Genocidno srpstvo, koje danas veliča četništvo i uživa u postojanju Republike Srpske – mora na koljena
Daytonski poredak koji je Bosni i Hercegovini nametnut pod imperativom uspostave mira, nema kapacitete da se suoči sa živom i javnom terorističkom prijetnom koju predstavlja Četnički ravnogorski pokret. Sigurno je da nigdje u Evropi ne postoji i ne djeljuje jedna paravojna teroristička organizacija, koja u svome historijskom naslijeđu baštini ideju genocida, kao što, evo, u daytonskoj Bosni i Hercegovini postoji Četnički pokret. Je li uopće moguće zamisliti da Velika Britanija ili Španjolska, Turska ili Italija, koje su u prošlosti imale problema sa terorizmom, dozvole registraciju tih terorističkih organizacija, njihovo obučavanje, postrojavanje, pa i djelovanje, sve pod kapom legalizma!? Četnički ravnogorski pokret je registriran kao udruženje građana, čak je kao nevladina organizacija na budžetu entiteta Republika Srpska, što znači da cjelokupan sistem ne vidi ničega lošeg u postojanju organizacije za koju je historija ustvrdila da pripada fašističkom, zločinačkom povijesnom krugu.
Da li je daytonski poredak – četnički?
Historiju možemo tumačiti ovako i onako, možemo razumjeti i takve anomalije da postoji kritična masa Srba koja je odana četničkoj ideji, ali, ne postoji mogućnost prihvatanja jedne paravojne formacije koja djeluje na očigled sigurnosnih agencija u jednoj državi. Kakva je to država, ako nije paradržava? Svako se može uvjeriti kako četnička paravojska u BiH nije nikakva tajna, nije nešto sakriveno što, evo, otkrivamo, budući da četnici javno tvrde da imaju svoje kampove za obuku, da ih ima 30.000 registriranih, uniformisanih i spremnih za rat. Kako je moguće da na ovakvu sigurnosnu prijetnju ne reagiraju daytonski organi sigurnosti, a da se čak ni na retoričkoj i političkoj razini ova činjenica ne uzima u razmatranje? Daytonski poredak, kakav god da je, jasno je precizirao koji su organi vojne, policijske i obavještajne sigurnosti, i tu se nigdje ne pominje Četnički pokret. Ipak, periodično se u alternativnim medijskim izvorima pojave informacije, fotografije i video klipovi na kojima se vidi postrojavanje uniformisane četničke paravojske. Državni i entitetski RTV servisi se prave da ovi događaji ne postoje, a institucija tzv. neovisnog ili tzv. istraživačkog novinarstva postaje dio zavjere šutnje. Ta koalicija za prikrivanje i toleriranje postojanja i djelovanja Četničkog pokreta seže od medija, preko sarajevskih političara, do zapadnih ambasada. Kako je moguće da predstavnici zemalja čiji su parlamenti usvojili Rezolucije o Srebrenici, šute i odobravaju postojanje pokreta čija je ideologija inspirator genocida u Srebrenici? Postoji mnoštvo ovakvih pitanja, koja vode ka jednom ishodu, ka centralnom pitanju: da li je daytonski poredak četnički poredak?
