ZLATAN DELIĆ, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U TUZLI
„Bosna je starija od svih birokratskih ili postmodernih organizacija poput EU. Podnijela je ogromnu razinu bola u prošlosti, u zadnjih 100-tinjak godina i daleko više od toga. Bosna je više nego apstraktni simbol Evrope. Bosna je žrtva neznanja: nesposobnosti da se Evropa umno presabere iz svog vlastitog logosa koji nam je zajednički, da se presabere u kontekstu miroljubivog značenja Bosne. Potrebno je misliti Bosnu u skladu sa njenim univerzalnim logosom, a ne nekim, bilo kojim, partikularnim logosom. Bosna nije stadion, ni utakmica. Bosna nije metafora. Ona nije most, ćuprija, brvno – nije saobraćajni tranzitorij. Ona nije pred/znak. Tek treba učiti čitati otvorena značenja Bosne. Bosna ne voli nasilje, ni simboličko ni stvarno.“
Bosna je napadnuta
i kao ideja i kao stvarnost
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
I dan-danas živimo „u lažnom okviru bez okvira“ koji je, naročito na rubnim područjima, prilagođen našim susjedima iz susjednih država
Profesor ste sociologije, ekonomske sociologije i sociologije prava na Filozofskom fakultetu Univerzitetu u Tuzli, angažirani bošnjačko-muslimanski intelektualac s posebno dojmljivim istupima na sesijama Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“, čest gost na Al Jazeeri Balkans… Drugim riječima, idealna osoba za detektiranje povijesnog trenutka u kojem se nalazi BiH i bošnjački narod. Na koji način se promjene koje se događaju u svjetskom globalnom sustavu, u politici, ekonomiji, kulturi i religiji odražavaju na Bosnu i Hercegovinu, a naročito na Bošnjake, kao najbrojniji bosanskohercegovački narod?
Našim anahronim svijetom upravljaju imperijalne ekonomske formacije kao što su Svjetske banka i Međunarodni monetarni fond, koje su zajedno nastale 1944. kao posljedica Drugog svjetskog rata. Uloga MMF-a tada je bila davanje kratkoročnih kredita zemljama koje se suočavaju sa manjkom deviznih sredstava, dok je uloga Svjetske banke bila da namjenskim kreditima za ulaganje u infrastrukturu finansira dugoročni razvoj i obnovu, kako se to tada nazivalo. MMF je kasnije, a slično je i danas, svoju ulogu proširio na nadzor makroekonomske „stabilizacije“ u zemljama koje se suočavaju sa teškoćama u platnom bilansu. Državama koje uzimaju kredite ove institucije nameću stroge uslove, u skladu sa ciljem provođenja tranzicije ka liberalnom režimu tržišta.
Predstavnici tih imperijalnih tvorevina, u redovnim razmacima, pojavljuju se u prijestolnicama Trećeg svijeta, slično kao i u regionu, dajući uvijek iste savjete u vidu sljedećih obrazaca: ostvarivanje poreske discipline ukidanjem javnih programa, ostvarivanje monetarne discipline striktnom primjenom kamata. Takva politika MMFa rezultirala je nizom svjetskih kriza u Istočnoj Aziji. Kritičari te krize ponekad nazivaju „katastrofama“.
Problem, a ne izazov, jeste u tome što je neoliberalni kognitivni kapitalizam, kognitarijat, u ime proizvodnje „globalnog društva znanja“, transformira samu ideju demokracije. Kognitarijat demokraciju, pa i našu tranziciju, oblikuje kao ekonomski, finansijski, a ne kao politički koncept. Građani su pretvoreni u stakeholdere, kao i profesori i studenti. Politika je ostala bez riječi, kao i nova ekonomija znanja. Svi se danas, čak i u ime same znanosti, služe rogobatnim „održivim“ poštapalicama. Vrijeme postaje novac, prostor tržište, mišljenje kalkulacija, a čovjek postaje roba, odnosno resurs. Zato svijet, istovremeno, zapada i u kognitivne i stvarne katastrofe. Kritičari MMFa smatraju da su te katastrofe rezultirale nizom makroekonomskih, političkih i sigurnosnih poremećaja. Desničarski pokreti su nova stvarnost. Oni su spojeni sa ideologijom tržišta i ideologijom „krvi i tla“, ali i sa vrlo opasnom ideologijom nove ekonomije znanja.
Nova ekonomija – lingvističkih, političkih i korupcionaških – razmjena opustošila je naše, ionako krhke sisteme znanja; utopila naš jezik u besmislene vokabulare o „zadovoljstvu“ i „izvrsnosti“; otupila našu percepciju i emocije. Egoizam, eskapizam i otuđenje, miješaju se sa pogrešno koncipiranim politikama sopstva i kolektivnog identiteta. Rastureno je gotovo sve ono što pod vatrom „udruženih artiljerija savremenog prostaštva“, kako kaže Rastko Močnik – nije uništeno u ratu. U našem okruženju simultano cvjetaju (pogrešna) metafizika malih brojeva i antiznanstveni misticizam. Vješto se sinhroniziraju projekti iz 90-ih.
