Iz neobjavljene knjige Nenada Pejića “Isključi TV i otvori oči” Radio Slobodna Evropa u dva nastavka donosi sjećanje autora na protest pred zgradom Skupštine BiH i na razgovore koje je vodio u studiju TV Sarajevo sa političkim liderima 5. marta 1992. godine.
Hercegovačko selo Ravno je tog 4. aprila već bilo porušeno, iako to nismo znali. Država je već bila rasturena i niko od organa nije reagirao na događanja u selu Ravno. JNA je govorila da se maltene ništa ne događa, ali nije bilo načina da se to provjeri. Država BiH je ćutala. Poslali smo ekipu na lice mjesta da se uvjerimo šta se dešava. JNA je ekipu zaustavila, “otpratila” je do Dubrovnika i zabranila ponovni dolazak.
Bijeljina i dolazak Arkanovaca, istjerivanje Bošnjaka se već dogodilo, pljačka u Bijeljini također.
Strah se u zemlji povećavao, mnogi se već odlazili i iz Sarajeva. Tada su, negdje, u rano poslijepodne, studenti odlučili krenuti pred Skupštinu BiH zahtijevajući ostavke i mir. U svom dnevniku sam zapisao: “Temperaturu u Republici dižu svojim postupcima i svojim saopštenjima lideri stranaka i to vrlo namjerno. Nijedna ne želi popustiti, sve idu za svojim procjenama, računajući na svoje ljude i svoje argumente. Poredak je već sasvim jasan. SDS i Radovan Karadžić se uzdaju u Srbiju i JNA, HDZ u Hrvatsku, Izetbegović i SDA u međunarodnu javnost….Praktično je goloruk narod krenuo na barikade i snajperiste.”
Besim Cerić, direktor TV Sarajevo, i ja smo razgovarali kako izvještavati o tom studentskom protestu. Nismo znali, ali jesmo osjećali, da je to zadnja šansa da se nešto uradi. Predložio sam i on se složio da pošaljemo studentima reportažna kola sa svom tehnikom i da njihov protestnu šetnju prenosimo uživo.
Da li je to bilo neprofesionalno? Možda jeste. Teško da bi po današnjim kriterijima to bila opravdana odluka. Teško je i razumjeti u vremenu mira. Protest 40-50 studenata nije baš događaj za direktan prenos. Ali, niti je to bila obična situacija niti obični televizijski prenos. Rat samo što nije bio eksplodirao. Zato smo odlučili da miru damo posljednju šansu. To je bilo posljednje što sam mogao učiniti. Prenos je trajao – dva dana.
Pri tom smo računali na mogućnost da zgrada RTSA bude odsječena od reportažnih kola ili, pak, od događaja u gradu. Zato smo morali uspostaviti “rezervnu” televiziju. Naime, smjestili smo ekipe i kamere uživo i na mjestima na koja nas možda “neko” ne bi ni tražio. Tako je signal stizao iz reportažnih kola koja su pratila studente i građane te sa njima ostala na platou ispred Skupštine BiH. Ali imali smo signal i sa još jednog mjesta. Instalirali smo, naime, kamere u zgradi Skupštine BiH gdje se skup nastavio, ali smo imali i kameru na staroj zgradi radio Sarajeva, u prostorijama Liberalne stranke.
Svaki glavni urednik bilo koje televizije u tadašnjoj Jugoslaviji je u svojoj kancelariji imao direktnu vezu sa studijima i glavnom režijom. Ušao sam u kancelariju, pripremio režiju da upravljanje programom ide direktno iz moje kancelarije i pod mojim vodsstvom. Niko se nije bunio niti je bilo ko rekao išta protiv takve odluke. I da neko jeste, ne bih poslušao. Vodio sam se instinktom. Besim je organizirao ekipu i reportažna kola. Svi su brzo obavljali svoje zadatke, svi su bili svjesni da se nešto krupno dešava. Rekao bih čak da je kod ekipe bilo dosta entuzijazma da se taj prenos uradi što je moguće bolje.
