Nihad Krupić, pisac i publicist, autor dvije knjige: „Ram za sliku moje Bosne“ i „Moja zemlja je srebrena“, lider BH zajednice u Vankuveru, Kanada, jedan od inicijatora i učesnika osnivanja Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000. godine u Čikagu i Kongresa Bošnjaka Svijeta 2011. u Sarajevu.
Nekadašnji BiH nogometaš, humanitarac i donator mnogih akcija u BiH i u Sjevernoj Americi, odličan poznavalac prilika u BiH-bošnjačkoj dijaspori u Sjevernoj Americi, član Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Svijeta i predstavnik za medije ove globalne bošnjačke organizacije
PATRIA: Kongres Bošnjaka svijeta je organizacija koja je napravila izuzetan odnos prema našim ljudima u dijaspori. Sve više uglednih Bošnjaka prilazi Kongresu i pravi se uistinu jedno snažno tijelo koje će čvrsto ujediniti bh. dijasporu. Koji su osnovni ciljevi Kongresa i načini djelovanja?
KRUPIĆ: Kongres Bošnjaka Svijeta je pripreman godinama. Pažljivo i planski. Lider ovog projekta je bio prim. dr. Muhamed Saračević, sarajevski ratni ministar zdravstva, koji je na Osnivačkoj Skupštini Kongresa Bošnjaka Svijeta 2011. godine izabran za prvog predsjednika. U svemu tome je bilo najlakše napisati statut, platformu djelovanja, ciljeve i program, jer papir trpi sve i pisana forma se uvijek može urediti do savršenstva.
Međutim, mi koji smo radili na konceptu KBS-a željeli smo organizaciju koja neće služiti lideru nego zajednici i čija aktivnost se neće svesti na verbalna saopštenja koje će u momentima zatalasati javnost, izazvati polemike pa i konflikt i bez ikakvog uticaja se izgubiti u novim belajima koje se u Bosni iz dana u dan gomilaju. Vodilo se računa o svim segmentima djelovanja u kojem bi ova globalna nevladina organizacija uspjela da okupi čestite Bošnjake širom svijeta i svojim radom i projektima efikasno utiče na procese u Bosni i Hercegovini.
Iako bošnjačka organizacija, KBS u svim dokumentima ima definisan cilj Bosne i Hercegovine kao države građana a ne etničkih zajednica, države koja će pripadati Evropskoj uniji i biti pod zaštitom NATO-a. Ovdje se uvijek postavljalo pitanje da li ćemo u svemu ovome imati za saveznike one koji predstavljaju državu Bosnu i Hercegovinu i njene institucije, bilo u zemlji ili diplomatiji.
Očekivanja su bila velika jer smo smatrali, onda i danas, da je najveći patriotski zadatak svakog Bošnjaka na kugli zemaljskoj raditi na uklanjanju rezultata agresije, genocida, etničkog čišćenja, masovnih silovanja i svih drugih strahota oličenih u nazivu Republika Srpska. I pogotovo na jačanju državnosti Bosne i Hercegovine. I naravno, kao što svi znate, tu smo se prevarili. Naši politički predstavnici su u nekom nihilističkom transu, kao omađijani počeli da uživaju na pozicijama čak i u Banjalučkoj skupštini, sjedeći u kancelarijima na čijim zidovima je srpska trobojka bez ikakvih BiH državnih oznaka, prolazeći holovima dekorisanim pravoslavnim simbolima poput srednjovjekovnih manastirskih zidova.
Dakle, uz dozu gađenja na sve ono što su sebi dopustili mnogi bošnjački političari, mi smo krenuli u jedan snažan patriotski projekat zvan Kongres Bošnjaka Svijeta kojeg smo osnovali 16. jula 2011. godine u Domu mladih u Sarajevu, uz prisustvo 83 delegata i preko 150 gostiju iz 22 zemlje svijeta.