Bosna se gubi u samoskrivljenim prosvjetiteljskim fantazmagorijama onog graničnog, rubnog, razgraničavajućeg, liminarnog Drugog. Ona je na najvećoj mogućoj geopolitičkoj, geoekonomskoj i sigurnosnoj vjetrometini. Prvo je izvršen genocid nad Bošnjacima u ratu. Pa onda nepravedna, etnička, pretvorba javnih dobara. A 20 godina traje poricanje genocida. Gube se iz vida pravosudni skandali a, usprkos tome, srlja se u nove privatizacijske pretvorbe vlasništva u Hercegovini, u RS-u, u Sarajevu, jednom i drugom. Ove dvije ravni – viktimološku i privatizacijsku – ni Bošnjaci, ni bosanski Hrvati ni bosanski Srbi, ni bivši radnici, ni bivši ratnici, ne mogu doživljavati na isti način. Ovdašnji kolektiviteti zarobljeni su perverznim označiteljskim sistemima. Spoljašnje ponegdje znači ono unutarnje a unutarnje se ponegdje vidi kao spoljašnjost. E to je, dakle taj anahroni postkomunistički haos u kome se prepliću gotovo pa dva genocida u isti mah.
Ne samo na evropskom kontinentu, nego i znatno šire, upravo Bošnjaci imaju posebno traumatičana iskustva, jer su, zbog masovnih zločina i posljedica projekta humanog raseljavanja stanovništva, ovdje, na tlu internacionalno priznate Republike Bosne i Hercegovine, nastali srednjevjekovni feudi i u zločinu ogrezla RS.
Totalitarni režimi i imperijalne politike znanja iz prošlosti, nisu dozvoljavale Bošnjacima da slobodno razvijaju vlastite institucije u kojima bi mogli, zajedno sa svima koji vole Bosnu, promišljati svoju sudbinu i sudbinu svijeta u kome žive. Mi živimo u nasilno nametnutom, fraktaliziranom sistemu koji su tokom rata protiv Bosne kreirali neprijatelji Bosne tako da i dan-danas živimo „u lažnom okviru bez okvira“ koji je, naročito na rubnim područjima, prilagođen našim susjedima iz susjednih država – njihovim ekonomskim i predatorskim potrebama, a ne našim vlastitim bosanskohercegovačkim potrebama za mirom, sigurnošću i razvojem. Fraktalizirani dijelovi tog okvira bez okvira smo „mi“, kao Bosansko mnoštvo. Problem je u tome što su Bosanci Hrvati i Bosanci Srbi razvili institucije susjednih nacionalnih država na teritoriji Bosne i Hercegovine jer im je to navodno omogućio daytonski okvir bez okvira. Stoga je ključno pitanje kako se formiraju, prenose, održavaju i obnavljaju sadržaji kolektivnih identiteta.
Kako sa stanovišta ekonomske sociologije objašnjavate tekuće procese u Bosni i Hercegovini?
Ekonomija je pozvana da upravlja svijetom u trenutku kada se društvene potrebe pomijeraju prema sektorima koji bi trebali da se ukalupe u logiku tržišta. Obrazovanje, zdravstvo, znanstvena istraživanja, svijet interneta i sigurnosti – predstavljaju srž postindustrijskog društva, a nijedo od njih se ne uklapa u kalup tradicionalne ekonomije. Dok je ljudska kreativnost veća nego ikada, homo oeconomicus se nameće kao tužni prorok koji narušava radost naših vremena. Mi ne živimo u tržišnoj ekonomiji, kako poslovično tvrdi postratna nova ekonomija, nego živimo u izopačenoj dogovornoj ekonomiji, kojom upravljaju, od javnosti odmetnuta etno-politika i od morala „operirane“ „svjetske“ finansijske institucije. Problem je u tome što neoliberalna paradigma nove ekonomije – znanja i vještina – ne podnosi nikakve suparničke ideje u svom prisustvu i odbija gotovo svaku kritiku. Ona nastoji da univerzalizira vlastiti vokabular, model znanja i da ga bezgranično proširi na sva druga područja znanja, ponekad i na područja vjerovanja.