Prvi mi je problem bio ko će komentarisati prenos, ko je taj ko će moći stati pred milione, posve nepripremljen, i komentarisati šta se dešava, a da istovremeno bude dovoljno oprezan da ne skrene u političke vode, i dovoljno hrabar da uđe u taj veliki profesionalni rizik. Zato smo najprije imali izvještaje reportera o samoj koloni, uživo razgovore sa studentima, promatračima, ekspertima, ali komentatora čitavog prenosa još nije bilo.
Slijedeći je problem bio šta raditi kad tih razgovora sa učesnicima ili promatračima nema? Kako popuniti “ton” ako je “slika” već bila sam protest i hod studenata prema centru grada. Odlučio sam se za muziku. Ali koju?
Šta god da se emitira kao muzička podloga moglo je, i bilo bi, shvaćeno kao politčka poruka što bi zatim donijelo političku diskvalifikaciju samog protesta. Donio sam odluku da takvu kolonu protesta može da prati samo jedna vrsta muzike, ona koja nema nikakvih etničkih konotacija, neka koja govori o gradu. I, naravno, “pobijedila” je “Sarajevo, ljubavi moja!” Kemala Montena.
Tako je ta pjesma emtirana beskrajno mnogo puta. Ta odluka da se ide sa prenosom uživo, uz pjesmu o Sarajevu i, naravno, nadasve emocija straha koja je vladala – sve je to motiviralo građane da se pridruže protestu. Bilo ih je sve više i više.
Besim je tada uradio nešto što je jako rijetko. Naime, on je bio moj direktor, dakle, ja sam njemu bio podređen. Ali, Besim je shvatio da nismo u normalnoj situaciji i faktički je preuzeo ulogu čovjeka koji je sjedio pred mojim vratima i nije dozvoljavao da uđe niko za koga on nije smatrao da ima problem o kojem ja moram znati baš tada i baš tog trenutka. Moj direktor je svojom voljom postao moja sekretarica.
To je bila odluka koju može donijeti samo čovjek kojem nije stalo do stolica i funkcija i kojem je bilo najviše stalo do televizije i do dobro obavljenog posla. Tako sam bio sam u kancelariji i donosio odluke šta će ići na televizijski ekran.
Dobro se sjećam da nisam ništa jeo. Jedino sam pio pivo. Zanimljivo, kako u tim situacijama tijelo reagira na adrenalin. I tako čitavu noć. Prenos je tekao i broj građana u koloni se povećavao i bilo je već nekoliko desetina hiljada kad se spustila noć. Zaustavili su se na platou ispred zgrade Skupštine BiH.
Naša odluka da idemo sa prenosom uživo se pokazala ispravnom. Ali, što je odluka bila ispravnija kako se broj demonstranata povećavao, tako je rasla i zabrinutost među političarima, koji su se uplašili mase ne znajući kuda sve to vodi. Jedino su znali da masu ne vode oni pa su, stoga, sumnjali da je vode oni “drugi”. Bio je to praktično prijenos narodnog gnjeva protiv sve tri nacionalne stranke, a podjednako i posljednji građanski protest u Bosni i Hercegovini.
Kad su se bili dovoljno uplašili – počeli su da zvone telefoni. I gle “čuda neviđenog”. Svega 24 sata prije izbijanja rata nacionalne su se stranke složno udružile protiv Televizije Sarajevo i složno zaustavile građane iz “svojih” općina koji su krenuli prema glavnom gradu da se pridruže protestima. I svaka je “svom” narodu, vjerojatno, objašnjavala kako je protest u stvari “zavjera” one druge strane.
Prvi se javio Radovan Karadžić, lider SDS-a.
“Vi, gospodine Pejiću, spremate državni udar!”, derao se na telefon. “Vi hoćete Bosnu i Hercegovinu da otjerate iz Jugoslavije. Srpski narod to neće dozvoliti. Vi huškate narod protiv Jugoslavije i morate taj prenos prekinuti!¨
U masu su se uvukli pripadnici SDA koji “hoće da izvrše puč u državi i eliminišu SDS!”- tvrdili su u saopćenju SDS-a. “Televizija Sarajevo vodi ratnohuščaku politiku!” grmilo je saopštenje SDS-a. A mi stalno na ekranu ponavljamo poruku: ¨GRAĐANI BOSNE I HERCEGOVINE, UJEDINITE SE PROTIV RATA!