Besim Spahić o bh. političarima: Komunikacijske (ne)sposobnosti bh. šestorke

Sveukupna komunikacijska sposobnost je jedan od presudnih momenata svakog političara. On najprije mora “u malom prstu” imati politiku i resor/područje kojim se bavi, odnosno djelatnost u kojoj obavlja neku funkciju.

Mora, dakle, posjedovati državničku vještinu, a ako vodi državu (neki njen resor), mora znati SVE o državnom/političkom marketing menadžmentu, odnosno SVE o teoriji i praksi diplomatije ako je ministar ili ambasador. U svakom slučaju mora znati SVE o svojoj zemlji/domovini/državi, odnosno regiji/županiji/općini i sl.

Legalno i javno

Sljedeće što mora posjedovati jesu razvijene intelektualne sposobnosti i kreativnost za iznalaženje RJEŠENJA za goruće probleme državljana/građana, odnosno žitelja svoje regije, općine, mjesne zajednice. To znači da mora da dobro razumije i da vlada logikom života građana (ako kao takvi kod nas uopće postoje?), vođenog politikom (dizajn pozitivne psihosocijalne atmosfere u društvu/kreiranje pozitivnog ambijenta), te da ima upornost, da je pravedan, da je filantrop, human, pošten i nadasve da je PROFESIONALAC.

I kada precizno zna ŠTA, S KIM, KOJIM SREDSTVIMA, DO KADA I S KAKVOM ODGOVORNOŠĆU treba uraditi, istovremeno MORA ZNATI KAKO (Know-How) se to može (ili jedino može) ostvariti. Mora “u bobu” znati pravni okvir resora koji vodi i cijelo vrijeme raditi isključivo legalno i javno. Onda nema nikakvog razloga da se boji javnosti i medijskih nastupa. Tek kada su ispunjene prethodne premise, onda može (multilateralno i interno i eksterno) komunicirati. A to znači: znati to vrhunski napisati, reći, dogovoriti, predstaviti, s partnerima sarađivati. 

Za bavljenje politikom poželjno je da imaš ispravan govorni aparat, da nemaš šprah-felera, da ne “frfljaš”, da ne koristiš lokalne/ruralne dijalekte i naglaske, da ne reduciraš vokale, da imaš dobru artikulaciju, dikciju, da pravilno dišeš, da govoriš iz dijafragme, a ne na nos ili poluotvorenih usta. Ovdje je riječ o tehnici i zvučnom kvalitetu govora. Svaki čitalac će odmah uočiti da većina aktuelnih političara na bh. sceni “pati” od ovih entropijskih predikativa…

Aksiološki gledano, sadržaj govora može biti pozitivan, inicijativan i vokativan, benevolentan, a može biti negativan, šikanirajući, ponižavajući, prepotentan, prijeteći, mrzeći (Hate Speek, kod nas skoro dominantan), tautološki (to je glavna odrednica sadržaja poprilično lošeg govora većine naših političara?!) itd.

Jezik mržnje

Kod nas je, kao nigdje u svijetu (što je odraz nedovršenih procesa nacionalnih koagulacija i izjednačavanja pojma nacije s religijskom pripadnošću) prisutan problem naciogema, religiogema, ideologema, regiogema, odnosno termina koji unaprijed imaju pozitivnu ili negativnu konotaciju, odnosno, odnose se na trenutačno svrstavanje govornika u (kod nas sinonimnu) vjersko-nacionalnu, regionalnu, ideološku i sl. skupinu. To su već naša imena i funkcije koje “pripadaju” Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, bez (šikaniranih i gotovo šovinistički/fašistički poniženih) Ostalih, građana i nacionalnih manjina. 

Dakle, svi naši političari su u svemu što govore vrednovani po ovim parametrima, jer je i Ustav države napravljen na bazi hiperstazije i supremacije nacije i vjere nad GRAĐANSTVOM, DRŽAVLJANSTVOM, ČOVJEČNOŠĆU. Dakle, segregacijski, šovinistički, pa i fašistički kod nas je normalan društveno-politički i religijski (ujedno i medijski) diskurs. Sataniziranje svih pripadnika etnoreligijskih skupina, kroz izjednačavanje cijelog etnosa sa zločincima i zločinima, koje su počinili pojedinci i skupine iz jedne protiv druge dvije skupine…

Jezik mržnje je dominantan već u denotativnoj, a kamoli konotativnoj i simboličkoj komponenti. Vrijeđanje, šovinizam i fašizam su prisutni i kod onih koji na to šute (qui tacet, consentire videtur), dakle, slažu se. I kod onih koji su po Ustavu izabrani kao predstavnici jednog od (samo!?) tri konstitutivna naroda, a pojavljuju se kao neutralni građani.

