Još nisam načisto a dolazim na ovaj izvor po ko zna koji put, čemu ona izreka o Buni i Bunici? Je li ovo što moje oči vide, i Buna i Bunica? Ili je to ono što se ne može najednom obići pa vrijedi ibreta, kad neko u tome uspije? Zakoracih u ovu, kako je vole nazvati, oazu mira.
Osim koraka što dobuju kaldrmom, ne čujem žamor brojnih posjetitelja. Još u tekijskoj avliji zapljusnu me val hladine. Prvo se napih vode sa one česme od lijevanog metala sa lijepo izvajanom slavinom što te dočeka umjesto dobrodošlice. Gradeći tekiju od koje se svakome posjetitelju, makar bio plaho mrzovoljan, izmami ono ahhh, vrijedni neimari, ostavili su samo jednu poruku. „Voljeti stvorenja radi Stvoritelja!”
To je i prvo što sam pročitao uklesano u kamenoj knjizi, desno od ulaza u tekiju, što kao vodič upućuje znatiželjnike. Izmiče vrijeme ikindije i ja ulazim u tekiju.U prozorskom otvoru, na dasci, otvoren Kur'an i kriška zelenog vrela u onom malehnom prozorskom staklu, jedinstvena su poruka, upravo ona, ostavljena uklesana u kamenu na ulazu, kao oporuka graditelja. Treba gledati!
Bona, dobra rijeka…
Kažu da su tekiju, ovu impozantnu građevinu, u 15. stoljeću sagradili derviši, što se uzajamno grli sa onim kamenom hercegovačkim, priljubljeni tu u zavjetrini od bure a opet udišući onu svježinu koju Buna donosi iz utrobe zemlje. Tekija je izgrađena tik iznad izvora koji u sekundi izbacuje 43 kubika vode, (hej četrdeset i tri kubika vode u sekundi).
Toliko vodenih bisera, toliko blaga u samo jednoj sekundi, izmiče našim očima. A mi ni da se sagnemo i zagrabimo rukama. Odlazi blago, bez koga eto nema života na dunjaluku. Još će neuki, njeno ime Buna, vezivati sa čestim ratovima na ovim prostorima što nikako nije tačno. Izvorno, latinski, bona, znači dobra.
Dobra rijeka, blaga i sve ono dobro što je okružuje. Vremenom je kroz izgovor preinačena u Buna, a okolno naselje zbog blagosti klime i plodnosti tla nazvano Blagaj. A Bog nam sve podario! Zato je i ona poruka graditelja. Ovaj izvor, po mnogima, spada među deset najjačih u Evropi. Blagaj je kao mjesto, po pričanju, bilo centar zanimanja ljudi najranije povjesti, rimskih plemenitaša, osmanskih vezira i kadija, austrougarskih oficira i mnogih putnika namjernika željnih izvorske svježine, topline sunca i plavetnila neba.
Sari Saltuk
Tekija je pripadala raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je pod nadzorom kako vele, derviša nakšibendijskog reda. Ne znam da li ovdje leži Sari Saltuk?
Pročitah u naučnom radu Senada Mičijevića, kako je Sari Saltuk bio plaho zatajna ličnost. Po predanju Sari Saltuk bio je turski junak, gazija i evlija, i po istom predanju pravo ime mu je Šerif Hizir.Upamćen jedino po tome što je znao uspostaviti dijalog i toleranciju između muslimana i kršćana. Današnjim dupeglavcima što hode dunjalukom i misle da su veliki to nikako ne polazi za rukom. Oni su vješti napraviti razdor i mržnju među ljudima, za što i ne treba plaho pameti. Rekoh, ne znam da li je jedan od dvanaest njegovih mezara,razasutih dunjalukom, baš ovdje na Buni pored tekije. Jer, Evlija Čelebija bilježi da ih je bilo sedam. Hadžim Sultan tvrdi da ih je bilo četrdeset.
Nisu to utvrdili ni mnogo učeniji, pa se neću plaho zahmetiti ni ja. Neka, po želji Sari Saltuka i predanju koje se stoljećima prenosi kao takvo, ostane nepoznanica. Ja ionako povjest plaho ne barčem osim što spoznajno joj se primaknem na uljudnu udaljenost, koju probesjedimo i svako sebi. Ona, ta često tajanstvena povjest, ostavila nam je i ljepote kojom se daju začepiti praznine u onoj ljudskoj znatiželji.
