Za Bošnjake nije bilo niceg privlacnog u odbrani uhapšenih bosanskih heroja sa muslimanskim imenima. Bošnjaci su šansu da potvrde svoj identitet ugledali kada je uhapšen „cika Jovo“, pa su mogli slobodno da skandiraju njegovom srpskom imenu, koje je ispalo vaznije od njegovih dijela. Dogodilo se to 7. marta, na godišnjicu smrti generala Mehmeda Alagica, kojega se bošnjacki demonstranti nisu sjetili ni Fatihom, ni pomenom.
Piše: Fatmir Alispahic
Katolici imaju Gospu u Medjugorju, a Bošnjaci imaju Jovana Divjaka u Sarajevu! Nikada niko u bošnjackoj povijesti nije pocašcen tolikom ljubavlju, i tepanjem, kao general Divjak. Da nije uhapšen u Becu, pod optuzbom za ratni zlocin, nikada ne bismo saznali šta je nama Jovo, niti bismo pomislili da našem glavnom gradu predjevamo ime u SaraJOVO. Protesti za Divjaka su bili nevidjeni kvazipatriotski trans bošnjackog ranjenog uma, koji bosanstvo dozivljava kao ulizivanje nemuslimanima i zanemarivanje muslimana. A bosanstva nema bez jednakosti, a konkretno – jednake brige prema procesuiranim generalima Rasimu Delicu, Alagicu, Hadzihasanovicu i drugim oficirima i borcima Armije RBiH. Bošnjaci nisu iskazali tu jednaku brigu, i otud su protesti za Divjaka – lazni patriotizam, licemjerje, bezobrazluk, manifestacija patološke samomrznje jednog nestajuceg naroda, koji u svemu nebošnjackom vidi vrijednost, i u svemu svome vidi feler od kojeg treba bjezati. Zašto ovako nije branjen Rasim Delic, koji je cak i u bolesti, i u smrti, bio ostavljen od mnogih? Zato što za Bošnjake nije isto skandirati: „Rasime, Rasime!“, i skandirati: „Jovo, Jovo!“. Rasim nam je iz avlije, a u Jovu i u Jove smo uvijek gledali odzodo. A Srbi su u svoje Jove uvijek gledali s poštovanjem, a u Rasime odozgo. Ta obrnuta perspektiva svjedoci o hronicnom nemanju samopoštovanja u Bošnjaka, vjerovatno jedinog naroda na planeti koji sam sebe vidi kao zabu krastacu.
Raskošna srpska ikebana
Tumacenje parola, naslova i raznoraznih poruka vezanih za proteste zbog hapšenja generala Divjaka u Becu ukazuje da je centralni smisao u njegovom velicanstvenom imenu: Jovo. Na parole i u naslove se mogla isticati i sintagma „general Divjak“, ali, štos nije da branimo i volimo „generala Divjaka“, jer to nije dovoljno srpski, vec da se vidi koliko volimo jednog Jovu. Naslovnica magazina „Dani“ je otišla najdalje u sugeriranju patriotskog kica i ljubavi prema jednom Jovi, istakavši preko cijele stranice naslov: „Cika Jova Zmaj od Bosne“, iz cega saznajemo da je general Divjak bezmalo vazan kao Husein-kapetan Gradaš?evic. Uhapšeni general je ni kriv ni duzan postao ukazanje srbijanskog pjesnika Jovana Jovanovica Zmaja, poznatom po pjesmici „Djiha, Djha…“, a koji je jedini u masmedijskoj upotrebi zvat „cika Jova“. Na tom refleksu bi se trebalo prihvatiti kako je oficir Jovan Divjak onaj nasmijani cikica iz naših djetinjstava, koji nam je kroz ekavske rime pjevao, valjda, o cicama, macama i jahanju konjica. To je jednako budalasto kao kad bi od pjesnika Jovana Jovanovica Zmaja pravili oficira. Pravo je cudo kako sarajevski mediji nisu prije otkrili da se general Divjak zove „cika Jovo“, vec je ta i tolika ljubav premijerno prikazana baš u povodu njegovog hapšenja!? Isto vrijedi i za njegovu ratnu ulogu, za koju se baš sada saznalo da je bila toliko epohalna da bi – „Sarajevo bilo druga Srebrenica da nije bilo Jovana Divjaka“. Ova glupava izjava Tilmana Zulcha, koju su bombasticno prenijeli svi mediji, zapravo sugerira kako u Armiji RBiH nije bilo sposobnog covjeka da organizira odbranu Sarajeva, ve? je to ucinio jedan Srbin, kojemu sada svi trebamo biti zahvalni što Sarajevo nije Srebrenica. …A Sarajevo je u mnogo ?emu gore od Srebrenice, jer je opsada bosanske metropole bila javni masovni zlocin. Cinjenica da niko nije kriticki reagirao na ovu glupost o Divjakovom spašavanju Sarajeva, govori o intenciji da nam se nametne nova historijska istina, u kojoj jedan Srbin spašava nesposobne Bošnjake. Ta podvala djeluje efektnije u paketu sa bošnjackom pomamom nazivanja ulica po Srdjanu Aleksicu iz Trebinja, kojeg zelimo vidjeti kao heroja našeg srca, a ne kao pripadnika Vojske Republike Srpske, u ciju vojnicku cast se svake godine u Trebinju organizira plivacki turnir „Srdjan i Maksim“. A Maksim je još jedan poginuli borac Vojske RS, inace Sr?anov rodjak. Uspomena na Srdjana nije distancirana od cetnickog i genocidnog porijekla Vojske RS. Po ovome slutimo da Srdjan ima dva znacenja, jedno kod nas, drugo kod njih. Iako nemaju nikakve veze, uz „cika Jovu“ je pominjan i Srdjan Aleksic, iz cega se vidi namjera da se kao heroji bošnjackog geta slave Srbi, ali ne i „Majke Srebrenice“, recimo, koje su zasluzne što su srebrenicku bol usmjerile u toleranciju, a ne u osvetu. Izvan tog bošnjackog geta niko i ne pomišlja da slavi bosanske atribute, jer je fokus na razmuslimanjenju Bošnjaka.