Pogledajmo našu konkretnu socioekonomsku i političku stvarnost. Ovdje se javna dobra i sve ostalo tretira kao plijen. To je izgleda kolektivna psihopatologija naše tranzicije. Sve se tretira ili percipira kao plijen politike, političara i lovaca u mutnom. Bilo da su na vlasti ili u opoziciji, političari se prilagođavaju sami sebi i svojim interesima, konstatacija je koju često možemo čuti od običnih ljudi. S obzirom na duge postizborne periode konstituiranja vlasti, i s obzirom na korupcionaške i predatorske motive koji doprinose raspadu uvijek privremenih interesnih koalicija, obični građani ne mogu saznati odgovor na pitanje ko upravlja ekonomskom politikom ove zemlje. Može se dokazati da su sve ekonomije s prostora bivše Jugoslavije, osim Slovenije, pod velikim utjecajem strateških saveza i alijansi između pogrešnih politika MMF-a i pogrešnih politika „naših“ domaćih etno-klero-novo-kapitalističkih struktura moći i vlasti. Ni jedni ni drugi ne rukovode se interesima građana, odnosno običnih ljudi. Te strukture potpuno su otuđene od poreskih obveznika ove zemlje. One predstavljaju, da upotrijebim Hegelov izraz – „svijet po sebi i svijet za sebe“. Ovdašnje postratne ekonomske politike obilježene su onim što španski sociolog Manuel Castells, na temelju višedecenijskih transregionalnih empirijskih istraživanja ekonomije, politike i informacijskog društva, naziva globalno omogućenim tranzicijskim normaliziranjem „politike skandala“.
Kakva je postala ekonomija, pa i ova naša bosanskohercegovačka? Ona je postala neoliberalna, redukcionistička, monološka, frazeološka, isključujuća, a prema nekim autorima i dogmatska i ideološka. Bosanskohercegovačka ekonomija, kao i ekonomije u Hrvatskoj i Srbiji, još uvijek nije slobodna tržišna ekonomije. Značajni dijelovi tih ekonomija uopće ne poznaju značenje socijalno odgovorne poduzetničke kulture i značenje socijalne odgovornosti u korporativnom upravljanju. Neki dijelovi tih ekonomija još uvijek funkcioniraju na bazi dogovornog obogotvorenja predatorskog mentaliteta. To je vidljivo iz načina i metoda borbe za upravne i nadzorne odbore u javnim preduzećima. Većina tih nekada značajnih preduzeća doslovno je opljačkana ili strateški uništena. Procesi privatizacije vlasništva, kao procesi liberalizacije i deregulacije, dodatno su unazadili našu privredu. Načini upravljanja tim procesima doslovno su katastrofalni. Duhovni, socijalni, intelektualni, kulturni, transkulturni i emocionalni kapital, koji smo nekada njegovali, a koji se ogledao u povjerenju jednih prema drugima, u radišnosti i odgovornosti, ozbiljno je destruiran i ne vide se znaci oporavka.
Prije nekoliko mjeseci na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“ u Sarajevu izjavili ste kako je „od februara 2014. godine u BiH prisutno kontinuirano ulančavanje vanrednih stanja“. Vidite li kraja takvoj situaciji?
Ma, naravno da ne vidim. Čini se da je sve počelo famoznim „glasovanjem mrtvaca“ u onim euforičnim 90-tim, u susjednim državama. Ali napravite danas, 25 godina kasnije, jedan misaoni eksperiment ili egzaktno, faktografsko, empirijsko istraživanje. Pitajte ljude ko, s kim i kada je ovdje bio na vlasti – a ko, s kim i koliko dugo je bio u opoziciji – u ovoj frankensteinovski otjelotvorenoj državi, i to samo tokom zadnjih nekoliko godina. Vidjećete da niko ne zna tačan odgovor.
Ne znaju to ni neki političari, ni njihovi savjetnici, ni glasači. Ne znaju i neki od „glavnih“, koji su ovdje na sceni. Na sceni s koje se ne skidaju zavjese ni prije nego što se nešto „desi“, ni nakon što se „nešto“ desi . A to „nešto“ stalno se, kao, „događa“, Jer se „događaju“ sami „znaci“ i „pred/znaci“. Događaju se lažni liminarni događaji. Entiteti, jedan sa drugim – u odsustvu trećeg – ili jedan bez drugoga – uz prizivanje trećega. Davno je trebalo mirno riješiti te „događajuće“ i „odgađajuće“ stvari. I to zato da nam se, ovih prethodnih 20 izgubljenih godina, ne bi pretvorilo u „nešto“ više od toga, u nešto o čemu nije uputno govoriti, ni tako malo, ni tako brzo, naročito danas, a to danas ovdje traje dugo, predugo.
Etnoteritorijalni nacionalizam je postmodernistička „poboljšana“ verzija modernističke ideologije „krvi i tla“
Kako vratiti Bosnu u našu primarnu semantiku i razumijevati je povrh nacionalizma prvih susjeda, njihovog neopravdanog kulturnog rasizma i orijentalističkih predrasuda?
Bosna i Hercegovina može biti vraćena u svoju primarnu semantiku tek kada se okrenemo prema univerzalnim ljudskim vrijednostima, prema znanosti, filozofiji, umjetnosti. Da bi to bilo moguće, moramo izgraditi sasvim nove političke institucije: naše vlastite „sisteme znanja“ koji će biti bosanskohercegovački, evropski i svjetski.