Mojim očima, koje su budnije nego li uši, puno više govora nudi ona voda koja kulja iz pećine, hladna i zelena i pomalo mi izaziva strah. Baš dok mi se pogled uvlačio u tamu pećine, gledam grupu ronilaca na gumenom čamcu, koji odlaze u nake avanture, kako to vole reći za izazov i put u nepoznato. Moj pogled, evo priznat ću, preplašen, vrati se i uspravi uz onu stijenu okomitu, prvo drugujući sa golubovima a onda visoko gore gdje se orlovi gnijezde. Gdje se pojave i nestanu gore prema Stjepan-gradu u kojem je birvaktile sjedio i herceg Stjepan Vukčić-Kosača, vladar Hercegovine.
Poželih na trenutak sav da sam taj odlutali pogled i da stanem gore visoko gdje su oni orlovi, bjeloglavi supovi, rijetka i još sačuvana vrsta samo u tom kraju. Odozgo gledaju polje blagajsko. I Bunu i Bunicu koja joj se s lijeva primakne da zajedno krenu na, ne tako dug put do Neretve. Poželim eto da makar na trenutak ovim očima dam bukadar ljepote.
Legenda o čobanu
Dok sam prilazio parkiranom vozilu, mlad dečko zadužen za naplatu parkiranja, ispod grane nara što je prekrivala zid, na prvu mi se doimao bistrim. Upitah ga ima li šta ispričati kao legendu koja se vezuje za Bunu. Momak kao iz topa krenu s pričom. Kaže kako Buna ne izvire baš tu. Piča se još od davnina, kako je jedan čoban čuvajući ovce nakome agi, jednom bacio svoj šćap u Zalomsku rijeku, a on izbije u Blagaj tu na vrelu. Č
obanov otac, koji je bio mlinar, uhvati taj šćap. Kad je ispričao to sinu, mali se odmah dosjeti da napravi smicalicu. On bi svakoga dana zakolji po jednu ovcu i baci je u Zalomsku rijeku, gore u Gatačkom polju. Otac bi čekao tamo gdje je uhvatio i onaj šćap. Kad primjeti da mu stado svakim danom fali, ovaca sve manje, agi dođe, kako to kod nas vele „odozdo u glavu.” Uzalud se čoban branio kako su to vukovi uradili. Aga potplati dobro da ga uprate. Kada ga zatekoše na djelu kako baca ovcu u rijeku, aga dade da mu odrube glavu a njega bace u rijeku.
Tako je otac umjesto ovce dočekao vlastitog sina iz onog vrela. Ovo mi momče ispriča u dahu i još veli, kako naki Fracuzi u ronilačkim odijelima već duže istražuju pećinu kroz koju se provlači voda, pa valjda će ispitati ima li istine u onoj priči. Uz smješak i pomoć da se izvučem iz tjeskobe, raziđoh se od ovog mladog Blagajca.
Šaka bisera
Klizeći cestom što zbog gužve brojnih posjetitelja, što zbog lica svakojakih boja i pogleda malo iskošenih, nisam se ni požurivao. Zadržavao sam pogled na svakom licu u prolazu i čitao samo jedno. Ushićenje! Pred ovim izvorom bisera za koje se treba samo sageti na onim stepenicama od kamena što se pored tekije spuštaju do vode ispred same pećine. Čini se, napojio bi dunjaluk a ne nas malo Bosanaca i Hercegovaca! Dobronamjernim posjetiteljima nenaviklim na ovoliko blagodati koja znači život, zastaje dah. I meni, eto svaki put!
Napuštam Bunu i krajičkom oka pogledam i Bunicu. Eto nisam je obišao. Buna me zavela i zanijela. A toliko je hercegovačkih ljepotica, pa ako se primakneš jednoj, hatur ti ostade ona druga. Samo se nadam da će moje hodalice izdurat ovu znatiželjnu glavu pa da ih sve pohodim, onako istiha, stidljivo i sa biranim riječima kao kad djevojci prilaziš prvi put. Bolan i rijeka ti je žensko, neuhvatljiva i vrcava. I kada s obje ruke zagrabiš na dlanovima ostane tek malo, nekoliko kapi. I uvijek ti malo!
Zalazeće sunce boji blagajsku ravnicu u zlatno, ljubeći nedozrele vinograde. Ja sa šakom bisera u ovom, pomalo umornom srcu, odlazim gore uzvodno gdje se još Neretva može piti! Serbez!