Pošto smo majstori u dupliranju i onog što liči jedno drugom kao jaje jajetu, samo godinu poslije toga, u skoro istom datumu i na istom mjestu je stvoren „Svjetski Bošnjački Kongres“ ili poznatiji kao Kongres bivšeg reis-ul-uleme Mustafe ef. Cerića. Njihov statut i ostali dokumenti su skoro kao prepisani od naših, ali velika razlika je u načinu djelovanja, finansiranja i fizionomiji organizacije koja je praktično od samog osnivanja u sjeni jakog lidera Mustafe Cerića. To nas je veoma razočaralo i iznenadilo, jer je gospodin Cerić kao naš vjerski poglavar od početka bio upoznat sa pripremom projekta i čak na našu Osnivačku Skupštinu poslao svog predstavnika koji je u njegovo ime pozdravio skup. Mi smo imali tada dvije mogućnosti, ući u otvoreno suparništvo sa organizacijom koja je naš duplikat ili raditi svoj posao i prepustiti vremenu i projektima na koje radimo da daju svoj sud o svemu. Nismo željeli da hranimo javnost međusobnim medijskim mrcvarenjima i odlučili smo da radimo u miru. I eto, poslije skoro pet godina od osnivanja naše organizacije u zadnjih dvije godine smo uspjeli otvoriti glavni ured u Sarajevu, privući časne i poštene Bošnjake; radnike, intelektualce, javne ličnosti, heroje Armije Republike BiH, generale, pukovnike, brigadire, kapetane.
U zadnja dva dokumenta : „Rezolucija povodom 20 godina od Dejtonskog ugovora“ i „Šta KBS misli o 9. januaru“ , uspjeli smo se nametnuti kao organizacija koja ima jasan stav o Dejtonskom sporazumu i onog što je nastalo na njemu.
Ovog momenta se naše članstvo uvećava i sa zadovoljstvom mogu reći da je uz Sjevernoameričku bošnjačku zajednicu u Kongres Bošnjaka Svijeta u punom kapacitetu pristupila i Bošnjačka Asocijacija iz Australije na čelu sa predsjednikom Safetom Alispahićem, članom UO KBS i gospodinom Munibom Ramovićem, članom GO KBS, koji su formirali ogranak KBS za Australiju i Novi Zeland i izabrali rukovodstvo tog ogranka; Munib Ramović (Melbourne) – predsjednik , Safet Alispahić (Sydney – New South Wales) -potpredsjednik Muhamed Merdžanić (Perth – Western Australia) – potpredsjednik, Murat Mušović – sekretar, Ramo Prentić – blagajnik i članovi Odbora: Huso Tvrtković, H. Redžić i Ćazim Kulin.
Ove godine 16. jula u Parlamentarnoj Skupštini BiH u Sarajevu će biti Izborna Skupština i vjerujemo da će još snažnije ustabiliti organizaciju.
Moram naglasiti, uz dozu humora, da Kongres Bošnjaka Svijeta poput onog drugog Kongresa ima i Mustafu i Cerića. Mustafa Hajrić, uspješan poslovni čovjek u Njemačkoj i BiH je predsjednik UO, a Ahmed ef. Cerić, kapetan Armije RBiH, sada imam na Floridi, je član GO… Potpredsjednik UO je Ahmet Sejdić, general Armije RBiH i „zlatni ljiljan“, generalni sekretar Muris Pozderac, takođe pripadnik Armije RBiH, predsjednik GO je Džemo Hot, takođe viši oficir Armije RBiH, član NO-a general Sulejman Vranj i veliki donator i gusinjski ambasador opšteg haira hadži Ragib Čekić, finansijski direktor Azem Dervišević Zenga, najmlađi sarajevski ratni komandant, sada živi u Bostonu, Safet Alispahić, član UO, sada živi u Australiji, tihi i pošteni Suad Tica predsjednik bošnjačke zajednice iz Jacksonvilla je član UO, Refik Akova iz Turske je član UO i još mnogi članovi KBS koji su do sada dokazali da se dostojanstvo i ponos ne gazi.
Meni je čast biti rame uz rame sa ovakvim ljudima i zato sam izuzetno ponosan i sretan što sam jedan od inicijatora osnivanja Kongresa Bošnjaka Svijeta.
Preporučujem vašim čitaocima, da posjete naš web, pročitaju više o KBS-u ili nazovu i direktno navrate u naš glavni ured u Sarajevu, pa ako im odgovara koncepcija rada naše organizacije neka postanu članovi. Glavni ured KBS je takođe otvoren za susrete, tribine i medijske prezentacije predstavnicima svih patriotskih BH organizacija.