Trebaćemo ponovo promisliti šta znači biti ljudsko biće. Moraćemo se okrenuti prema povezivanje ekonomije, etike i ekologije u jedinstven epistemički sistem. Politički aranžmani mogu se recimo preusmjeriti na stvaranje „kozmopolitskog lokalizma“, koji podrazumijeva svijest građana da zajednice mogu da investiraju, ugovaraju, određuju zone, oporezuju, lobiraju i tako uče kako politika mnoštva ili politika odozdo ka gore može da utječe na ukupni nacionalni poredak, a to je bosanskohercegovački poredak. Fundamentalizmi svih vrsta trebali bi postati stvar prošlosti jer se globalni tržišni fundamentalizam ubrzano primiče svom kraju. Neoliberalni kognitivni kapitalizam, za sada, izgleda nedodirljiv. Ali to je samo privid. Jer kognitivni kapitalizam, zapravo, kao lažni kognitarijat, koji producira lažno znanje o samom sebi i koji uz to vješto funkcionitra isključivo kao negacija drugog, i kao autodestruktivni stroj koji jede ljude, ne može misliti samog sebe kao ljudski sistem. Zašto? Pa zato što nije autoreferncijalan sistem. Kapitalizam je izrazito destruktivan sistem koji proizvodi odgođene, spore katastrofe. Ivan Ilić nazvao je doba modernizacije „500-godišnjim ratom protiv opstajanja“. Evolucija kapitala nameće stvaranje fizičke i društvene oskudice na načine koji se ne mogu mjeriti pokazateljima „progresa“. Progresivističke kategorije trebat će napustiti upravo zato jer su neprimjenljive ovdje, u Bosni, a to znači u srcu Evrope. Modernizacija po modelu Zapada, na ironičan način, stvara inverziju napretka: u smislu da se običnom čovjeku nameću sve veće patnje i zavisnost upravo u ime njihove eliminacije.
Bošnjaci-muslimani, kao najveće žrtve zadnjeg rata – i genocida – imaju veliku duhovnu odgovornost da zajedno sa prijateljima Bosne započnu veliku epistemičku mutaciju, preporod šireg značenja koji u ovom trenutku izgleda poput sna koji dolazi iz budućnosti i koji sanja neko drugi, a ne evropski liminarni Drugi koji nema pravo na svoje mjesto u Evropi. Da bi to bilo moguće, Bošnjaci se trebaju osloboditi infantilizma, viktimizacije, samoponižavanja i svakog poriva za osvetom. Ne treba očekivati pomoć pa čak ni razumijevanje, prije nego što borba protiv vlastitih slabosti postane stvarna potreba svakog pojedinca da se samoorganizira oko zajedničkih programa opstojnosti u vremenu koje dolazi.
Neoliberalni kapitalizam je, ustvari, najnovija forma bezobzirnog totalitarizma. Taj totalitarizam ruši sve pred sobom. On uništava emocionalnu kulturu i kulturu komunikacije. Neoliberalni kapitalistički kognitarijat sve svodi na upravljanje, interese, zavist i pohlepu, ukratko na profit. Ne smije se ohrabrivati mržnja prema alternativnim oblicima mišljenja i djelovanja. Mržnja prema sublimnoj kulturi i umjetnosti, mržnja prema teoriji i teoriji prakse. Ne smije se, organizirano, na našim fakultetima širiti odbojnost prema knjigama, odbojnost prema čitanju, odbojnost prema pisanju – mržnja prema svemu što se opire logici nasilja nad ljudima i riječima kojima opisujemo „ljudskost u nama“ koje je sve manje. Tranzicijski kognitarijat, u kome mi živimo, od ljudskih bića pravi suvišne pojedince i grupe koje ne trebaju nikome. Nikada ranije u povijesti ništa ovoliko zavodljivo, bezočno, destruktivno, licemjerno i „bolje organizirano“ nije funkcioniralo od našeg današnjeg, globalističkog kognitarijata – koji čezne za vlastitim „unapređenjem“ i „poboljšanjem“ kao za vlastitom katastrofom i propašću. Ekološko zagađenje tla, zraka i vode u Bosni i Hercegovini, još uvijek nismo počeli znanstveno i holistički istraživati. Nemam ideje o tome gdje će Bošnjaci i „ostali“ uopće živjeti u budućnosti ukoliko ne dođe do promjene naših širih bioetičkih i ukupnih orijentacijskih paradigmi znanja i djelovanja.
Što za Vas znači etnoteritorijalni nacionalizam na tlu Bosne i Hercegovine?
