Ugledni crnogorski pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis napisao je novi roman pod nazivom “Odlaganje. Parezija”.
Naš list od narednog broja počet će objavljivati njegove odlomke, u prodaji će se naći u prvoj polovini jula. Roman je nastao nakon hajke koja je s obje strane Drine povedena od srpskih nacionalista protiv Nikolaidisa, jer je početkom ove godine, ukazujući na pogubnost i sve ono što je srpska politika devedesetih godina proizvela, objavio kolumnu “Poetska pravda u pokušaju”.
Povod je bio navodni pokušaj atentata na predsjednika RS Milorada Dodika, kada je u banjalučkoj dvorani “Borik” pronađena velika količina eksploziva. Najbolnije za sljedbenike Miloševićeve politike bilo je to što je Nikolaidis u kolumni ukazao na odvratnost načina na koji je nastao entitet RS.
Eksplozivni događaj
U intervjuu za “Dnevni avaz” Nikolaidis, osim o romanu, i ovoga puta bez dlake na jeziku govori o aktuelnim dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije, odnosima Banje Luke i Beograda, izboru Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije, Ravnognorskom četničkom pokretu, te iznosi svoja stajališta o situaciji u BiH.
Nedavno ste kazali da je roman “Odlaganje. Parezija” mnogo više od događaja, koji je bio povod za njegov nastanak. O čemu je riječ?
– Knjiga je logičan nastavak moja prethodna dva romana, a slična je i onome što sam radio u “Mimesisu”. U sva tri slučaja iskoristio sam eksplozivan događaj kao pozadinu na kojoj će se odvijati radnja. U prva dva slučaja apokalipsu, a u novom romanu nešto iz moje vlastite biografije: slučaj teksta koji je izazvao burne reakcije i enorman pritisak na mene. Taj eksplozivni događaj iskoristio sam kao podlogu ispred koje ću izvršiti neku vrstu introspekcije i egzistencijalnog propitivanja.
Kao romanopisca prije svega me zanima šta se dešava s čovjekom kada se njegova egzistencija nađe pred takozvanim velikim događajima. To je bila savršena situacija za mene da nastavim s onim čime sam se bavio i u prethodnim romanima. Uz jednu bitnu razliku: “Sin” i “Dolazak” su romani o odnosu sina s ocem, a “Odlaganje. Parezija” govori o odnosu sina i majke. Naravno, znam da se na prvu loptu može pomisliti kako je to roman o slučaju političkog teksta i reakcija na tekst, ali to nije, zapravo, tako. Riječ je o nečem višem, nečem značajnijem od toga. Svakako daleko značajnijem od dnevne politike. “Odlaganje. Parezija” je jedan stari, dobri egzistencijalistički roman.
Znate li dokle se došlo s tužbama koje su protiv Vas najavili u RS zbog sporne kolumne?
– Nemam pojma šta se s tim dešava. Ali, budući da čovjek koji je bio akter cijelog slučaja neće biti optužen za terorizam, sad je svima postalo jasno ono što je meni od prvog trenutka jasno: da tu nije bilo nikakvog pokušaja terorizma. Ne znam o čemu bi se tu moglo raspravljati.
Je li za Vas iznenađenje izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije?
– Ja sam jedan od onih ljudi koji ne razumiju najbolje razliku između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića. Nisam najbolje shvatio u čemu bi to tako skandalozna bila pobjeda Nikolića, kao što onomad nisam shvatio zašto se ljudi u regionu raduju pobjedi Tadića. Tim prije što je već sad praktično jasno da nema nikakvog diskontinuiteta u politici Srbije. Zar neko zaista misli da će Nikolić voditi osobito različitu politiku od one koju je vodio Tadić?
