Senad ef. Agić je rođen 1960. godine u općini Novi Travnik. Od 1965. godine je živio u Hrasnici pored Sarajeva. Islamsko obrazovanje je stekao završivši Gazi Husref-begovu medresu u Sarajevu 1980. a visoko obrazovanje stiče na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, odsjek arapskog, turskog i perzijskog jezika. Godine 1989. odlazi u Chicago, gdje i danas živi. 2004. godine stiče titulu doktora islamskih nauka i dobija nagradu Jalaluddin Rumi za naučni rad i doprinos u oblasti historija islama u Americi. U svom izuzetno istraživanju i doktorskoj disertaciji naučno je elaborirao sociološki i historijski kontekst iskustva Bošnjaka u SAD, Godine 2006. stiče stepen doktora nauka sa koncentracijom na islamskim naukama Ph.D. iz oblasti historije islama u Americi na Graduate Theological Foundation u South Bendu, Indiana, u SAD a disertacija mu biva proglašena za najbolju, koja je odbranjena 2006. godine iz islamskih nauka na istoj visokoškolskoj instituciji (GTF), koja je formalno povezana sa Oxfordskim univerzitetom. U svojstvu imama i administrativnog direktora Islamskog kulturnog centra u Chicagu radi od 1989. a 1994. godine biva imenovan za glavnog imama IZ Bošnjaka SAD. Objavljivani su mu prijevodi sa engleskog i arapskog, intervjui i prikazi o Kur’anu, arapskoj književnosti, religiji i nasilju u Bosni i duhovnim tradicijama. Njegov trenutni interes je fokusiran na tradicionalni umjereni islam bez ekstremizma i religioznog animoziteta a u korist koegzistencije, međusobnog uvažavanja i vitalne kooperacije. Jedan je od osnivača Averroes Academy u Chicagu, Kongresa Bošnjaka u Sjevernoj Americi. Član je Vrhovnog islamskog savjeta Amerike, Prvog Svjetskog kongresa imama i rabina u Briselu, Međuvjerskog savjeta Parlamenta svjetskih religija u Chicagu, Udruženja studenata Oxfordskog univerziteta, Izvršnog odbora Iqra’ International Educational Foundation i bivši predsjednik Udruženja svećenika Northbrooka.
Poštovani gospodine Agić, Vi ste već duži niz godina usko povezani sa BH dijasporom. Možete li sa nama podijeliti kako teče ta saradnja?
Saradnja dijaspore sa BiH se odvija preko Rijaseta. Ona je zaista dobra i kvalitetna, ali bi naravno uz dodatni trud i ulaganje mogla biti bolja. Prije nekoliko godina, uz pomoć Rijaseta održavamo programe Male medrese u Visokom. Ovo bi trebao biti samo jedan u nizu koraka u susret dijasporalnoj zajednici Bošnjaka u Americi, a nikako krajnji domet. Potrebno je još dosta toga učiniti i konstantno graditi mostove saradnje gdje god je to moguće. Što se tiče saradnje na planu kulture, tu ne postoji inicijativa od strane države. Isto tako, s našom djecom održavamo časove bosanskog jezika i pritom se oslanjamo isključivo na kreativnost učitelja, naših volontera, koji se svaki na svoj način snalaze da djeci prenesu ona elementarna znanja iz bosanskog jezika, historije i kulture. Naša djeca, iako nisu rođena u Bosni i Hercegovini, žele da uče i usvajaju dodatna znanja o svojoj zemlji odakle dolaze. Ponekad je bolno objašnjavati našoj djeci da država jednostavno nije u stanju pružiti ništa konkretnije da naše veze sa domovinom budu snažnije. Sve se svodi na davanje konzularnih usluga našim građanima, koji većinom imaju dvojno državljanstvo. Naš čovjek u dijaspori nije i ne želi biti aktivan politički, te čak vrlo nerado pristupa formalnostima oko glasanja.
Možete li nam reći nešto više o životu BH dijaspore u Americi?