Etnoteritorijalni nacionalizam je postmodernistička „poboljšana“ verzija modernističke ideologije „krvi i tla“. To je drugo ime za spoj fašizma i nacizma koji se danas pojavljuju kao sablasti u formama neofašizma i neonacizma. O tome je pisao i Umberto Eco. Društvena semiotika i semiologija etnički čistih „kultura“ ili etnički čistih „civilizacija“ u praksi uvijek rezultira etničkim čišćenjem i na kraju kulminira genocidom. Etnoteritorijalni nacionalizam je ratni i postratni projekt. Kao politički program stožernih i nacionalističkih stranaka koje na tlu Bosne i Hercegovine poslovično „funkcioniraju“ sa pogrešno definiranim nacionalnim – čitaj: etničkim – znacima ili pred/znacima, on ima sasvim jasan i razgovijetan strateški cilj. Taj strateški cilj eksplicitno je inauguriran i u nastavnim planovima i programima koji su, preko veze, kao neskriveni kurikulumi preuzeti iz susjednih država. U pozadini ostvarenja tog strateškog cilja nalazi se ratni program: nastaviti politiku „humanog preseljavanja stanovništva“, prekrojiti teritorije, oteti zemlju i resurse, protjerati ljude. Kad se Evropa počela proširivati i ujedinjavati ovdje su vođeni prljavi pljačkaški ratovi za teritorije i resurse. Bosna se našla na udaru dvije velikodržavne politike: jedne sa istoka, a druge sa zapada. Danas na teritoriji Bosne i Hercegovine praktično, kao da „imamo“ 15-ak simulacijskih para-državica.
U svemu tome obrazovanje ima veliku ulogu… Izgleda da štošta nije u redu s nastavnim planovima i programima u školama u Bosni i Hercegovini. Gledajući sa strane uočavamo žalosnu i kaotičnu situaciju – dvije škole pod istim krovom, u RS-u i fantomskoj Herceg-Bosni djeca uče na srpskom i hrvatskom jeziku, i to po srpskom i hrvatskom nastavnom programu, npr. povijest i geografiju susjednih zemalja, itd. Kakvu opasnost nosi takav obrazovni sustav?
O navedenom problemu u SAD postoje ozbiljne antopološke i etnografske studije zasnovane na znanstvenoj metodologiji i bazirane na faktografskim činjenicama. Dobro je dokumentirano da pojedini naučno-nastavni planovi i programi, a koji su preuzeti iz Srbije i iz Hrvatske, sadrže elemente namjerne „dresure“ učenika. Učenici takvih škola eksplicitno su uključeni u programe diskurzivnog negiranja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne u Hercegovine. To, u budućnosti, može generirati definitivne dezintegrativne procese, podjele i sukobe. Mislim da su se upravo toga, još 2009. godine, pribojavali Charles Ingrao i Thomas A. Emmert kada su pisali zaključke za Inicijativu znanstvenika, tj. za suočavanje sa postjugoslavenskim kontroverzama.
Današnja Evropa, kao i ona stara, izgleda ne razumije kozmopolitsku važnost bosanskohercegovačkih miroljubivih energija
U svojim znanstvenim radovima često se bavite s dvije vrlo značajne teme – genocidom nad Bošnjacima i Daytonskim mirovnim sporazumom, za obje se veže 1995. godina. Uskoro obilježavamo tužnu obljetnicu – 20 godina od srebreničkog genocida. Do kakvih saznanja ste došli? Koji su osnovni ideološki korijeni etničkog čišćenja i genocida nad bošnjačkim narodom?
Daytonski mirovni sporazum je na mnogo kontradiktornih načina upleten u modernističke i postmodernističke procese produkcije i reprodukcije pogrešno definiranih politika identiteta i pogrešno definiranih politika „razlike“. Taj sporazum, kao što znamo, pravili su riječima, djelima i slovom, i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a nijedan od njih nikada nije priznavao Bosance i Bosnu. Željeli su destruirati samu pomisao na ideju zajedničkog života, i to prema svojim nadaleko poznatim i dobro dokumentiranim ambicijama o tzv. „humanom preseljavanju stanovništva“. Konkretne posljedice tog projekta trpi nekoliko miliona muškaraca, žena i traumatizirane djece svih nacionalnosti raseljenih širom svijeta.
Milošević je završio u Haagu, Tuđman nije, ali ni jedan ni drugi nisu priznavali Bosnu i Hercegovinu i „udruženim artiljerijama savremenog prostaštva“ pokušali su je uništiti. Ono što oni nisu postigli u ratu sada se izgleda nastoji postići u ovom lažnom miru. Agresija na sekularnu državu Bosnu i Hercegovinu iz 90-ih u prvi plan je izbacila etno-klerikalne identite, na čijem su formiranju radile nacionalističke stranke navođene iz Beograda i Zagreba i Pravoslavna crkva, i to u širem okruženju. Nije nebitno napomenuti da je pravoslavlje, tek zadnjih godina, postalo najsnažnija ideologija u Putinovoj Rusiji. Potpuno neinformirani Bošnjaci, nesvjesni sudbine koja im je pripremljena, našli su se na udaru toliko jakih i simultanih sila destrukcije svih „mehkih sekvenci identiteta“. Bosanci i Bošnjaci, posmatrani kao kolektivitet, još se nisu oporavili. Politički i institucionalni kapaciteti samoorganizacije naših etnički definiranih susjeda usmjereni su na etnonacionalno, pa čak i klerikalno, strateško djelovanje. To djelovanje ima cilj, viziju i misiju da svoje primarne odnose usmjerava, koordinira, definira, ostvaruje, legitimira i uokviruje na identičan način na koji susjedne države žele pod svoj ideološki, obrazovni i medijski utjacaj dovesti polovinu teritorija Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci, dugoročno, ne bi mogli preživjeti u enklavama: ekološki onečišćene Zenice, u pola Sarajeva, pola Tuzle i pola Mostara. Daytonski sporazum će stoga trebati što prije promijeniti jer je to monstruozna utvara: simbolički sistem kontradiktornih, haotičnih, antinomično poredanih antibosanskih znakova, nasumično razbacanih elemenata, gdje ništa nije na svom mjestu.
