Gordana Andjelić-Galić, Maja Bajević, Igor Bošnjak, Lana Cajmajčanin, Jusuf Hadžifejzoviž, Nela Hasanbegović, Andrej Djerković, Ibro Hasanović, Adela Jusić, Šejla Kamerić, Milomir Kovacević-Strašni, Aleksandra Nina Knežević, Radenko Milak, Mladen Miljanović, Damir Radović, Lala Rasčić,Nebojša Šerić-Shoba, Irena Sladoje, Alma Suljević i Edo Vejselović aktualno predstavljaju , pariškim ljubiteljima likovnih, foto i video umjetnosti, isto kao i brojnim turistima, jako kvalitetne uradke koje je odabrao komesar izložbe, Pierre Courtin, direktor sarajevskog kulturnog centra “Duplex100m2”.
Postavka je ostvarena pod geslom “Narod koji nema proslosti je bez buducnosti”, galskog profesora i književnika, velikog stručnjaka za Balkan, Paula Garde. Stvaratelji došli iz Banja Luke, Berlina, New Yorka, New Orealnsa, Pariza, Prištine, Rijeke, Sarajeva ili Trebinja, što su djelovali ili još uvijek to čine u Bosni i Hercegovini, okupili su se oko poimanja i analize, individualne i kolektivne memorije.
“Memory Lane” što posudjuje naziv iz djela Adele Jusić, je izravno uplitanje u memoriju Balkana, posebno Bosne i Hercegovine što se danas nanovo uzdize, na krhotinama i ruševinama zajedničke historije, još uvijek podijeljene po suprotnim linijama i putevima koji ne vode istim pravcima. Tako nije čudno što autori koriste stvarna mjesta, nastanjujući ih fikcijama, bajkama, pričama i sadržajima što sa jednom osnovom, postoje na više načina. Umjetnici se i osobno iskazuju, svjesni da su stubovi očuvanja bosanskohercegovackog kulturnog naslijedja, čija su postojanja i održanja neizvjesna.
Svi potiču iz jedne oblasti ali su im egzistencije različite : jedni su iseljenici, pa zemlja porijekla postaje osebujna osobnost, posebno kada se radi o Bosni i Hercegovini, čija je nacija još uvijek razudjena. Zato autori, svaki na poseban i jako originalan nacin, pokazuju vlastite refleksije što vode do odgovora o mogućnostima zajedničkog opstanka, stvarajuci uporedne memorije željene i sanjane zemlje, njihovog istinskog universa, početka svega uradjenog i ostvarenog. Većina izlagača je u doba zadnjeg okršaja balkanskih naroda 1992-1995 godine, bila jako mlada. Djeca dugo pamte i svega se detaljno sjećaju! Zato su u stanju oživiti dvostruku memoriju koja najprije obavještava ali i uvjetuje budućnost, kako je mudro izjavio, pokojni profesor Garde.
Memorija budućnosti
Umjetnici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine su, izloženim ostvarenjima, ujedno heterogenim i složenim, obilježili tranzitni poslijeratni period, koji već dva desetljeća, nikako da završi. Zajednička budućnost će se ostvariti jedino u trenutku pomirenja svih memorija, što oni znaju, iskreno djelujući da to postane moguće. Svjesni kako predstavljaju avant-gardu gradjanskog društva u očitom, istorijskom zakašnjenju, predlažu nove načine razumijevanja osobite bh stvarnosti i jako različitih mišljenja pa shvatanja naslijednog i ostvarivog zajedništva. Zato premjestaju memoriju, spajajuci i razudujući njezine ne upotrebljive dijelove, dajuci oduška unutrašnjim previranjima ljudske prirode. Svatko svojom posebnosti, ugradjuje osnove nove stvarnosti ali i singularne kolektivnosti.
Ostvarivanje memorije, predložene i podvučene izložbom slično je mozaiku. Eksponatima se ne sudi drugima niti se uzdižu spomenici, izčezlim. Samo se svjedoci, konkretnim oblicima i originalnim nacinima umjetničkog izkazivanja. Ukratko, gradjenjem i konstrukcijom novih djela! Mjesta sjećanja postaju projekcione platforme, privatni ili javni prostori, medijske slike, simboli ili arkeotipi. Svi zajedno djeluju da utvare prošlosti nestanu i otklone se, same od sebe ili drugih. Ponekad treba ubrzati malu historiju da bi se moglo uticati na veliku, kod nas uvijek ispričanu i shvaćenu- na mnoštvo načina.
Ne treba zaboraviti: svi ovi nadareni mladi ljudi, stvaraju u sjeni nametnute prošlosti, srecom dobro svjesni da ona nije njihov jedini, stvaralački izraz. Zato je znalački i umijesno-umnožavaju, otklnjajući fatalitet ancestralne mržnje i netrpeljivosti.