Život u američkoj dijaspori obilježen je radom, velikim i požrtvovanim djelovanjem naših ljudi koji svojoj djeci, prije svega žele da omoguće studiranje na boljim univerzitetima. Sve ono što roditelji nisu možda uspjeli postići za sebe, to žele da omoguće svojoj djeci. Ponekad se može desiti određena neusklađenost u smislu da se ne odrede prioriteti, pa neki od roditelja počnu prenaglašavati sportske aktivnosti u školama. Neki se opet ‘’zaljubljuju’’ u muzičke instrumente i sl. U svakom slučaju, roditelji, koji svoju djecu šalju na vjeronauku, nastoje da svojoj djeci pruže više od pukog obrazovanja, koje bez vjere vrlo često ne usrećuje čovjeka. Amerikanci koji imaju snažnu svijest o svom identitetu, psihički su stabilniji i profesionalno uspješniji od onih koji su u jednoj vrsti krize svijesti o identitetu.
Smatrate li da je BH dijaspora dovoljno upoznata sa univerzitetima i obrazovnim sistemom u BiH?
BH dijaspora nije dovoljno upoznata sa univerzitetima u BiH. Znam iz iskustva svojih džematlija da su se raspitivali za mogućnost da im djeca nastave obrazovanje u Europi. Žalili su se da su cijene studiranja na američkim univerzitetima i koledžima jako visoke, te se kreću i od po 50.000 dolara godišnje. Ovakve cijene su vrlo često previsoke za našeg prosječnog čovjeka. Stoga bi alternativno najbolje rješenje za bosansko-američku dijasporalnu zajednicu bilo orijentisati se ka bh. univerzitetima.
Nedavno ste bili u posjeti Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Kakve su Vaše impresije na IUS?
Prve impresije su više nego dobre. Lociran na historijskoj jezgri BiH u blizini rimskog naselja i čuvenog Rimskog mosta, nedaleko od aerodroma i centra Sarajeva, u podnožju legendarnog Igmana i Vrela Bosne, moderno opremljen, zaista ostavlja svakog posjetioca bez daha. Doda li se tome dobar plan i program, mladi i stručni predavači, onda se ne može izbjeći zaključak da se ovaj univerzitet nameće kao adekvatno rješenje za mnoge naše maturante koji srednje škole završavaju u Zapadnoj Europi ili Americi.
Učenici iz Amerike su također bili u posjeti IUS-u zajedno sa Vama. Kakve su bile njihove impresije?
Naši učenici iz Amerike, njih 37, u okviru spomenutog programa boravili su na IUS-u i odmah su se raspitivali o mogućnostima da svoje školovanje nastave upravo ovdje. Komparativne prednosti studiranja naše djece iz Amerike su i običnom posjetiocu IUS-a lako vidljive. Potrebno je samo više raditi na promoviranju onog što IUS nudi, na pravi način i animirati ogromnu armiju naših srednjoškolaca u inostranstvu i uspjeh vjerujem neće izostati. Našim studentima se posebno dopada to što bi školovanje mogli nastaviti upravo na jeziku na kojem se najbolje snalaze – na engleskom.
Nešto za kraj – poruka za sve mlade ljude i buduće studente?
Za kraj bih istakao da ništa nije tako daleko ako je kvalitetno. Još ako slanjem svoje djece na studiranje na visokoškolskim institicijama u BiH postižemo visše od samog sticanja znanja, onda ni jedan univerzitet poput IUS-a nije nepristupačan takoreći u geografskom smislu. Pritom mislim na uspostavljanje historijskog kontinuiteta sa proslošću u domovini. Studenti našeg porijekla u Americi itekako vole svoju domovinu i želja im je da joj uzvrate svoju ljubav tako što će pomoći njen ekonomski razvoj. Na nama je da to prepoznamo i poduzmemo one korake koji će zaista ubrzati reintegraciju dijaspore sa svojkom domovinom – Bosnom i Hercegovinom.
International University of Sarajevo