Antifašistički pokreti u stvarnosti gube bitku na terenu zvaničnih državnih institucija. Četnici – koji sami sebe opisuju kao četnike, mada se miroljubivi pojedinci izgleda ne mogu naviknuti na taj izraz kolektivnog identiteta – oživjeli su stare mitove i stare zločinačke programe iz prošlosti.
Možda bismo mogli reći da mi ovdje u Bosni još nismo počeli sistematski promišljati Bosnu i Hercegovinu i ove naše živote na granici, kao granične živote. Opasnost je na granici, a u nas su sve granice blizu. Čim se, na jednom mjestu, sruši neki zid, odmah se na drugom mjestu, podiže isti takav, samo malo duži ili viši.
Ljudi vole kosmološke podjele na „nas“ i njih“. Mi smo zarobljeni izopačenim navijačkim logikama, bestijalnim politikama nasilja, nakaradnim politikama straha i neznanjem koje se ne prepoznaje kao tak(o)vo.
Tvrdim da je Boris Buden bio u pravu kada je, nedavno, ustvrdio da mi, na razini globalizacije medija, živimo najgoru moguću redukciju na svijetu. Pa čitav svijet se pretvorio u nekoliko katagorija: Zapad, Evropa, Istok, Islam, ISIL i gotovo. Strašno je to što više ništa ne izgleda strašno. Crno-bijela slika svijeta „vrti“ se na nekoliko milijardi TV kanala i na nekoliko milijardi pametnih „dekstopa“. To je, dakle, taj vrli novi svijet – globalno društvo znanja i vještina o kome „tamburaju“ svi poslovični trgovci koji trguju idejom znanja i idejom univerziteta. Današnja Evropa, kao ni ona stara, o kojoj je maestralno pisao Krleža, izgleda ne razumije kozmopolitsku važnost bosanskohercegovačkih miroljubivih energija. Bosna ne pristaje na sekurarni nihilizam, ali ni na judeo-kršćanski, islamski ili bilo koji drugi epistemološki, ontološki, entitetski, fundamentalizam koji briše ljude uz pomoć dvojnih identiteta i uz pomoć dvojnih državljanstava. Strateški programi ponižavanja ljudi ovdje moraju zauvijek prestati. Negiranje genocida mora biti tretirano kao krivično djelo. Kulturni pesimisti su vjerovatno u pravu kada se pribojavaju da bi budućnost Evrope mogla početi ličiti na nedavnu prošlost Bosne ukoliko se genocid, koji je u zadnjoj deceniji 20. stoljeća počinjen nad Bošnjacima, bude relativizirao ili svodio na razinu slučajnog lokalnog incidenta.
Šta da se radi ako je Bosna i Hercegovina, zahvaljujući prvenstveno činjenici da je geolocirana u predatorskom okruženju, postala poligon globalnih psihopatoloških, identitarnih i drugih eksperimenata koji se odvijaju na polju direktne ontologije i epistemologije poststrukturalizma i „upotrebe Drugog“, kako su to naslućivali teoretičari internacionalnih odnosa poput Ivera B. Neumanna!? Ti eksperimenti, vezani su za ono što bismo, samo uslovno, u nedostatku adekvatnijeg izraza, mogli nazvati postmodernim upravljanjem kulturnim razlikama. Pri čemu se stvarni problemi ljudi poput nezaposlenosti, siromaštva, materijalne i kognitivne bijede i svakojakog kriminala, nastoje zamaskirati postmodernom srednjevijekovnom skolastikom, društvenom ontologijom malih brojeva.
Imaju li Bošnjaci pravo da zaborave svoje žrtve i da žive bez opreza i iskustva o ponavljanju historije? Da li nam prijeti novi genocid, ali sada pod drugim izgovorom? Umjesto tzv. islamskog fundamentalizma s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, u medijskom vokabularu bošnjačkih neprijatelja velikosrpskih i velikohrvatskih korijena sada je u „modi“ tzv. vehabijski ekstremizam.