U ovim povodima uopce ne želimo tematizirati zlobne glasine o „cika Jovi“, jer je on kroz fondaciju „Obrazovanje gradi“ i kroz primjereno drzanje u poratnom periodu za sebe izborio status covjeka kojega treba poštovati i s kojim se treba ponositi. Odmah iza rata slicno poštovanje je uzivao Marko Vešovic, ali se izrodio u nacionalistu i islamofobijsku nakazu. Otud ovo i nije prica o Jovanu Divjaku, ve? o Bošnjacima, koji tog Jovana Divjaka ne bi ni iz bliza slavili da se on zove Rasim ili Mehmed, cime je obesmišljeno i do licemjerja dovedeno velicanje Divjakovih zasluga. Eto, imali su i generali Delic i Alagic još vece zasluge za Armiju RBiH, ali se u povodu njihovih hapšenja i privodjenja nisu organizirale nikakve demonstracije. Sjecamo se da je general Alagic od bosanske policije, u svom Sanskom Mostu, uhapšen kao zadnji otpadnik, iako mu je mogao biti uredno urucen poziv na koji bi se on odazvao. Ali, za Bošnjake nije bilo niceg privlacnog, niceg bosanskog, u odbrani ovih heroja sa muslimanskim imenima. Bošnjaci su šansu da potvrde svoj nemuslimanski identitet ugledali kada je uhapšen „cika Jovo“, jer su docekali tu cast i ljepotu da familijarno skandiraju: „Jovo, Jovo, Jovo, Jovo, Jovo…“ U toj mantri je magija patološke cežnje da se bude Srbinom, srpskom familijom, da nam Jovo u srcu stanuje, po kuci hoda, košto nikad ni jedan Mehmed nece po srpskoj kuci hodati. Plemenita je to bosanska cežnja, ali, cim je jednosmjerna, smiješna je i tugovita.
Jadan je taj Jovan Divjak kad je objektom velicanja po Sarajevu postao usljed transgeneracijske patologije u Bošnjaka, a ne zbog nekih opipljivih dijela. Jer, kad bi se mjerilo djelima, a ne licnim imenima, onda bi se cijenila i djela ostalih bosanskih heroja koji su hapšeni i progonjeni. Konkretno, oštrica protesta u povodu hapšenja generala Divjaka uopce nije trebala biti usmjerena na ime „cika Jove“ – jer to nije tema ove price – vec je morala biti usmjerena na hegemonisticko i agresorsko ponašanje Beograda i velikosrpskih obavještajnih sluzbi koje zloupotrebljavaju medjunarodne standarde za hapšenje bh. patriota i široku destabilizaciju Bosne i Hercegovine. Tema je Beograd, a ne Jovan Divjak! Ali, bošnjackim demonstrantima u Sarajevu, Becu i Berlinu je bilo vaznije da pokazu koliko mi volimo „cika Jovu“, nego da Svijetu ukazu na nedopustivo ponašanje Beograda.
U dejtonskim zatvorima je lezalo, i lezat ce, još mnogo casnih Bošnjaka, istinskih patriota, ali niko od njih nece dozivjeti tu cast da kantonalne vlasti u Sarajevu po hitnom postupku zasijedaju i razmatraju šta je najbolje uciniti za spas našeg covjeka. Lijepo je što je kantonalna vlast izdvojila i hitno uplatila milion maraka, kao kauciju za puštanje Divjaka, a ruzno je što se ovakva solidarnost dogadja prvi, a vjerovanto i posljednji put. Opet dolazimo da zakljucka da nisu bitna Divjakova djela, jer su takva ili veca djela imali i drugi progonjeni oficiri ARBiH, vec je presudan njegov status najraskošnije srpske ikebane u gradjanskom Sarajevu. Hem je Srbijanac, hem govori ekavski, hem je s nama, a nije s njima, i ko bi sad ispustio tu priliku da na takvom materijalu pokaze teoriju i praksu multikulture?! Nije li to laz?