Ne vidim da će zemljama u okruženju, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori biti išta gore zbog toga što je na izborima pobijedio Nikolić, kao što nije bilo bolje ni kada je pobijedio Tadić. Da nije Tadić, možda, zaustavio separatističke težnje RS? Nipošto, nego su one sve jače i jače. Koristeći Tadićevu podršku, Dodik je bukvalno divljao. Cijela ta priča oko izbora Tadića i Nikolića primjer je onoga što je Frojd zvao “narcizmom malih razlika”. Niko tu, zapravo, ne može povući jasnu liniju: gdje završava Milošević, počinje Tadić, a nastavlja se Nikolić.
Samo fasada
Ipak, činilo se da je Tadić uspio uspostaviti neku konekciju s predsjednicima Hrvatske ili BiH, dok Nikoliću niko nije želio doći na inauguraciju…
– Protokol ne čini suštinu politike. Sad se nisu sreli, ali u nekom trenutku u budućnosti vjerovatno će se svi balkanski lideri sresti s Nikolićem. Mislim da treba očekivati kontinuitet politike Srbije i da će stvari u regionu ostati manje-više iste, da se, dakle, ništa bitno neće promijeniti. Naravno, kada su u pitanju izjave poput Nikolićevih, koje su monstruozne i besramne, razumljive su vrste reakcija koje su uslijedile. Nikolić će morati prihvatiti način na koji politika funkcioniše, a politika, između ostalog, podrazumijeva i izvjesni performans i konvencije. Dakle, kada rušite neke konvencije i ne odradite performans koji treba da odradite, onda stiže kazna – niko vam ne dođe na inauguraciju.
Ali, to nije suština politike, to je samo fasada. Tadić je u tome bio majstor, dakle majstor u krečenju. Ali krečenje, kao što smo vidjeli i tek ćemo vidjeti, nije dovoljno.
Kako komentirate Nikolićeve izjave da se nikada nije odrekao četništva i da još sanja veliku Srbiju?
– Za sve nas u regionu bilo bi bolje da je kojim slučajem predsjednik Srbije postao Čedomir Jovanović. U Srbiji postoji čitava plejada ljudi koji su nevjerovatno hrabri i odlučni svih ovih 20 i više godina. Ali, za nevolju, oni ostaju u manjini. Jednom je Slavoj Žižek u šali predložio da na izborima za predsjednika Amerike, s obzirom na to da oni imaju uticaj na sve ljude na planeti, treba da glasaju svi građani planete – osim građana SAD-a. Ako bi na izborima u Srbiji, koja ima uticaj na sve nas u regionu, glasali svi građani osim građana Srbije, onda bio pobijedio Jovanović. Ovako ne. Ovako je pobijedio Nikolić.
Nikolaidis: Pakt s četnicima u Crnoj Gori se zove “nacionalno pomirenje”
Jesu li Nikolićeve izjave samo populističke ili imaju važnije značenje?
– Imamo situaciju i u Crnoj Gori. Tamo imate Andriju Mandića, koji je četnički vojvoda, koji se ne odriče toga i koji sada pokušava doći u vlast. U tome mu pomažu ne samo oni koji jesu četnici nego i političke snage koje su nekada bile za nezavisnu Crnu Goru, koje su čak bile antiratno nastrojene početkom devedesetih.
Pokazalo se da neki od Crnogoraca nisu tako gadljivi na četništvo kako je izgledalo. Ja, vidite, jesam. Baš sam gadljiv na četnike. Tako da ja, prosto, s četništvom, osim neprijateljskog, ne želim imati nikakvoga kontakta. Sada vam se pakt s četnicima u Crnoj Gori zove “nacionalno pomirenje”. Ja se s njima nemam šta miriti.
Ne zanima me nikakav dijalog s njima. Svaki nesporazum koji imamo možemo jedino dodatno produbiti. Zato sam se posvađao s bivšim prijateljima iz “Vijesti” i “Monitora”. Oni čine sve što mogu da četničkog vojvodu Mandića dovedu na vlast, ja činim sve što mogu da to ne bude tako.
Međutim, moramo shvatiti da se lustracija nije desila ni u Srbiji niti u Crnoj Gori zato što se nikad u istoriji nije desilo da pobjednici sami sebe lustriraju. U takvoj situaciji je nastala jedna forma sivila, ogavne sive mase, poput onog otpada iz Fukušime koji plovi morima, u kojoj građani više ne mogu ideološki da razluče šta je šta.