PATRIA: Prema podacima sa kojima se do sada raspolagalo, više od milion Bošnjaka čini bošnjačku dijasporu. Uglavnom, riječ je o novoj dijaspori, oko 760 hiljada Bošnjaka je pred ubijanjem i genocidom izbjeglo u Evropu, Australiju i SAD. To je bilo prije dvadeset tri godine, pa malo ko računa da su tamo naši ljudi dobili i djecu i unuke i da se ta populacija najmanje udvostručila, a nije izgubila identitet.
KRUPIĆ: Ovdje moram biti iskren i reći da je identitet veoma teško sačuvati. Pogotovo u prekookeanskim zemljama. Vrijeme uzima svoje. Ja sam sa suprugom Melinom i dva sina, Adnanom i Sanjinom, došao u Kanadu 1994. godine. Tu smo dobili još dva sina Emira i Kenana. Od početka smo uključeni u rad naše zajednice. Supruga je skoro 20 godina vodila Bosansku školu i naučila mnogo djece našem jeziku. Prije sedam dana dobio sam i prvog unuka, dobio je ime Mehmed po djedu koji živi sa mojom majkom lijep hadžijski život u našoj rodnoj kući u Bosanskoj Dubici. To je sve u funkciji očuvanja našeg identiteta, jer smo prognani i poniženi do te mjere da smo naučili puno više o sebi daleko od domovine.
U ovih 23 godine progonstva i života u dijaspori imali smo nekoliko faza i one su bile u ovisnosti gdje se nalazi bošnjačka dijaspora, u Evropi, Americi ili Australiji.
U zadnjih pet godina se bošnjačka dijaspora počela definisati kao jedna od najprogresivnijih što je ikad svijet vidio. Nedavno je izašao analitički tekst u St. Louisu, gdje je bošnjačka imigracija definisana kao najuticajnija od svih useljeničkih u historiji ovog velikog američkog grada. Na drugoj strani imamo ekonomsku, političku, naučnu i državničku emigraciju. Moram podsjetiti javnost da je prilikom posjete američke državne sekretarke Hillari Klinton BiH i susretu sa članovima Predsjedništva BiH u njenoj delegaciji bio dr. Ali Lejlić, američki diplomata čiji roditelji su iz BiH.
U drugom primjeru je u delegaciji Evropske Zajednice koja je prošle godine posjetila BiH bila Amna Ibrišagić, predstavnica države Švedske, koja je protjerana iz rodnog Sanskog Mosta. Danas na Harwardu i drugim velikim univerzitetima širom svijeta imamo doktorante i profesore iz BiH. Mlade poslovne ljude, djecu BiH izbjeglica od kojih su neki uspješni poslovni ljudi čije kompanije vrijede milione dolara. I svi oni imaju Bosnu i Hercegovinu u svom srcu. Nisu izgubili identitet, nego su svom bošnjačkom-BiH identitetu dodali i internacionalni i sada pripadaju čitavom svijetu.
Ja vjerujem da je u ovom momentu više od milion Bošnjaka izvan domovine i svojim srcem, dušom, nasljedstvom i imetkom vezano za Bosnu i Hercegovinu.
Jedan od zamišljenih projekata Kongresa Bošnjaka Svijeta je stručno u naučnoj studiji obraditi profil, broj, ekonomsku i svaku drugu moć bošnjačke dijaspore u svijetu. Na kraju ovog pitanja moram reći još jednu istinu, kada govorim o bošnjačkoj dijaspori to je isto kao da kažem BH dijaspora, jer se veoma mali procenat bosanskih pravoslavaca i katolika izjašnjavaju kao pripadnici BiH dijaspore… Oni časni koji i dalje smatraju BiH svojom domovinom, ostali su privrženi svom BiH identitetu. I skupa su sa Bošnjacima na svim manifestacijama promovišu kulturno i drugo naslijeđe Bosne i Hercegovine.
PATRIA: Koja je stvarna moć bh. dijaspore? Kako bi vi opisali uticaj bošnjačke dijaspore na Bosnu?
KRUPIĆ: Politička moć te dijaspore unutar naše zemlje je skoro zanemariva jer su mnogi procesi unutar Bosne i Hercegovine doveli glasačko učešće dijaspore na minimum. Međutim, pogotovo sjevernoamerička dijaspora je do sada uspjela snažnim lobiranjem u Američkom Kongresu i Senatu te u Parlamentu Kanade uticati da se donese nekoliko rezolucija o srebreničkom genocidu.