Zaštita drzavnog terora
Ponekad se dogadjaji poredaju tako da sami sebe razotkrivaju. Protesti za oslobadjanje generala Divjaka su se dogodili 7. i 8. marta, na godišnjicu preseljenja na ahiret dvojice velikih bosanskih heroja, generala Mehmeda Alagica, odnosno, generala Mustafe Hajrulahovica Talijana. Niko medju demonstrantima nije imao kulture i hrabrosti pozvati na Fatihu, ili na rijec, o Alagicu i Talijanu, plašeci se da bi pokvario taj trans u kome Bošnjaci tuzno pokušavaju biti neko drugi. A niceg logicnijeg o toga, da se u vrijeme progona jednog generala, sjetimo progona drugog generala, Mehmeda Alagica, cije je zdravlje ubijeno u tim montiranim procesima a zivot završen u gorkom razocarenju u bošnjacku politicku i akademsku elitu. Ta bošnjacka šutnja o Alagicu i Talijanu, na mjestu i u povodu gdje se morao dogoditi pomen, dodatno kompletira sliku o kvazipatriotskoj psihopatologiji tih Bošnjaka što su skandirali „cika Jovi“.
Kada bismo, pak, poredali red velicina, u smislu onoga što bi trebalo iritirati bosanski patriotski i demokratski nerv, onda bi slucaj generala Divjaka bio daleko ispod slucaja postojanja tzv. imigracionog centra, svojevrsnog koncentrancionog logora u kome, kao i u Aušvicu, ne vaze nikakvi zakoni. A evo i zašto… Prvo, hapšenje generala Divjaka je slucaj koji se izdogadjao u nekoliko dana, a bosanski Guantanamo traje mjesecima i ne iritira nikog u tolikoj mašineriji tzv. civilnog društva. Nezamislivo djeluje da Krug 99 organizira raspravu na temu – kako je moguce da se u dejtonskoj državi oformi jedan nelegalni zatvor, i kako je moguce da toliki demokratski kapaciteti, od parlamenata, do raznih nevladinih organizacija, mjesecima šute o takvoj kriminalnoj pojavi? Televizijske emisije propituju štošta, ali ne i ovu sramotu. Cinjenica da živimo u državi u kojoj je moguce ljude hapsiti i mjesecima drzati u zatvoru bez ikakvog zakonskog osnova – zastrašujuca je. Ali, za Bošnjake je strašnije kad neka druga drzava, po nalogu neke druge drzave, uhapsi na par dana „cika Jovu“! To jeste kriminalno, ali nije ni iz bliza stravicno kao javni zlocin postojanja tzv. imigracionog centra. Zamislimo kakav bi heroj bio Jovan Divjak kada bi kao javna licnost, patriota i demokrata, osudio postojanje jednog takvog zatvora na tlu drzave za ?iju se slobodu borio! On makar zna kako je biti nevin u zatvoru! Evo prvog testa na kome se uvjeravamo kako ni Jovan Divjak nema moralne kapacitete zbog kojih bismo ga bezrezervno voljeli. Mi znamo koje sile stoje iza tzv. imigracionog centra, to su one sile koje u izmišljaju tzv. islamskog terorizma vide šansu za stigmatizaciju Bošnjaka i jacanje velikodrzavnih pozicija Srbije i Hrvatske. Ljudi koji su bez krivice zatoceni u zatvoru tzv. imigracionog centra treba da posluze kao dokaz da nekakva opasnost postoji. Ne moze se biti bosanski patriota a ne biti protiv tih izmišljotima! No, Divjak nije sam u ovoj kukavickoj šutnji koja prati javni zlocin na tlu BiH. Tu su i Krug 99, i Helsinški komitet, i sve partije, i svi mediji – pa zašto bi onda bošnjacki demonstranti znali da je prece demonstrirati za raspuštanje bosanskog Guantanama, nego za becku epizodu u „cika Jove“? Dejtonski gebelsi, predvodjeni islamofobicnim web portalom Depo.ba, najavili su da „vehabije idu na Sarajevo“, a u povodu najave protesnog skupa protiv tzv. imigracionog centra koji je organizirala Nadja Dizdarevic. To optuzivanje zrtve i šticenje drzavnog terora slika je javne rijeci u Sarajevu. Kad se uzme da su ovi isti mediji autori kvazipatriotskog kica o „cika Jovi“, onda su jasni dupli aršini: jedni za Mehmeda, drugi za Jovu. …A to više nije duh ZAVNOBiH-a, vec kolonijalni fašizam u kome se podrazumijevaju više i manje vrijedni narodi, pravde koje to jesu i pravde koje to nikad nece biti. Cinjenica da Bošnjaci slave svoj podanicki mentalitet, da im je postalo normalno da vole Jovu, a ne vole Mehmeda, završni je cin u procesu razbošnjacenja jednog bivšeg naroda. Nema se tu šta više dogoditi.
„Saff“, br. 289, 18. mart 2011.