Nažalost, kroz proteklih 20 godina jednom broju građana, istina u Crnoj Gori manje, s obzirom na to da četnik Mandić ne dobija izbore, ali dobija značajan broj glasova, postalo je potpuno prirodno da glasaju za četnike. Ne samo to, nego da tvrde da su četnici progresivna politička alternativa, koja će Crnu Goru brže uvesti u Evropsku uniju. Znate šta, na svo to palamuđenje crnogorskih intelektualaca i medija o ljekovitosti četništva i nužnosti nacionalnog pomirenja imam samo jedan odgovor: marš!
Treba biti realan i konstatovati kakvo je zaista stanje u Srbiji i dijelu Crne Gore. U posljednjih 20 godina, u odnosu prema stvarima koje su i izazvale rat, nije se mnogo toga promijenilo.
Neki kažu da je dobro da je Nikolić dobio izbore, kako bi se pokazalo pravo lice Srbije. Slažete li se s tim?
– Ja mislim da su pravo lice Srbije progresivni ljudi iz Srbije o kojima sam vam govorio. Jedna mi je stvar fascinantna. Vi možete slobodno napisati za Petra Lukovića šta god hoćete, izvrijeđati ga kako god hoćete i niko vam neće reći da ste antisrbin. Ali, ako kažete nešto loše za četnike, onda će po vama početi da pljušte optužbe za antisrpstvo. Pa, valjda se treba identifikovati s onim najboljim unutar jedne zajednice, a ne s onim najgorim. Ja mislim da je Petar Luković pravo lice Srbije.
Iste greške
Nije iznenađujuće ni to da je srbijanski predsjednik Nikolić ponovo negirao genocid u Srebrenici, ali može li to utjecati na odnose dviju zemalja?
– Kako da bude dočekana ta njegova izjava, nego na nož? Ali, znate šta čini Nikolić? On raskriva i čini bjelodanim mišljenje većine građana Srbije, za razliku od Tadića, koji je imao diplomatske vještine i političke mudrosti da to prikriva. Ali, ako napravite anketu među građanima, oni će vam reći isto što i Nikolić. Zato je on i pobijedio, zato što je govorio ono što ljudi misle.
U Parlamentu Crne Gore imate situaciju da je opozicija odbila da glasa za deklaraciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Šta sad ja kao čovjek koji živi tu treba da uradim? Da njih dovedem na vlast? Pa, ne pada mi na pamet! Ali, značajan broj ljudi će glasati za njih.
Kako komentirate pokušaje Milorada Dodika da učestvuje u kreiranju Vlade Srbije?
– To je unutrašnja stvar Srbije. Ljudi koji su njegovali Dodika sada su se odjednom našli u čudu od njegovog ponašanja. Ali, ne bih se miješao u njihove bratske i prijateljske odnose.
Kako komentirate ono što Emir Kusturica radi u Višegradu i Trebinju?
– U moru bizarnih i tragičnih stvari koje su se nama dešavale u posljednjih 20 godina, ovo je još jedna. Doduše, ne tragična, nego tragikomična. Mislim da će se na kraju, s neke istorijske distance, sve ovo što on sada radi posmatrati s razornim podsmijehom.
Znam da na mnoge ljude to sada djeluje iritantno. Uostalom, koliko ja razumijem, on i želi da to djeluje iritantno, ali mislim da će na kraju svega toga ostati samo taj gorki osjećaj ničim obuzdane bizarnosti i neka vrsta podsmijeha nad nečim što je, eto, u jednom vremenu bilo moguće, a, zapravo, da je bilo drugačije vrijeme, a nije, jer mi nismo drugačiji ljudi, nikada ne bi bilo moguće.