Toliko o tome. A sada da vidimo čime se mjeri čisti kvalitet govora, odnosno oratorskih sposobnosti. Uzmimo samo ono najvažnije: šprah-feleri, stisnuta usta (neartikuliran “grfljajući” govor), lizanje usne, “tikovi”. Skoro svi od vođa šest parlamentarnih stranaka dobro bi trebali porazmisliti o (ne)kvalitetu svoga govora. Posebno o puno riječi, koje ne kažu ništa, a još manje rješavaju probleme građana i njihove Domovine/Države. 

Bez odgovornosti

Nikome ne manjka (opravdano/neopravdano?!) šikaniranje, nipodaštavanje, ponižavanje drugoga, bez ikakve javne i pravne odgovornosti. “Ne mogu suci biti Mješoviti”, “Neću da mi sude muslimanski sudovi”, “On je najobičnija budaletina”, “Emir Suljagić je neprijatelj broj jedan muslimana”, “On je pas na lancu”, “On je nepravi Hrvat, nije kršten”, “On nije na Skakinom spisku” (čitaj “neosunećen je”). Ili, “On/Taj i Taj je izdajica roda svoga”, “Nepravi je Bošnjak”, “Islamofob”, “Neprijatelj muslimana, katolika, pravoslavaca” itd, itd. 

A ništa ne govore (osim optuživanja DRUGIH) o godinu i po bez državnog vodstva, o Mostaru bez općinskih organa, bez budžeta, bez vodstva, o Županiji 10 (Hercegbosanskoj) i XY kantonu i po godinu i po bez vlasti.

Paralingvistički znakovi su, između ostalog, i: (a) brzina govora, (b) visina tona, (c) naglasak, (d) boja glasa, (e) “lega”/registar, odnosno modulacija glasa. Kinestetika (osim vizuelne, audio i sadržajne komponente) je govor očiju (“oči su ogledalo duše”), tijela, ruku, geste itd. Svaki posmatrač, ako nije “zaljubljen” u svoga “nepogrešivog” lidera/idola, može vidjeti gdje i kako gleda Izetbegović, Tihić, Dodik, Lagumdžija, Čović (komunikacijski još najšarmantniji i najkredibilniji), Komšić (posebno u percepciji hercegovačkih Hrvata?!) dok govore. 

Ponešto su i naučili; tijelo (osim Dodika) drže poprilično “smireno”. Ali nijedan od izabrane šestorke ne govori iz prirodne (dijafragmatične lege, koja je preduvjet za pravilan izgovor i prirodnu boju glasa). Svi imaju (nepravilan) grleni i sarajevsko-čaršijski nazalni vokalitet, s nedopustivom redukcijom vokala i nerazlikovanjem “č” i “ć”, “dž” i “đ”.

Glas može biti: (a) monoton, što znači dosadan (Tihić, Radmanović, Izetbegović). Govor može biti spor, s niskim tonovima, što znači depresivan (Radmanović, Tihić, donekle i Izetbegović). Govor može biti u visokim i empatičnim tonovima, što odražava entuzijazam (ponekad Komšić, Špirić, a više Dodik i Čović). Ton glasa koji se, uz ubrzan tempo, naglo diže, znači iznenađenje (to svi primjenjuju kada se svađaju, ne dogovaraju, i “šatriraju” da pregovaraju, s unaprijed zadanim ciljem da se ne dogovore. Reis nas više puta iznenadi takvim, ponekad i prijetećim govorom). 

‘Šatro ostavka’

Nagao i odsječen govor je ratoborno i odbrambeno izražavanje, a tu svi imaju najviše iskustva, kada “štite” SVOJE, a navodno vitalne nacionalne interese (Komšić nas je tako iznenadio u predizbornoj kampanji, a i nedavnom “šatro” “ostavkom”, pa obećanjem da će se kandidirati za predsjednika SDP-a). 

Isto je i s jezgrovitim, glasnim govorom, tj. svađalačkim sadržajem, koji izražava ljutnju ili uvrijeđenost. To ne manjka nikome od šest “usrećitelja” svojih etno-vjerskih skupina (svaki entitet i religija su, prema riječima njihovih vođa, ugroženi od druge dvije skupine, a niko ne kaže da su primarno ugroženi i prodati od njihovih protektora – stranaka i lidera o kojima govorimo). 

Mada ti sadržaji nekomunikacije ništa ne rješavaju za državu i građane, svi su (kao nezamjenjivi) taj segment i stil govora savršeno savladali. Imamo i govornike/govore s visokim tonovima i riječima, koje izlete, a što je izraz nevjerice u ono što govore ili čuju (zamislite svakoga od šestorke pojedinačno. A znamo ih bar kroz medije kako to oni čine).  

