Fahro poziva na spaljivanje Izetbegovićevog djela, a Alija ga ’93. pomilovao zbog odavanja vojnih tajni

Poznata je užasna izjava Fahrudina Radončića za TV Pink BH u kojoj je ustvrdio da su vlasti 1992. godine od Bosne i Hercegovine htjele napraviti muslimansku državicu. Ona se ima prevesti kao direktna optužba na adresu prvog čovjeka BiH u tom vremenu – rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića. Radončić je, također, nakon paljenja državne zastave, Arhiva BiH i zgrade Predsjedništva BiH februara 2014., bez imalo kritike tog vandalskog čina, uznemirio kosti Alije Izetbegovića rekavši da “…paljenje zgrade je paljenje njegove politike, ali, ako hoćete, i ere starijeg i mlađeg Izetbegovića u bošnjačkim glavama”. I mediji pod kontrolom Radončića su mnogo puta optuživali rahmetli predsjednika za povezanost sa ubistvima, kriminalom, utajom sredstava i slično.

Ove tvrdnje protiv rahmetli Izetbegovića su, ne samo neutemeljene i nedokazive, već i pokazuju da Radončić dijeli stavove sa haškim optuženicima i osuđenicima, sa onima istim koji su, izmišljajući razne krivice kod Bošnjaka, prvo zatvarali njihove intelektualce, a onda i krenuli u istrebljenje tog naroda.

S druge strane, pogledajmo koliko se Izetbegović stariji odnosio prema tom istom Fahrudinu Radončiću. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 14. decembra 1993. godine donijelo odluku (broj: 02-246-814/93) o aboliciji (pomilovanju) Fahrudina Radončića u kojem stoji:

“Oslobađa se od daljnjeg krivičnog gonjenja novinar Fahrudin Radončić , optužen za krivično djelo iz člana 226. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i novinar Džemal Džakmić, optužen za krivično djelo iz člana 234. st. 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, objavljivanjem napisa u broju 599 revije “AS” od 6. jula 1993. godine”.

Naime, Radončić je preko revije “AS” objavio dokumente koji su bili stroga službena i vojna tajna. Poslije medijske prezentacije, u Fahrudinovom stanu su pronađeni objavljeni dokumenti, njih 30-ak. Radončić je bio i jedno vrijeme pritvoren zbog ovog krivičnog djela. Preko ove medijske operacije u AS-u, Radončić je radio na diskreditovanju ličnosti iz političkog i vojnog sistema RBiH. Nije potrebno naglašavati koliko su ovakvi potezi bili opasni za sigurnosnu i opstanak zemlje u momentu dok je ona zahvaćena agresijom, ta da se takvo djelovanje u datim okolnostima najstrožije kažnjava.

Napominjemo da su na sjednici Predsjedništva RBiH, na koje se razmatralo davanje pomilovanja novinarima uhvaćenim u antidržavnom djelovanju, za procesuiranje Radončića i Džakmića glasali Stjepan Kljuić i Haris Silajdžić, a Izetbegović iostali su bili protiv. Kasnije se Radončić “odužio” i Silajdžiću kroz ovorene prijetnje smrću njemu i njegovoj porodici.

BiH se branila od mnogo agresora, a Radončić je bio kafe kuhar u Štabu vrhovne komande, a onda je, valjda od bakšiša, usred rata pokrenuo višemilionski biznis. Dok su ginuli sinovi i kćeri ove zemlje, Radončić je prodavao novine i sticao bogatstvo – zar to nije ratno profiterstvo? Ne samo to – umjesto da se medijskim djelovanjem odupre velikosrpskoj propagandi i pomogne stvaranju patriotizma i pozitivnog ozračja, da utječe na dizanje morala vojsci, a civilima ulije nadu, Radončić je preko svog medija destabilizirao državu na razne načine kao što je sataniziranje oficira, ministara i ostalih istaknutih figura naše vojne i civilne vlasti.

Kao što se vidi, merhamet i ljubaznost prvog predsjednika nezavisne države BiH, dokazane njegovim potpisom na Odluku o aboliciji Radončića, uzvraćeni su najvećim uvredama i izmišljotinama na Aliju Izetbegovića.