Genocid nije puki događaj među drugim događajima. Potrebno je izvršiti krupne promjene u našem unutarnjem bosanskohercergovačkom samopoimanju, ali i određene sigurnosne, pravosudne i druge demokratske promjene u susjednoj državi Srbiji. Naime, Srbija ima veliku odgovornost u genocidu koji su Karadžićevi Srbi dobrovoljno, počinili nad Bošnjacima u zadnjoj deceniji 20. stoljeća. Namjerno kažem Karadžićevi Srbi, jer ta sintagma bosanskim Srbima ostavlja dovoljno slobode i imaginacijskih kapaciteta da u procesima provođenja tranzicijske pravde i pomirenja, a u okviru fleksibilnih, otvorenih, višestrukih i projektnih identiteta, pacificiraju svoje vlastite vrijednosne obrasce djelovanja i ponašanja koji bi im omogućili da na temelju formiranja novog ethosa djelovanja, u miru i dostojanstvu žive slobodno i bez straha.
Internacionalni sigurnosni skandal, koji se u maju 2015. dogodio u Srbiji, kao pokušaj da se četnički kolektivni identitet, jednom zauvijek, nametne kao univerzalni identitarni model za svesrpsku kulturu sjećanja i za sve Srbe – predstavlja ogromnu sigurnosnu prijetnju za demokratske procese u Srbiji i okruženju.
Bošnjaci trpe ogromnu razinu bola zbog konstantnog poricanja genocida, poricanja koje dolazi, i stalno se ponavlja, od strane većine srbijanskih političara u Srbiji, kao i od strane najvećeg dijela političara u entitetu RS. Osim koalicije Dragana Čavića i malog broja opozicije koja se javno distrancirala od genocidne politike Radovana Karadžića.
Sa esencijalistički definiranih etno-klerikalnih identiteta, bit će potrebno preći na uljuđene modele civiliziranog ponašanja, ophođenja i djelovanja u javnom prostoru. Ti modeli trebaju biti iznova promišljeni. Oni trebaju biti konstruktivistički i refleksivno isposredovani u kontekstu spremnosti na postavljanje pitanja o tome kako se formiraju, prenose i omogućavaju evropski kapaciteti usmjereni na izgradnju miroljubivog srpskog identiteta u složenim hijerarhijama drugih potencijalno mogućih transformativnih procesa koji proizilaze iz potrebe za evropeizacijom i demokratizacijom Republike Srbije, prije svega kao države koja je, prema odlukama Haškog tribunala, ICTY-a, suodgovorna za genocid nad Bošnjacima. Moguće je da to neće biti nimalo jednostavan proces.
Postoje mnoga mentalna, institucionalna ograničenja, poput „Daytona“, koja se nalaze pred svima nama i koja će trebati mirno i uljuđeno prevazići. Genocid nije nikakav lokalni ili regionalni nesporazum koji je doveo do konflikta sa lošim posljedicama po jednu ili po drugu stranu u konfliktu. To nije lokalni, periferni incident. To nije nikakva tuča u kojoj je, zbog stjecaja nekih nesretnih, ili kontingentnih okolnosti, došlo do nekog slučajnog oružanog obračuna između pojedinaca i grupa, u kojoj je stradalo ovoliko ili onoliko ljudi.
Pravne definicije genocida nisu dostatne da se razjasne sve dimenzije i razmjere tog fenomena. Pitanje je da li će „normalna“, odnosno „školska znanost“, u značenju koje Kuhn pripisuje tim sintagmama, ikada moći do kraja razjasniti ideološke korijene genocida, ono što ljudska bića tjera da organizirano i namjerno ubijaju ljude; da, prvo simbolički, ponižavaju, a potom i dobrovoljno, ubijaju druge ljude.
Simboličko pretvaranja ljudskog bića u neprijatelja povezano je sa dehumanizacijom. E sad „vehabije“… Potrebno je dekonstruirati, promisliti, psihosemantičke učinke religioznog, koji bi se mogli usporediti samo s operacijom na otvorenom srcu, ne može se ništa o tome reći na brzinu, sa štopericom u ruci, možda i bez onoga što Sloterdijk, naziva „Božja revnost“ – „želja da se životu da sređujući oblik prekriva se potrebom da se bude u pravu“. Različiti načini na koje ljudi općenito ispovijedaju ili svjedoče svoju vjeru, različiti načini na koje se mole Bogu, ne mogu biti univerzalni ili apsolutno identični za sve ljude, za sva mjesta i za sva vremena. Međutim, budući da su Bošnjaci kroz historiju često bili na udaru ekstremnih sila destrukcije, možda nije slučajno što je politika umjerenosti i srednjeg puta postala i ostala njihova najprihvatljivija opcija.
Koliko su predatorskim politikama prema BiH velikosrpski/velikohrvatski dvojac Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, odnosno Radovan Karadžić i Mate Boban, dobrog donijeli svojim sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini?
