Dakle, svako treba da radi ono što najbolje zna. Ako od njegovog rada ovisi nacionalni ponos, mora biti profesionalac. Mi smo sretni da naša djeca širom svijeta imaju idole koji se zovu Edin, Asmir, Miralem, Izet…ali oni koji treniraju ove momke, koji ih savjetuju, hrane, oblače da bi se preko njih prepoznali kao narod i nacija moraju biti svjesni koji im je stručni i profesionalni limit…
Jesam li to sanjao brazilski san ili mi se stvarno desio Brazil?
U mojih 15 dana Brazila, stalo je 11 avionskih letova. Od jedan i po do deset sati dugi. Ukupno 42 sata provedenih u zraku, 20 sati čekanja na 10 aerodroma. Nekoliko sati spavanja dnevno. Tiskanje među desetinama hiljada navijača…Od Ria , preko Cuiabe do Salvadora…Uz kišu, sunce, vjetar…Dani na Copacabani, drugim plažama Ria i okupljanja u Routi 66 su bili nezaboravni… Uz društvo iz Bostona: Kemalom, Fuadom i Ajdinom noćivao sam u sobama za koje ne smijem ni reći koliko su plaćene, na dušecima tankim skoro ko podguzno staro šiljte našeg dede…
Rio, Copacabana vrhunska svjetske destinacije,a malo ko zna drugi jezik osim svog, rijetko da ima jelovnika mimo portugalskog, a i osoblje se Bog zna šta i ne sekira.Ti njima pričaš engleski, francuski, njemački…a oni se samo smiju i hvataju se olovke iza uha i na ko starom sivom klozet papiru, pišu račun… Naručiš jedno, pojeo ili popio si dva, tako stoji u završnom računu. A brazilska hrana je bila bez premca.
Ukusna i vrhunski pripremljena u obilnim porcijama. Tako da smo poslije dobrih obroka halalili konobarima njihovu majstoriju u računanju. Jeftinije bi prošli u srcu Manhattna u Njujorku u bilo kojem hotelu sa 5 zvjezdica Ali hajde, sve je to bilo u drugom planu jer je naš brazilski san bio ispunjen do kraja. Nema te cijene kojom se može platiti onaj huk navijača sa Marakane i suze radosnice dok smo pjevali „Jedna si jedina“ a gledalo nas na TV direktno preko pola miljarde ljudi širom svijeta…
Poslije ove utakmice su nas čak grlili i argentinski navijači.
Vole nas i Japanci, a ne vole oni kraj nas koji kažu da im je zemlja do Tokija. U gužvi na izlazu sa Marakane sretoh Japanku u tradicionalnom kimonu sa Željinim šalom i Osimovom slikom u ruci. U čast Ivice došla maksuz navijati za nas. Koliko je samo ona para potrošila za respekt prema Švabi i preko njega našim zmajevima.
Sat vremena nakon toga u restoranu se izgrlih i sa Guillermo Coppola, menadžerom slavnog Maradone. A on u nekom behutu sretan što je Argentina pobjedila Croatiu…Ma nije Croatia, nego Bosnia viču mu Argentinci, on se i dalje smije i kaže „Oh, baš dobro igrate…tika, taka..tika taka….Navijali za nas milioni Brazilaca… Imali smo silnih problema očuvati na sebi naše stare dresove Legau od traženja Argentinaca da ih mjenjamo sa njihovim. Daju dva Messija za jednog Džeku…Ma dali bi mi ali ostašmo bez glavnog navijačkog rekvizita, a nigdje u Brazilu našeg dresa ni za dukat.
Svako od nas ko je bio u Brazilu ima svoju priču i ona će trajati dugo, dugo.Prenositi se na djecu unučad i nove generacije jer Brazil se nikad neće ponoviti…Prvi put je prvi put. U Brazilu su se skupili navijači od srca, koji nisu žalili silni novac da dođu i budu uz svoje zmajeve. Od prvog sudijinog zvižduka na Marakani do zadnjeg u Salvadoru, BiH navijači došli sa svih krajeva svijeta su navijali i pjevali…Zmajevi su igrali za nas protiv Argentine i Irana a umorili se protiv Nigerije kada je bilo najvažnije…Nije se dalo, kako bi najblaže rekli.
