom predsjednika Republike Austrije, u Sarajevu je gostovala i Bečka filharmonija koja je u obnovljenoj Vijećnici održala fascinantan koncert.

Predsjednik filharmonije i prva violina, Hellsberg, također je uputio poruku. On je rekao:

“U ovom historijski bitnom događaju ovdje u Vijećnici, kroz našu muziku želimo pokazati duboko poštovanje prema ideji ujedinjene Europe, jer vjerujemo da ona predstavlja vizionarski poduhvat za mir u cijelol povijesti ovog kontinenta”.

Nije mi nakana zakoračiti dublje, izuzev respekta spram činjenice da je i Srbija prije Berlinskog kongresa imala iste aspiracije prema Bosni i Hercegovini kao i Austro-ugarska nakon kongresa, zatim činjenice da su nabrijani momci za atentat došli upravo iz Srbije.

Naprosto očekujući da će struka, sagledavajući sve aspekte koje povijest nudi, sve činjenice, uključno i pomenute, odgovoriti i dati konačan sud o spomenutom događaju koji se zbio prije 100 godina ali i dati smjernice daljnjeg djelovanja. Kako bi, kako to najavi aktualni gradonačelnik Sarajeva, Ivo Komšić, ovo bio početak stoljeća mira, ovdje ali i u cijeloj Europi.Na koncu samo struka je pozvana da odgovori na brojna pitanja koja se zavisno od kuta posmatranja, ideološkog okvira, definiraju na jedan, ili na drugi način.

Ono o čemu moram progovoriti nije nikako golobradi mladić, sin poštara, sa tek prvim izdancima dlačica ispod nosa koje su trebale biti brkovi, koji sa jedva dvadeset godina uradi to šta je uradio. Na dan ubojstva koje je počinio a koje će znanstvenici okarakterizirati znakovno jasnije, stotinu godina poslije, u njegovom rodnom selu Obljaj kod Bosanskog Grahova,otvara se obnovljena rodna kuća i obilježava spomenuti događaj, ubojstvo.

Ništa čudno jer se na ovim prostorima kao nigdje na svijetu uglavnom slave ubojice i zločinci. Samo gledajući televizijski snimak iz tog sela sa tek prostrtog asfalta koji bi trebao trajati dok sijelo ne prođe, poredani kao za školsku priredbu jedan do drugog, teško da bi ih opjevala i Desanka Maksimović, stajali su dječaci sa šajkačama na glavi i prepoznatljivim znakom ravnogorskih četnika- kokardom. Neka mi sada odogovori Igor Radojičić, drito iz ambijenta kojem je nazočio u selu Obljaj, otvarajući obnovljenu rodnu kuću Gavrila Principa, kakva je to poruka?

Kakva je to poruka nacionalnog oslobođenja, kako je on nazva, od koga i od čega, pod dekorom onim ravnogorskim.

Na isti dan nedaleko od Sarajeva u Višegradu, iako se želi stvoriti utisak kako je to sve negdje tamo daleko, skoro na južnom polu, među pingvinima, jer očito da isto degeneriraju u besposlici kao i pingvini, otvarao se građevni kompleks sagrađen od ukradenog kamena, posvećen književniku Ivi Andriću po kojem i dobi ime „Andrićgrad.”

Kakve sad veze ima Ivo Andrić sa atentatom, kakve veze ima Emir Kusturica? Osim utoliko što i jedan i drugi su izbjeglice iz vlastitoga korijena, jedan Hrvat, drugi Bošnjak, sve kasnije nadogradnje produkt su jedne ružne ideologije. Dalje trošiti riječi nije vrijedno, uzme li se u obzir da se pod plaštom otvorenja ovog kompleksa krije nešto mnogo gore a važnije za sve nas koji obitujemo na ovim prostorima, unatoč protivljenju nekih, prostoru zvanom država Bosna i Hercegovina. Helem o čemu je riječ?

Spomenutom skupu, nazočili su idejni tvorac te građevine, bivši režiser, bivši Bošnjak-musliman, sad ponekad Nemanja, ponekad Emir, na putu do ništavila, zatim predsjednik Vlade Srbije, Aleksandar Vučić i predsjednik RS-a Milorad Dodik. U pozadini na slici iza nabrojanih, opet se dale ugledati šajkače sa kokardama na glavama golobradih mladića. Zašto? Ono šta je izustio Nemanja, Emir ili ne znam ko je u stvari, nije ni važno. Točnije nije vrijedno spomena jer se buncanje ne broji u rečeno.

Spomenut ću ono što je rekao bolje kazano uzvikivao Vučić: “Živela Srbija, živela Republika Srpska”. Kako bošnjačku elitu u Sarajevu često obuzme amnezija pa zaborave i šta su jučer ručali a kamo li neka povijesna događanja evo podsjetit ću.To je onaj isti Vučić koji je nedavnim boravkom u Sarajevu najavljivao novu stranicu života na ovim prostorima. Sarajevo mu prostiralo crven tepih kud god je hodio pa ga pustiše u cipelama da u uđe i u Gazi-Husref begovu džamiju. To je onaj Vučić što reče da u Sarajevo dolazi kao prijatelj poštujući integritet Bosne i Hercegovine.To je onaj Vučić, koji je došao iz zemlje koja želi da gradi „poverenje” i neusporedivo bolje odnose.

To je onaj Vučić što je po riječima njegova duhovnog mecene, „ideološkog oca” deklariranog četnika, Vojislava Šešelja, u proteklom ratu, bio u četničkom odredu na Jevrejskom groblju kod Slavka Aleksića a kasnije kako se razumio u mikrofon otišao na TV Pale. Valjda nije obavezan sa istom pričom doći u Višegrad gdje je prije koji dan obilježen zločin stradanja nedužnih civila Bošnjaka, ne samo kako ih rasplamsali Dodik voli nazvati, muslimani.

Bošnjaka, najviše djece i žena njih preko 70 zapaljeno je u kući na Bikavcu. Zločin poznat kao „živa lomača”. Zapaljeni su od strane onih koji su imali isti poklič istu retoriku i istu uniformu, kakvu ima Alesandar Vučić.

Ponesen njegovim poklicima Dodik, zamalo da poleti. Kao i pingvinu, falila su krila, zato ostade u svojoj otrcanoj retorici, pominjati muslimane u Sarajevu, na svoj način jezikom mržnje. Zašto se nisu poklonili nevinim žrtvama civila Bošnjaka, njihovu pepelu koje se još vija iznad Višegrada. Nisu. Zato ovu ujdurmu, četničkim obilježjima nakinđurenu, vidim samo kao pucnje u Sarajevo. Ovaj put retorički.

No nikad se ne zna! Vuk i košulju mijenja ali ćud nikad, makar bio sasvim mali.

Written by: hazmirmanija

Rate it
0%