Ako bismo u ovom kontekstu razumijevali sve srpske političare, za koje je daytonsku ustav „sveto slovo“, jer svako malo uzvikuju: „Ništa izvan Daytona!“, ako bismo skenirali genetsku sliku entiteta Republika Srpska, koji je građen na četništvu, odnosno, genocidu nad Bošnjacima, onda bismo došli do logičkih pretpostavki koje bi stavile znak jednakosti između četništva i daytonske BiH. Bez četništva ne bi bilo Republike Srpske, niti bi Republike Srpske bilo bez Daytonskog sporazuma. Sjećamo se jako dobro kako je velikosrpska indoktrinacija Srba, 80-ih godina, dovela do povampirenja četništva, pa smo u vrijeme genocida nad Hrvatima u Vukovaru imali vidjeti sjedinjene snage tzv. Jugoslovenske narodne armije sa četnicima. Odjednom su se na TV ekranima pojavili zli likovi iz partizanskih filmova, odjednom brade, šubare, kokarde, sve ono što je za mnoge ljude bilo dio jednog filmskog imaginarnog svijeta. Srbi su, na žalost, oživjeli to četničko zlo, bez kojega bi bili neostvarivi masovni zločini nad civilima u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. Posebno je pitanje kako je to četničko zlo preživjelo, ispod tezge, pod diktatom bratstva i jedinstva, i kako je tako spremno, horno, sačekalo priliku da u ime srpstva ubija, kolje, siluje, pljačka, protjeruje katoličke i muslimanske komšije? Šta bi se tek dogodilo danas, kad je to četničko zlo na javnoj površini, kao vrlina i kao uputa, kad srpski maturanti završetak školovanja umjesto maturalnim balovima proslavljaju pod četničkim zastavama sa mrtvačkom glavom, pjevajući pjesme o klanju Bošnjaka i uzvikujući genocidnu parolu „Nož – žica – Srebrenica“?!
Vidimo kako ta genocidna infekcija kod Srba preživljava uprkos režimima, i kako više od 40 godina života u tzv. jugoslovenstvu nije bilo dovoljno da Srbe očisti od te nečisti, u ime koje su direkt iz „bratstva i jedinstva“ spremno uskočili u ulogu progonitelja, koljača, silovatelja, napose, čuvara tekovina genocida, u vidu postojanja Republike Srpske. Danas ne postoji ni 10 Srba koji se zalažu za ukidanje entiteta koji je nastao na genocidu, tako da je teško, pored najbolje volje, govoriti o nepostojanju kolektivne odgovornosti. Fino je to što rade „Žene u crnom“ iz Beograda, kad svako malo suosjećaju sa žrtvama genocida u Srebrenici, fino je što ima pojedinaca među Srbima što zbore protiv srpskog zla i zločinstva, ali, začudno je kako se dosad kod Srba, u ime katarze, nije oformila inicijativa za ukidanje Republike Srpske. Kad biste danas pitali mnoge Nijemce – da li je ukidanje Trećeg Reicha bio njemački nacionalni interers, dominantna većina bi ih potvrdno odgovorila. No, Treći Reich je ukinut vojnom silom i antifašističkom voljom, a onda je njegovo ukidanje prikazano, i prihvaćeno, kao njemački interes.
Cijeli problem ovdje proizilazi iz činjenice da Srbi i njihova fašistička, velikosrpska ideja nisu vojno poraženi, i nije im nametnuto ono što je bilo nametnuto Nijemcima – liječenje od bolesti fašizma i genocidizma. Ne samo da Srbi nisu poraženi, i da im nije uspostavljena dijagnoza, i propisan lijek, već su Srbi nagrađeni za genocid u Srebrenici, za masovne zločine nad Bošnjacima, tako sto su dobili Republiku Srpsku. Zašto bi neko, individualno ili kolektivno, ko je ubijao i protjerivao jedan narod, i nad otetim ognjištima tog naroda proglasio svoju zemlju, pa mu ta otimačina priznata kao pravo, zašto bi takav neko vjerovao da je to nešto nečasno? Stale su svjetske sile iza daytonskog poretka, stale iza entiteta koji se zove Republika Srpska, bošnjački predstavnici su na to pristali pod prisilom i ucjenom, i – zašto bi sad Srbi mislili kako se Republika Srpska treba ukinuti u ime historijske i moralne odgovornosti srpskog naroda? Zašto bi mislili da je četništvo, kao tvornica genocida nad Bošnjacima, nešto čega se treba stidjeti? Ako je Svijet priznao entitet Republika Srpska, ako je četništvo graditelj tog entiteta, onda je četništvo dio svjetske volje, što je teško opovrgnuti, s obzirom da se nikada ni jedan zapadni diplomata nije kritički osvrnuo na diktaturu četništva u Sarajevu. U tom je suština – da četništvo, kao imenitelj velikosrpske politike, danas stoluje usred Sarajeva, a ne u Banjoj Luci, na Palama i po brdima.