Ja sam kao predsjednik BH Kulturnog Centra u Vankuveru sa odborom ovdje izlobirao dvije godine zaredom da se 22. maj, dan prijema BiH u UN, proglasi Danom Bosne i Hercegovine. I vjerujte mi, vlade USA i Kanade su prepoznale pravni, etički i ljudski razlog zbog kojih smo to tražili.
Od BH diplomatije u ovom dijelu svijeta skoro da nemamo koristi. Kada se vidimo kurtuazno se pozdravimo i to je sve… Oni nas ne razmiju, a i mi njih. Ove rezolucije od Ottawe, Washingtona, do Londona i Brisela za BH političare ne znače ništa, jer ih nikad nisu ni uspjeli iskoristiti u svrhu jačanja državnosti Bosne i Hercegovine. Tako se postavlja pitanje da li uopšte imamo političare državničkog profila.
Druga moć dijaspore je ekonomska i ona postaje iz dana u dan sve veća. Nekoliko godina u javnosti izlaze podaci da dijaspora u BiH unese godišnje oko sedam milijardi KM i da ta cifra deseterostruko premašuje neke strane investicije. Ako je ovo istina, ja vjerujem da je od ovih sedam milijardi najmanje pet halalousom. Dakle to je novac koji je poslan rodbini, prijateljima, humanitarnim organizacija, pojedincima i od njega nema ekonomskog progresa, jer se dnevno troši i nije poslovna dugoročna investicija.
Dijaspora je naročito u prvi deset godina od progona slala i donosila ogromne količine novca bez pitanja kome i zašto. Danas je druga priča, dijaspora više ne šalje državnim agencijama jer im ne vjeruje. Isto kao što im ne vjeruje Vlada Japana kada je u poplavama u Maglaju i okolini donacije osobno nosio japanski ambasador i davao u ruke onima bez krova nad glavom.
To je bilo veliko poniženje za službenike naše države koje za njih izgleda i ne znači puno…
Prave investicije iz dijaspore će početi dolaziti u Bosnu i Hercegovine kada uđe u Evropsku Uniju jer neko mora zaštititi uloženi kapital. Mi naš novac ovdje teško zarađujemo i moramo imati neku garanciju budućih investicija. Ono što veoma raduje su veliki sportski uspjesi naše djece koja su rođena izvan BiH, u dijaspori… Moji sinovi Emir, 13 godina, i Kenan, 16 godina, su jedni od naperspektivnijh mladih košarkaša u Kanadi. Osvajaju turnire, uglavnom su najbolji igrači. Kenan je već dobio ponudu od jednog kanadskog univerziteta za kompletnu stipendiju kao najmlađi igrač u historiji. Ova naša djeca a i mi uz njih ćemo biti u stanju da mnogo dobrih stvari učinimo za državu BiH. A pogotovo kada BH političari prestanu da se bave politikanstvom i postanu ozbiljni.
Familija Krupić: Vankuver, Kanada 2015, Kenan proglašen najboljim mladim igračem u BC Kanada, sa sinovima Adnanom, Sanjinom, Kenanom i Emirom i suprugom Melinom.
PATRIA: Imate kulturne zajednice širom svijeta, koliko je prožimanja i okupljanja bošnjačkog svijeta u dijaspori.
KRUPIĆ: Najbrojnije i najorganizovanije bošnjačke zajednice su džemati a ima i priličan broj uspješnih kulturnih klubova. U Sjevernoj Americi je Islamska Zajednica Bošnjaka za 23 godine svog djelovanja uradila što nijedna vjerska zejednica nije u historiji ovog kontinenta. Izgrađene su džamije i islamski centri milionske vrijednosti i tako je to postalo jezgro očuvanja našeg vjerskog a mogu reći i nacionalnog identiteta. Postoje još i uspješni kulturni centri poput bostonskog ili vankuverskog gdje se radi na očuvanja BiH tradicije i kulture…Druženja, festivali , folklor, sport… Aktivno učešće članova naše zajednice je u prosjeku do 20 posto. To, naravno nije veliki broj, ali su rezultati veliki. Dovoljno je napomenuti da sva djeca koja su prošla kroz ove zajednice su ostali na dobrom putu, uspješni na fakultetima, poslu…To je ustvari i najveći uspjeh kojim se ponosimo. Pošto sam imao priliku da putujem i upoznam svijet od Evrope preko Sjeverne, Centralne i Južne Amerike do daleke Australije, Novog Zelanda, Japana i Indije, svjedok sam da je BiH i narod u njoj na posebnom mjestu kod običnih ljudi ovih zemalja. Lijepo je bilo dan prije utakmice Argentina-Bosna na brazilskoj nacionalnoj televiziji vidjeti priču o Edinu Džeki, Sarajevu i Bosni. Mi smo dio onog boljeg svijeta. Ima nas svagdje i prihvaćeni smo sa poštovanjem.