Profesionalci i amateri
U Brazilu su bili profesionalci i amateri. Svi navijači, od prvog do zadnjeg su bili profesionalci…Profesionalno zaradili pare i odvojili za Mundijal, profesionalno se pripremili za put i profesionalno kao niko do sada u Brazilu u organizovanoj navijačkoj koloni krenuli sa Copacabane pješke do Marakane..Po jakom suncu…a od starog salvadorskog trga Perreira de Jesus po snažnom pljusku prema stadionu Arena Fonte Nova…Kiša a pjeva se . Kako god smo nakon samo 10 minuta igre znali da naši ne mogu igrati po onoj omari protiv Nigerije, bili smo sigurni da će naši razvući Irance po kiši…jer mi smo još uvijek za izvrnuti se u hladu kada udari žega…a razgranati se kada udari kiša. Profesionalci su bili i oni iz Visokog, koji su donijeli veliku džezvu i u njoj pripremili svoju kahvu „Zlatna džezva“, sipali i djelili je na čuvenoj Copacabani Argentincima, Brazilcima, Kolumbijcima, Čileancima…Znaju ljudi šta je vrhunski marketing i nisu žallili ni para ni vremena da ima kahva dođe u Brazil i da je sipa i Enes Begović naš poznati pjevač, koji je izgleda među našim estradnim, kulturnim, političkim i inim zvijezdama jedini istinski patriota i zaljubljenik zmajeva i to iz svog džepa..Svaka mu čast.
Dalje, sa stanovišta grubog zapadnog tržišta po kojem dosta od nas živi, prosto je nevjerovatno za povjerovati da su oni koji vode pravne i ekonomske poslove reprezentacije mogli predvidjeti činjenicu da ugovor sa glavnim sponzorom Legaue ističe 30 maja, a sa Adidasom počinje dan poslije , samo dvije sedmice prije početka svjetskog prvenstva. Iz tog razloga svih 31 oficijalnih reprezentativnih dresova je bilo u Brazilu osim naših.Tako je bilo i u čitavom svijetu. Naša djeca su samo mogli naručivati dresove preko E bay i plaćati 100 i više dolara. Ako nas je bilo 3 hiljade u Brazilu, garantujem da bi se prodalo i više od tog broja dresova. Naš savez i onaj koji je odgovoran za marketing je morao predvijeti ovakav mogući scenarij i otkupiti dva zadnja mjeseca ugovora od Legue, taman platio pola miliona eura jer opet bi zarada bila enormna…Ovako smo izgubili na milione eura.Izgubili smo u stvari mogućnost da dovedemo selektora koji košta kao Van Gall i da on napokon kod pojedinih igrača izbaci mahalski sindrom svojatanja svega u čemu je glavni. Ko će odgovarati za ovaj propust? Hoće li dobiti otkaz?
Amateri na klupi
Dolazak na svjetsko prvenstvo je za nas značio više od igre, više od svega, jer smo stali rame uz rame sa najvećim. Od Brazila preko sibirskih tundri pa do pacifičkih domorodačkih ostrva sve i jedan nogometni zaljubljenik zna sada za Bosnu i Hercegovinu. A njih je nekoliko milijardi. Upravo zahvaljujući našoj nogometnoj reprezentacije. Iz tog razloga ona je naše nacionalno blago i uz sevdah i ćevape jedinstven BiH brand…Dakle nacionalno blago i nacionalni brand moraju da vode i održavaju profesionalci. U Brazilu se vidjelo da naši profesionalci-igrači nisu dobro fizički spremni i dobro uigrani. Ne svi, ali oni od kojih se najviše očekivalo. Kada govorimo o profesionalnosti neumitno se nakon Brazila postavlja pitanje: „Kako se desilo da nam je ekipa ovako amaterski pripremljena? Spahić i Džeko su izgubili dah već u prvim minutama utakmice protiv Nigerije…Bio sam aktivni nogometaš prije dvadesetak godina, a imam i internacionalno trenersko iskustvo, i znam da je teško vaditi iz igre glavnu zvijezdu ili kapitena reprezentacije, ali svaki iole stručnjak bi Spahića poslije dvije katastrofalne greške u prvih deset minuta stavio ispred zadnje linije a pozada njega ubacio Seada kojeg onaj omaleni Nigerijac sa brojem 9 ne bi gazio poput brzog voza u svakom trku.