Beograd kao metropola Sarajeva
Bilo bi naivno očekivati da će ideologija koja je sazdana na zlu i prevarama, na laganju i obmanama, najednom, sa uspostavom daytonskog mira, postati nešto drugo. Kao što je bilo naivno očekivati i da će međunarodna politika prema Bosni i Bošnjacima, prema bosanskoj civilizacijskoj paradigmi, odjednom postati nešto drugo. U vrijeme genocidne agresije Svijet je Bošnjacima priječio pravo na odbranu, držao svezane ruke, tolerirao blokadu humanitarnih konvoja, sve kako bi bosansko rukovodstvo, na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, bilo dovoljno ucijenjeno da prihvati postojanje Republike Srpske. Zato je normalno da danas četništvo stoluje u Sarajevu, jer su u vrhovima sigurnosnih i medijskih struktura instalirani velikosrbi i njihovi plaćenici. Upravo ova dva segmenta – sigurnosni, tj. obavještajni i medijski – ključni su za (pre)oblikovanje jednog poretka. Zato danas Bošnjaci nemaju refleksa da se odupru velikosrpskom teroru nad povratnicima, niti ih zanima sve agresivnije postrojavanje i marširanje četnika i četničke omladine, koji najavljuju nastavak genocida. Zato Bošnjaci danas ližu sladolede po Sarajevu, a pojma nemaju da im se približava ponavljanje povijesti. Sigurnosni i medijski poslovi u Sarajevu već dugo se vode iz Beograda, koji je postao politička metropola Sarajeva. Vrhunac četničke deklaracije daytonskog poretka bilo je postrojavanje četničkih jedinca zajedno sa oružanim snagama Bosne i Hercegovine, a ovaj događaj iz Banja Luke nikoga nije ponukao na reakciju. Šute bošnjački političari, šute međunarodni zvaničnici, pa ispada da je normalno da se jedna paravojna i zločinačka organizacija postrojavanja rame uz rame sa Oružanim snagama jedne zemlje.
A zašto je nešto što je nenormalno doživjelo normalan status? Prvo zato što Srbi četništvo ne vide kao sramotu, već kao vrlinu, i što su bitno drukčije tačke gledišta, na jedan način to vide Srbi, a na drugi žrtve. Drugo, zato što četništvo nikad nije vojno poraženo, već je nagrađivano. Treće, jer su Srbi putem nastavka agresije na Bosnu i Bošnjake, drugim sredstvima, okupacijom kadrovskih i drugih pozicija, uspjeli ostvariti pretpostavke za atrofiju domoljubne svijesti i časti u Bošnjaka, pa Bošnajci danas dominantno vide problem u sebi, a ne u četnicima. Medijsko izmišljanje i forisiranje kazališne predstave sa tzv. vehabijama i o tzv. vehabijama, najveći je propagandni zahvat velikosrpske okupacije, jer se baš na ovoj tački prelomila bošnjačka obnevidjelost na četnike, i bošnjačka konfrontiranost protiv islama. Bošnjaci su postali svoji isljednici, progonitelji, mrzitelji, a sve u režiji velikosrpske obavještajne kuhinje, koja je putem okupiranog Sarajeva uspjela da u Bošnjaka preoblikuje svijest i reflekse za samoodržanjem. Tako mnogi Bošnjaci misle kako je uvjet njihovog opstanka da što manje budu muslimani, a ne da što manje u Bosni bude četnika. Bošnjačko društvo, oličeno u političarima, akademskoj zajednici, nevladinom sektoru i sl., uopće ne vidi te četnike, konkretne ratne zločince, koji su danas na čelu sigurnosnih službi, u policijskim uniformama, na direktorskim pozicijama. Sve što Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu uspjeli ostvariti ratom, uspjeli su njihovi sljedbenici realizirati daytonskim mirom, zapravo, svojevrsnom prevarom.