PATRIA: Kad se govori o Bošnjacima, onda je tu neizostavna lojalnost državama u kojima su prihvaćeni, totalno poštovanje tamošnjeg zakona i reda. Kao nekad, kad se pazilo šta će komšiluk reći o nama, danas vodimo računa šta će cijeli svijet reći o našem „obrazu“.
KRUPIĆ: Kada sam 1997. godine sa svojom familijom u masi imigranata nakon primanja kanadskog državljanstva slušao kanadsku himnu, plakao sam kao dijete. Od teške tuge za mojom Bosnom. Ni u snu tada nisam mogao pomisliti da ću Kanadu ovako zavoljeti. Zavolio sam red, rad, zakon, poštovanje i pomoć koju nam je ova zemlja dala kada smo puškom istjerani sa svojih ognjišta. Zavolio sam Kanadu zato što prima ljude iz čitavog svijeta i odmah im u startu kažu, dobrodošli i mi smo ovdje došli odnekuda.
Nedavno je sirijske izbjeglice na aerodromu dočekao osobno kanadski mladi premijer Justin Trudo. Volim Kanadu što našim i drugim etničkim organizacijama novčano pomaže da imaju svoje festivale , kulturne manifestacije i tako predstave svoje bogato kulturno naslijeđe. Što kanadskog parlamentarca možeš vidjeti u gradskom prevozu, u parku ili bilo kojem drugom javnom mjestu sa svojom familijom i djecom bez ikakve zaštite i pratnje ili privilegija. Neki dan dok sam pio kahvu sa mojim dugogodičnjim prijateljem Raj Chouhanom, članom provincijskog parlamenta BC i rekao mi je jednu stvar koju nikad neću zaboraviti.“Kao kanadski političar imam platu koja je nekoliko puta manja od plate što sam prije primao. Političar sam iz razloga što želim progres narodu i zemlji u kojoj živim i što je čast za mene i moju familiju što sam izabran da predstavljam kanadski narod. Kao siromašni dječak iz Indije ja sam počastvovan sa mojom pozicijom i ta čast će ostati mojoj familliji i poslije moje smrti.“
I sanjam da naša Bosna jednog dana ima ovakve političare i bude red i mir u njoj, pa taman je nikad ne vidio više. A naši ljudi su u zemljama u kojima žive postali zaista bolji dio te zajednice. Bošnjačka ili BH zajednica od Evrope pa do Australije i Amerike je po izvanzakonskim ili kriminalnim djelatnostima na dnu ljestvice i to je na najbolji način prepoznato i prihvaćeno sa oduševljenjem od državnih zvaničnika do običnog naroda. Naš dijasporski obraz je sigurno sačuvan.
PATRIA: Znajući tu planetarnu snagu bošnjačke dijaspore, pravo je čudo da ova država to nije iskoristila ni na koji način. Tolika finansijska moć, intelektualna moć, pa često i politička snaga ostaje neiskorištena. Ova država time pokazuje da nema ozbiljne bošnjačke političke lidere koji bi napravili pravu konekciju jedne takve snage na BiH kao domovinu svih nas, kao naš centar svijeta. Sad se očekuje i taj korak od vaše strane.
KRUPIĆ: Mi smo imali nedavno primjer da je u Švedskoj za ministra obrazovanja izabrana mlada Aida Hadžialić, rođena Fočanka, a nekako u isto vrijeme u našoj zemlji su bošnjački parlamentarci od kojih je jedan i general Armije RBiH, dali glas za visoku poziciju u fakultetskom školstvu četničkom vojvodi Nikoli Poplašenu. E onda se pitam i ja a i mnogi u dijaspori, ili su ovi Šveđani naivni i ne znaju šta je obrazovanje pa taj department dali nekoj bosanki sa zaostalog Balkana ili su ovi naši koji su glasali za Poplašena skroz nagrajisali…
U Americi postoji Bosanskohercegovačka američka akademija nauka i umjetnosti, gdje je doskoro bio predsjednik moj prijatelj dr. Esad Boškailo, rođen u Počitelju a sada živi i radi u Pheonixu Arizona… Svake godine oni održe najmanje jedan seminar u BiH. Iz Amerike dovedu nekoliko najvećih stručnjaka iz oblasti medicine… I desi se da ih ne primi ni zadnji kantonalni ministar.