Nas su inače vile nosale te utakmice. Svima koji su bili na stadionu bilo je jasno da naši momci ne mogu igrati na tropskoj vrućini bez specijalnih treninga, ishrane, dozvoljenih vitaminskih sastojaka i nadasve odmornih mišića. Za sve ovo trebaju stručnjaci.Nismo ih imali prije Brazila i vjerovatno sudeći po pripremama za imenovanje novog stručnog štaba ovih dana nećemo ih imati ni u budućnosti.
Posebna priča je zašto se godinama dopušta da kapiten Emir Spahić od Zenice, Hrasnice, preko Chicaga i St. Louis zabranjuje novinarima Dnevnog Avaza, BHTV, FTV itd.. da mu čak i postavljaju pitanje. Kao da je reprezentacija njegova ćaćevina. Je li se to može desiti u profesionalnom svijetu?…Nikada..To je seljakluk najgore vrste…Uostalom, da je Emir, Zlatan hajde pa bi mu i prešutili ali Emir više i nema mjesta u timu jer još od Pariza i prije nije psihički spreman za odlučujuće utakmice i na svakoj od njih je pravio kikseve koji su nas koštali plasmana na veliko takmičenje. Novi selektor mu se treba zahvaliti na dosadašnjoj igri i ispratiti u penziju. Koga god sam upitao u Brazilu ko bi trebao biti kapiten svi su odgovorili Asmir Begović. Jer je fino odgojen, svaki put je došao ispod tribina da pozdravi navijače. Asmir zna govoriti pred novinarima i respektuje ljude oko sebe. Nama treba istinski lider na terenu, a i kraj terena jer imamo potencijala da budemo velika ekipa na duže vrijeme.
Amaterski izgled stručnog štaba
Druga priča je amaterski izgled naše klupe…Dok su druge izgledale kao da su na modnoj pisti, naša je u šuškavcima i trenerkama izgledala kao da vodi trening na Vrbanjuši, a ne da ih gleda pola milijarde ljudi. Drugi selektori su imali skuplje kravate nego čitav Sajin outfit, a najpoznatije svjetske modne kompanije od Armanija do Hugo Boss i Versaće bi platili tone novca da naš selektor i njegova klupa obuče nešto od njih…Gdje su ti profesionalci koji su trebali donijeti Safetu i ostalima tamno plavo odjelo, bijelu košulju i zlatno-žutu kravatu. Natjerati ih da se propisnu obuku i iz razloga što se preko selektorske klupe gleda i izgled nacije? U modernom svijetu postoji protokol u odijevanju i on se mora poštovati. Vjerujem da bi se znao obući i Elvir i drugi na klupi, ali kako će imati skupo svileno odjelo a šef trenerku. Ovo je veliki propust koji nije izmakao ni stranim medijima pa su Safeta Sušića proglasili najlošije obučenim selektorom. Nije nam to drago, Sajo je ipak naša legenda.
Dakle, svako treba da radi ono što najbolje zna. Ako od njegovog rada ovisi nacionalni ponos, mora biti profesionalac. Mi smo sretni da naša djeca širom svijeta imaju idole koji se zovu Edin, Asmir, Miralem, Izet…ali oni koji treniraju ove momke, koji ih savjetuju, hrane, oblače da bi se preko njih prepoznali kao narod i nacija moraju biti svjesni koji im je profesionalni i stručni limit…U pravu je Safet Sušić koji možda traži i triput više para ako bi ga ponovo izabrali za selektora jer naša reprezentacija nije više stari stojadin nego novi mercedes, sa osam cillindara, koji ne može sa pet litara benzina nabiti 150 km na sat…BiH reprezentacija je naše nacionalno blago i o njoj se mogu brinuti samo stručnjaci svjetssko renomea, ali ipak poslije 5 godina hvala Safetu i Emiru, na dosad učinjenom. Vrijeme je da naše nacionalno blago preuzmu stručni, uspjehom dokazani istinski profesionalci. Amaterima više nema mjesta u našem stručnom štabu i na terenu. Brazil je iza nas, Francuska nas čeka.