Potencijal historije
Koliko god velikosrbi bili odani ideji četništva i Republike Srpske, koliko god Bošnjaci nemali snage da se tome suprotstave, i koliko god Svijet više volio genocidno pravoslavno zlo od muslimanskog dobra i tolerancije, postoje tokovi historije koji se kreću izvan važećeg rasporeda snaga. Republika Srpska je danas, za razliku od prije 20 godina, opterećena presudom Svjetskog suda pravde iz 2007. godine, kojom se dokazuje da su organi Republike Srpske sudjelovali u genocidu u Srebrenici. Tu je još šest Presuda za genocid Haškog tribunala, kojima se dokazuje da su zvaničnici Republike Srpske odgovorni za genocid. Tu si i one druge presude za ratne zločine (Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i dr.) koje dokazuju da je kompletno prvo rukovodstvo Republike Srpske – zločinačko! Ne postoji šansa da nešto što nosi toliki teret međunarodnih pravnih kvalifikacija za genocid – nastavi postojati. Republika Srpska mora biti zbrisana sa lica zemlje, kao i drugi bosansko-hercegovački entitet, a Bosna i Hercegovina se mora regionalizirati na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim osnovama. U tom pravcu idu i neke međunarodne najave, u kojima se sve otvorenije nagovještava kraj entitetske podjele BiH. Ukidanje Republike Srpske bio bi, u obrnutom logičkom smislu, poruka da četništvo nema međunarodnu podršku, da je presuđeno za genocid, baš u onoj ravni u kojoj su fašizam i nacizam pravno verificirani kao zločinačke ideologije. Znali su Srbi jako dobro za radioaktivnost historije, koja te ne pita kad će progovoriti jezikom istine, pa su išli u susret sudbini, kada su četništvo poistovijetili sa antifašizmom, u toj velikoj lakrdiji o pomirenju četnika i partizana.
A da li su velikosrbi spremni izazvati rat ako dođe do pokretanja procesa za ukidanje Republike Srpske, koju u Beogradu svojataju, baš kao što u Zagrebu svojataju tzv. zapadni Mostar? Jeste, velikosrbi su spremni i horni za rat, i to ne treba kriti. Oni su naoružani i krvožderni. Oni jedva čekaju da im se pojavi alibi za nastavak genocida. Oni se ne libe zveckati oružjem i prijetnjama. Baška je što se daytonska javnost trudi da to ne vidi, naivno misleći da će stvarnost biti blaža ako je ne vidimo. Upravo ova velikosrpska agresivnost je ponajveći razlog što mnogi danas šute o nužnosti i važnosti pokretanja procesa za ukidanje entiteta. Misli se kako je jeftinije živjeti u varljivom miru, tolerirati četništvo u daytonskoj državi, nego li konkretnim zahvatima graditi trajan mir.
A trajnog mira nema dok Srbi ne dožive sudbinu Nijemaca, dok na koljenima ne pogledaju šta je u njihovo ime počinjeno, od Vukovara do Prijedora i Srebrenice, dok sami ne budu gradili muzeje u kojima će svoje generacije odgajati na slikama ljudi koji su ubijeni u ime četničke, velikosrpske ideologije. Ovaj cilj se može ostvariti na različite načine, ali, jedno je sigurno – taj cilj nema alternativu. Genocidno srpstvo, koje danas veliča četnitvo i uživa u postojanju Republike Srpske, to i takvo srpstvo – mora na koljena, baš kao što je Willy Brandt klečao pred žrtvama holokausta. „Moraš prvo puzati, da mi mogao hodati“, kaže se u jednoj pjesmi zagrebačke rock-grupe „Parni valjak“.
(Preporodov JOURNAL, mjesečnik Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske, br. 175.)