Dakle, mi koji živimo vani smo svjesni sveg tog haosa koji vlada u BiH i nismo ni najmanje krivi za njega…U samoj BH političkoj, akademskoj, medijskoj i svakoj drugoj vladinoj a i nevladinoj organizaciji skoro da nema nevinih, svi snose krivicu za glib u koje su naše društvo uvalili. Ja sam u nekoliko navrata ovdje u Kanadi kupovao i bacao TV kutije sa bosanskim kanalima. Upravo zato što sam gledajući emisije političkog sadržaja zagađivao tijelo sa smećem koje govore naši političari.
Konflikt je postao sredstvo komunikacije u BiH stvarnosti i na njemu se zasniva sve. Ako nisi u konfliktu, onda nisi ni interesantan. Radi se uglavnom na onom što te se ne tiče i od čega imaš samo štetu. Bošnjaci u dijaspori su naučili najvažnije pravilo a to je „Ne radi ono što te se ne tiče i od čega nemaš koristi, nego samo štetu“. To je ustvari prvi korak ka progresu i zdravoj zajednici.
Ova politička garnitura u BiH je nažalost nedorasla da se nosi sa izazovima državničke politike. Ta vrste politike u stvari i ne postoji i zamjenjuju je poltronski i snosihidljivi odnosi prema državama koje simpatišu naši pojedini političari.
Danas u Bosni imamo predsjednike lokalnih ogranaka političkih partija koji na izborima dobiju 200 glasova i to im je dovoljno da uđu u neku od kantonalnih federacijski ili RS skupština i odmah u startu imaju u prosjeku primanja 800 maraka mjesečno , što je veliki novac za raditi ništa i ne odgovarati nikome. U mojoj rodnoj Bosanskoj Dubici, pravoslavno-krsno preimenovanoj u „Kozarska Dubica“, predsjednik SDA i glavni imam, koji je slučajno ili planski njegov zet, sjede za počasnim stolom povodom krsne slave ove opštine. Bez trunke stida.
Potpredsjednik genocidnog entiteta je Bošnjak koji mora da položi zakletvu da će raditi na jačanju paradržave čiji su ga vojni i policijski aparati batinali, zatvarali, ubijali mu familiju i ne znam sve šta drugo. Garantujem životom, u tom genocidnom entitetu zvani RS isti bi status Bošnjaka danas bio da u ovih 20 godina od Deytona nisu imali nijednog svog predstavnika u političkim tijelima RS. Ponekad mi sve to liči na lošu šalu ili dobru zafrkanciju sarajevskih nadrealista ili momaka iz Cazina na čelu sa Pupanom.
Članovi Predsjedništva dobijaju oko 200 hiljada glasova i nikom ne odgovaraju i nikoga ne pitaju ništa. Osilili su se do te mjere da me je strah kako bi mogao naš narod reagovati.
Vrhunac tog iživljavanja nad narodom, državom i gradom je pokušaj zatvaranja bolnice heroja iz rata „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ i otvaranje Univerzitetskog Kliničkog Centra sa samo jednim kandidatom za direktora. U velikom čudu sam jer znam da se Sarajlije nikog nikada nisu bojali. Zar toliki strah vlada Sarajevom da se niko drugi još nije kandidovao za poziciju direktora!? Je li umro sarajevski Valter ili se samo pritajio, šuti i trpi?!
PATRIA: Posjećuju li vas iz domovine?
KRUPIĆ: Nekada smo mi u sjevernoameričkoj dijaspori znali da letimo i do pet sati avionom i vozimo deset sati autom kako bi se susreli sa našim državnim, kulturnim i vjerskim liderima. Trošili smo na desetine hiljada dolara da ih dovedemo. I njih i njihove supruge i pratioce, šefove kabineta i ne znam koga sve. Danas toga skoro da nema… Koga dijaspora sada zovne i plati mu put, vjerujte da vrijedi i prema njemu bi se trebali u Bosni ravnati.