Sjećate li se kada je gradonačelnik Trebinja rekao da će sagraditi stariji i ljepši Dubrovnik? E, to vam je ta vrsta inžinjeringa. Ničeg novog pod kapom zemaljskom. To što Kusturica radi, kada uporedite s izjavom Bože kamiondžije, samo potvrđuje da se jedna ideološka matrica, jedna matrica mišljenja, u beskraj ponavlja i ona, nažalost, neprekidno proizvodi istu vrstu problema, istu vrstu istorije. Mi kao da se nalazimo u nekom lošem, oštećenom videozapisu, u kojem traka preskače, a mi smo osuđeni da stalno ponavljamo jednu te istu sekvencu i ne možemo mrdnuti dalje.
Koje su posljedice onoga što Emir Kusturica radi dok ruši jedan historijski spomenik, a gradi drugi, vještački?
– To što Kusturica radi, naravno, jeste reinterpretacija istorije. Nego šta je? Ali, podsjetimo se da je i prije 20-25 godina bila vrlo popularna disciplina reinterpretacije istorije, zato što vrsta političkih projekata koja je tada, a bojim se i sada na djelu, potvrdu na svoje pravo na postojanje neprekidno pokušava pronaći u istoriji, u jednom posebno kreativnom čitanju istorije, u kojem se uzima samo ono što njima treba.
Pomisliti da se nakon svega opet dešava isto – jednostavno je deprimirajuće. Želim da vjerujem da svi mi skupa na ovom prostoru imamo snage da ne ulazimo u istu vrstu grešaka koje evo već ko zna koji put ponavljamo. Želim, ali ne vjerujem.
U demokratiji vlada onaj ko ima parlamentarnu većinu!
Kako komentirate posljednja dešavanja u BiH, odnosno činjenicu da stranka koja je vladala posljednjih više od 20 godina sada odbija da ode iz vlasti iako nije dio nove parlamentarne većine?
– Znate šta, ja sam kao mlađi vjerovao da je demokratizacija rješenje naših problema, ali je u međuvremenu postalo jasno da je demokratija dio samog problema. Najlakše bi sad bilo oplesti o tome kako u BiH, eto, nema funkcionalne demokratije, a kad bude, sve će biti dobro. Žao mi je, ali šta znači funkcionalna demokratija? Je li EU funkcionalna demokratija?
Evropska komisija nema nikakav izborni, odnosno demokratski legitimitet, jer se njeni članovi ne biraju na izborima. NVO, koje vrše kontrolno-korektivnu funkciju, takođe, nemaju tu vrstu legitimiteta. Ko je njih birao? Svakako ne građani. Oni su elektovani od kapitala koji ih finansira. Funkcionalna demokratija podrazumijeva čvrste i efikasne strukture koje nisu demokratske. Znate kako je Bodrijar govorio: vodeća demokratija svijeta, američki dvopartijski sistem, zapravo je savršeni jednopartijski sistem. Stoga, da budem krajnje ciničan, kada dođe do situacije kakvu sada imamo u BiH, da politička elita donosi odluke suprotne volji građana, čovjek sa sigurnošću ne može reći je li to zato što demokratija ne funkcioniše ili upravo suprotno – zato što odlično funkcioniše.
Ali kakva god da je demokratija, jedno je jasno: ako nemate parlamentarnu većinu, nemate vlast. U parlamentarnoj demokratiji, to je barem jednostavno, vlada onaj ko ima parlamentarnu većinu. Može se razmisliti o sljedećem rješenju, koje je u skladu s najvišim standardima najrazvijenijih demokratija: s britanskom, naprimjer. U “Guardianu” ovih dana čitamo da će britanska policija u narednih pet godina biti privatizovana. Već sada, saznajemo, privatne kompanije upravljaju nekim zatvorima.
Možda bi se u BiH, kao i cijelom regionu, mogle privatizovati vlada, sudstvo, dadajte na ovu listu šta vam god padne na pamet… Pa onda neko zakupi vladu na, recimo, deset godina. Neko kupi ustavni, neko vrhovni sud. To bi možda bilo dobro rješenje – ovako su funkcije privatizovane, ne možeš ljude otjerati s njih, a da nisu ni plaćene.