I na kraju imamo tehnički kvalitetan govor, iz kojeg je vidljivo poznavanje materije o kojoj se govori, iz kojeg je jasno šta je namjera da se i kako da se uradi. Otvorenost prema javnosti, odgovornost prema pravnosti i legalnosti, vidljiva briga za građane i odgovornost za ono što se govorom izražava. To bi bila paradigma dobrih političara, koji jedino kao takvi mogu biti i dobri govornici (…) Ima i ovih komponenti kod svih, ali više u namjeri (bez operacionalnih: normativno-pravnih, kadrovskih, materijalno-tehničkih, organizacionih i sadržajnih objašnjenja), nego u kvalitetu i (tehničko-govornoj i sadržajnoj) razumljivosti za građane. 

Ekonomija riječi, kratkoća i jasnoća je strana svima. Tako da, na bazi ove samo ovlašne analize, teško možemo očekivati da nam ovih šest izabranika konstitutivnih naroda i Ostalih nešto značajnije, kvalitetnije i brže urade za dobrobit države BiH i svih njenih žitelja. Jer mnogi ne znaju ni šta je politika, ni šta je politički/stranački/državni itd. marketing, a kamoli šta je nacija, narod, nacionalni jezik, historija svoje domovine s kompletnom/jedinstvenom kulturnom baštinom. 

Ne znaju šta je sekularna, a šta desekularizirajuća država, šta s nama namjerava svjetska politika itd. A pošto (Dodik je među njima jedini diplomirani politolog) ne znaju ni KAKO urediti stanje u državi, onda je i vrednovanje njihovih, uglavnom skromnih i karikaturalnih govorničkih sposobnosti, nesvrsishodno. Pa loše govore, jer ne znaju materiju kojom se bave, a još manje puteve izlaska iz bh. ćorsokaka, koji je eskalirao do metastaze. 

Uglavnom govore istim jezikom, kada jedni drugima isplaze jezik u naciogemskim, religiogemskim, regiogemskim i ideologemskim formulacijama, neviđenim u svijetu. 

A u svemu ih vode i podržavaju stranci, koji bi ovakvu “spiku” sudski osudili ili (kao u Turskoj) zabranili sve desekularizirajuće stranke i pokrete. 

Šok-terapija

I da zaključimo: dvije decenije (geneza je i otprije) tehnički loše, ali jezički otrovne retorike naših političara (osim što je prouzrokovala katastrofalni rat/agresiju, stradanja poštenih ljudi) proizvela je i sve uspješnije proizvodi multilateralno zaraćene mentalne strukture, koje jedva čekaju da ih neko naoruža i da nastave tamo gdje smo stali s Dejtonom. I od nacio-vjerskih stranaka, od kojih se niko (pa ni SDP?!!!) nije ogradio od Memoranduma SANU-a, od Islamske deklaracije i od Darovnice Hrvatima od pape Leona XIII, treba očekivati da naprave demokratsku i prosperitetnu državu ravnopravnih LJUDI/GRAĐANA. 

Međunarodnoj zajednici (čitaj svjetskom finansijskom kapitalu) sve ovo odgovara i mi smo, kao i mnoge druge države žrtve tzv. šok-terapije, koju izvanredno raskrinkava Naomi Klajn. Ali ko to od naših političara (“lutaka na koncu” i “statista od statista”) čita, kad ne zna ni historiju države čiji je djelatnik i na čijoj državnosti ima svoj mandat (čitaj “blagostanje”).

Zato upravo na “hejt” govorima i na jeziku mržnje održavaju svoje mandate i štite lične, a ne nacionalne ili državne interese. Ne smiju se ograditi ni od fašističkih izjava njihovih stranačkih kolega. “Nužne iluzije” Noama Čomskog, kao i “Theater Startegy” Edwarda Lutvaka (ali ko to čita i od političara i od Michael Moorovih “stada i ovaca” iz tri centrifugalna nacionalna tora?) su na djelu, s kastingom sa više od sto stranaka i potencijalnih i stvarnih lidera, kojima je politika neodgovorno utočište za promašene karijere drugih profesija.

“Res non verba” ili ACTA NON VERBA za naše političare s katostrofalnim (osim tehnički) sadržajima govora je još “špansko selo”. 

Neka bude kratko i jednostavno

Čovjek (pa i političar) najprije mora (vrhunski/ekspertno) znati ono čime se bavi da bi mogao pisati i govoriti. “Kratkoća je sestra talenta”, “Svaka genijalnost je malorječiva”, “Neka je riječima tijesno, mislima široko”, samo su neka osnovna pravila formule KISS (neka bude kratko i jednostavno), što znači precizno (in medias res) reći ono što hoćeš ili treba da kažeš.