Rio, Brazil-Dan prije utakmice Argentina-Bosna
Ja sam sa sinovima došao na zadnji popis stanovništva čiji rezultati su još tajna. Nisam htio da propustim ovu priliku. Uvijek sam vodio računa da imam BiH dokumenta, jer je moja adresa gdje je bila i prije progona 1992.
Iz moje kuće u Bosanskoj Dubici je protjerano 14 a ja sam nakon 20 godina na dan popisa upisao 19 članova domaćinstva… Potrošio sam blizu 10 hiljada dolara za taj momenat. Obraz i čast nisam dao. I mnogo naših je isto učinilo. Mi iz dijaspore bi voljeli da imamo poštene i sposobne političare ili diplomate i da se ponosimo sa njima, ali nažalost nemamo. Da li ćemo ih imati ovisi o svijesti ljudi… Politički procesi u našoj zemlji ne obećavaju nikakvu alternativu, i to je ono što zabrinjava. Šteta je uglavnom nad onima koji žive tamo i biraju na izborima svoju propast. Da, baš svoju propast. Ti političari, za nas u dijaspori, ne znače skoro ništa jer nemaju rezultate, nemaju ni plan, ni strategiju a ni znanje da BiH povedu ka političkom i ekonomskom progresu. Volio bih da je drugačije ali nije.
PATRIA: Mnogi zlonamjerni ljudi podmeću navodne sukobe dijaspore sa ljudima koji su u domovini. Možda postoje nekakvi trenutni nesporazumi, ali suštinski to je izmišljeni sukob, ubačen sa strane. Mi smo podijeljen narod. Familije su podijeljene, prepolovljene, kao iskidano jedno tijelo. Zašto bi tu bilo sukoba?
KRUPIĆ: Ako se uzme zdravo za gotovo komentari na najčitanijim BH portalima, onda taj sukob postoji i kao i sve gori od njega. Međutim, ja mislim da je u stvarnosti minoran. Mi smo ovdje a vi ste u Bosni. Dosta puta bi mi željeli biti u Bosni, a vi vjerovatno ovdje. I nikome nije baš potaman. Mnogi nisu u kontroli svog životnog statusa. Odatle dolaze frustracije. Ja sam jednom u tekstu napisao da dolazim u domovinu da obnovim i dušu i tako misli većina naših ljudi u dijaspori. Sjećam se kao dijete kada je moj gastarbajterski komšiluk dolazio iz Austrije i Njemačke i pravio nove kuće postavljajući pored nas prve kasetofone da se muzika ori.
Mi, kao moderni hoćemo da slušamo Bijelo Dugme, Parni Valjak, Tešku Industriju… a oni razgorače oči na nas uz povik: „Daj mi sevdah, jebo vas rock“.
Prva naša pomisao je bila kako su zaostali i nisu u toku. E sada je ista situacija i sa nama iz dijaspore kada dođemo u Bosnu. Hoćemo sevdah, hoćemo ćevape, sudžuk, pastrmku, kiseli kupus, paprike, kahvu sa rahatlokumom. Jer nam je to sve otrgnuto iz srca i duše, iz naručja…
Antagonizam se javlja iz čistog nezadovoljstva svojim položajem. Kada ja dođem rodnoj kući i sjednem sa rodbinom i prijateljima koji žive u Bosni, vidim rastrzanost i duboko nezadovoljstvo svim društvenim tokovima i oni zaista ne vide kraj svemu tome. Naši borci su toliko poniženi da me srce boli kada vidim kako žive sada. Dobro žive političari, vjerski službenici i oni koji izmišljaju sukobe, jer se tu najbolje snalaze. Sramota je koristiti socijalne internet mreže i sukobiti se na primitivan način sa doučerašnjim prijateljima. Te socijalne mreže su u sveopćem haosu ulje na vatru.
