< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">
Tako u danima mjeseca posta nisu zaboravili dječake čija je porodica hrabro odlučila da se vrati u rodni grad. Amel i Mahir su nastavili školovanje u svom gradu, stekli nove prijatelje i navikli se, a roditelji Emil i Hajra nastavili tragati za poslom kojeg nema, prinuđeni živjeti od pomoći drugih. No, donacija je sve manje, a nerijetko zaobiđu prave povratnike, koji se u samoj Foči mogu izbrojati na prste. Porodici je ovih dana pomoć stigla u pravi trenutak. Članovi goraždanskog Preporoda, koji tokom cijelog mjeseca posta u saradnji sa humanitarnim organizacijama pomažu socijalno ugroženim građanima Goražda, nisu zaboravili ni dječake u Foči.
Pomoć Preporoda
Nedžad Kurtović, Senad Čeljo i Kenan Kanlić dječacima su donirali novac kako bi njihovi roditelji mogli kupiti ono što im je najpotrebnije. A doslovce im je potrebno sve, jer Mezburi žive od onog što im obezbijede drugi. U Foči za njih posla nema, a Hajra i dalje čeka na obećano zaposlenje u bivšem Magliću. U međuvremenu, ostali su i bez stipendija za dječake i jedini prihod je onaj koji svaki drugi mjesec dobivaju od CRS-a.
– Nama je svaka pomoć dobrodošla, jer drugog izbora nemamo. Voljeli bismo da možemo raditi, ali nema načina. Da imam plastenik, bar nešto bih mogao osigurati djeci, ovako bude dana pa ima nekog posla, iscijepam drva, ali imam oboljelu kičmu i to mi je veliki problem. Hajra čeka još posao kod Fekrija, valjda će ga biti, kaže Emil Mezbur.
A dječaci Amel i Mahir, nakon priče u medijima o jedinoj porodici koja se nakon toliko godina odvažila u Foči upisati djecu u školu u kojoj su jedini Bošnjaci, ljetni raspust uglavnom provode uz internet. Do prije mjesec nisu imali ni računar o kojem su sanjali, no i njega su im donirali dobri ljudi.
– Ma, imali su oni onaj jedan stari računar, ali neupotrebljiv. Djeca su se nekako snalazila u komšiluku. Neki su dobivali računare, ali njih je mimoilazilo. Evo imaju sad, hvala Bogu, jer ne mogu im ja obezbijediti ljetovanje ili nešto slično. Odakle? Ma, nekad su i previše za ovim laptopom, pa ja ne dam. Po vazdan, ispričao je Emil prijateljima iz Goražda.
Zaboravljeni su Mezburi od institucija koje bi trebale da se pobrinu za njih, no nisu zaboravljeni od ljudi koji tokom ramazana nastoje pomoći drugima i to onima koji takvu pomoć zaista trebaju.
Kako da živimo?
– Niko nas i ne posjećuje, izgleda nema ko. Zašto bi? Ja sam se vratila ovdje i ovo je moj grad. Stalno nas pozivaju da se vraćamo, ali kako da živimo. Vi ste došli iz Goražda jer ste čuli za nas, a to nam baš puno znači, znači djeci, da nisu zaboravljena, zahvaljuje Hajra.
A dječacima ne treba mnogo da osvoje simpatije drugih. Njihovi novi prijatelji iz Goražda još su tokom posjete Mezburima razmišljali o novim aktivnostima, druženju dječaka, posjetama koje bi se mogle organizirati, nekoj eventualnoj pomoći. I kazali su im da ih neće zaboraviti.