E sada, kako je kod nas ovdje u dijaspori?… Bilo je sukoba, podjela i one na svu sreću nestaju. Postoji i dalje grupacija ljudi koja je naučila od onog sistema imati privilegije, od kadrovskih stanova do visokih plata za nerad…
Godinama su ti ljudi i ovdje u dijaspori kreirali dosta lošeg, a vidim i u Bosni…
Mene je muka uhvatila kada sam 2007. godine u Sarajevu na Danima dijaspore, čuo da nekakvo svjetsko udruženje traži od predjednika Vijeća ministara BiH, tada Nikole Špirića, 25 hiljada maraka da održi svoj kongres. I naravno nisu dobili jer Nikola tamo nije vidio dovoljno nebošnjaka. Otvoreno sam im rekao, ne dolazite bez para u Bosnu. A pogotovo ako želite da pravite svoju osobnu promociju.
Da se malo i našalim i ispričam jednu istinitu priču iz Sanskog Mosta. Živio tamo konobar Zikrija. Puno djece, slaba plata, žena ne radi. Onda došao rat u Vijetnamu i skupljanje para preko onih markica. I tako došli do njega da traže novac, i prije nego se on uhvatio za džep upita knjigovođu iz svoje firme: „Pa što će im naše pare“…Ona odgovori: „Da kupe oružje i da se odbrane od Amerikanaca. I onda je pala čuvena Zikrijina konstatacija koja se i danas prepričava u Sani: „Draga moja, ako nemaju para i sa čim da se bore neka se predaju, od Zikrije neće dobiti ni za metka a kamoli za pušku“.
Drugim riječima ako dijaspora nema para da dođe u Bosnu i da uradi nešto dobro neka ne dolazi i ne traži ništa. Neka se predaju i izgube rat tamo gdje žive, baš kako je Zikrija rekao.
Dakle, dijaspora i domovina su u sukobu samo u mislima onih nezrelih, koji ne znaju šta će sami sa sobom.Mi smo odavde za svoju domovinu dali mnogo ne tražeći zauzvrat ništa i to neće stati. Ne možemo kreirati politički i svaki drugi momenat običnog čovjeka u Bosni i Hercegovini ali možemo sigurno pošteno bez ikakvog interesa da pomognemo svakom od njih. I vjerujte naša djeca će nastaviti isto.
Na kraju novac je važan i za održavanje dostojanstva. Nije uzalud stara izreka „Čiju čorbu kusaš, toga slavu slaviš“. Ja svoj novac ne zarađujem sjedeći i pišući tekstove i knjige nego radeći teške poslove… Nikad nisam došao u Bosnu bez novca za podijeliti ljudima koji su moja domovina. I ne znam ni jednog čestitog Bošnjaka u dijaspori da ne misli tako. Mi smo iskidano tijelo, ali sa jednom dušom. Ta duša je uvijek bila trovana, a danas pogotovo, jer smo svjedoci nezapamćenog specijalnog rata nad Bosnom i Bošnjacima.
Znam sigurno da je u nama dovoljno prkosa prema balkanskim historijskim prekrajateljima i ljubavi prema domovini da se scenario nestanka Bosne nikad neće ostvariti. Bosna i Hercegovina i jeste najvažnije zemlja na Balkanu. Nije u pravu premijer Turske kada je nedavno u Beogradu rekao da je Srbija glavna zemlja na Balkanu. Srbija je uvijek bila glavna zemlja za stvaranje nemira u našoj regiji i to mora prestati za sva vremena. Važno je raditi na procesu jačanja državnosti Bosne i Hercegovine skupa sa svima koji je vole. I to je prvenstven zadatak Kongresa Bošnjaka Svijeta. Oni koji bi Bosnu dijelili je i ne vole. I neka takvi svoj dio kuća, dvorišta, oranice i šume stave na prodaju i traže drugu zemlju. Mi koji volimo Bosnu ćemo to kupiti.
Na kraju da kažem još jedan istinit podatak, u dijaspori ovog momenta živi najmanje 10 hiljada Bošnjaka koji u svakom momentu mogu kupiti od deset pa naviše duluma zemlje u Bosni. Pa sami izračunajte koliko je to procentualno domovine i koliko će ovakvih Bošnjaka biti za deset i više godina. Dakle, iz Bosne se ništa neće odnijeti. Ostaje sve gdje je bilo i prije. Onaj koji je voli neka je uživa, onaj koji je ne voli neka ide. Velika je i prazna Kanada, Australija i Novi Zeland. Razlika između njih i nas ovdje je, što smo mi ovdje jer smo voljeli našu zemlju, a oni su ovdje što je mrze i najradije bi da je nema.