Pobrojani Huntingtonovi ratnici su određenim pojedincima, i njihovim ortačkim grupama, donijeli ogromno materijalno bogatstvo, moć i slavu, a nekim od njih i nesanicu. Donijeli su im dosta dobra materijalnih dobara i sredstava za poboljšanje kvaliteta njihovih ovozemaljskih života. Mnogi pojedinci i grupe, koji su radili u sivim zonama ratnog šverca i postratnog kriminala, enormno su se obogatili. Prije svega na krvi i stradanju, na neizrecivom jadu i čemeru običnih ljudi koji su postali žrtve monstruoznog projekta „humanog preseljavanja naroda“. Taj je novac, i taj kapital, u svijesti ovdašnjih ljudi isto što i prokletstvo – haram. Ali postoje i ozbiljne znanstvene studije, iz domena ustavnog prava – o tome je i slovenački profesor ustavnog prava Ciril Ribičić napisao sjajnu knjigu – koje Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu znanstveno tumače kao „paralelnu instituciju“, i kao rezultat organiziranog zločinačkog poduhvata i strateškog nastojanja da se uz pomoć sile i stravičnog nasilja prema civilima „stvore etnički čiste teritorije“. O istrajnosti paralelnih institucija koje su osnovale tadašnje nacionalističke stranke, kao HDZ i SDS – izvještavale su, još prije više od 15 godina, mnogobrojne inostrane Krizne grupe koje su radile u okviru različitih inicijativa, i to na širem prostoru Balkana. Problem je, dakle, u tome što Bosna i Hercegovina, 20 godina nakon genocida, ima ovako „stabilne“ i ovako „efikasne“ institucije koje su omogućili oni isti akteri koji su osmišljavali genocid tako što su javno prijetili nestankom cijelog jednog naroda.
I pored svega u Hrvatskoj je na djelu restauracija tuđmanizma, a u Srbiji rehabilitacija četništva u liku Draže Mihailovića. U Srbiji, ali i Hrvatskoj, jača anti-antifašizam. Što nam je činiti, kako se postaviti u takvim novim/starim uvjetima?
Adorno je postavio pitanje – kako je moguća poezija nakon Auschwitza? Postavljeno je i pitanje, u teologiji i u sociologiji – kako je moguća teologija nakon Srebrenice? Čitamo to u knjizi Alena Kristića „Religija i moć“. Ali, pitanje je kako je moguća proza, kako je moguće govoriti nakon genocida? Diskursi o „pomirenju“ postali su birokratizirani, površni i beskorisni. Samo su rijetki intelektualci upozoravali da nam se „može dogoditi da kada govorimo o pomirenju ne znamo o čemu govorimo“. Izgleda da nam se upravo to i dogodilo – dok se birokratskim jezikom govori o važnosti pomirenja, na perfiriji i u centru Beograda rehabilitiraju se fašistički pokreti. Moramo ozbiljno početi propitivati i istraživati fenomen „stadiona“, kao i fenomen „navijanja“. Sve dok navijanje pobjeđuje mišljenje, nema nam spasa. Ovdašnje fašističko kukurikanje mora biti zaustavljeno – kao i kultura laži i poricanja, te kvaziporuke spremnosti na pomirenje i saradnju.
Je li to znak, simptom, lažna uzbuna ili zamaskirani, preliminarni poziv na vojnu mobilizaciju koja bi mogla da se desi danas ili možda sutra? Je li to podzemna i atavistička, ili pak zvanična i institucionalizirana objava simboličkog i stvarnog rata svim miroljubivim građanima svijeta? Je li to objava rata Evropskoj uniji ili samo objava rata Bosni i Hercegovini koja je nasilno zarobljena politikom, praksom i stvarnošću neofašizma? Da li i zvanični dio EU iz susjedne Republike Hrvatske eksplicitno ili pak samo implicitno, benevolentno, učestvuje u simboličkom ili stvarnom podržavanju dvostrukog ili trostrukog neonacizma koji se nadvio nad nedužnim, rubnim, liminarnim građanima svijeta, koji se na simbolički način razgraničavaju od Evrope kao tvrđave kršćanstva? Ko bi iz krugova evropske i svjetske diplomacije trebao znati odgovore na ova pitanja i povodom toga nešto zvanično reći i učiniti za građane malog svijeta poput našeg?
Iza nas je samo prividno završeni rat ideja, rat protiv Bosne i Hercegovine i njenih građana
Još uvijek je živ, a neki nastoje da bude što življi, mit o vjekovnoj mržnji u Bosni. Taj srpski mit je od Andrića preuzeo i mitropolit Grigorije, i opet ga, nespretno i nekako usiljeno, ponovio pred papom Franjom i svjetskom javnošću u Sarajevu. Da li je to ideološka podvala ili, možda, promijenjena realnost u zemlji u kojoj se glavni grad Sarajevo često naziva europski Jeruzalemom?
Prije svega, i poslije svega, potrebno je misliti Bosnu, povrh anahronih studija o drugom i istom. Mit o vjekovnoj mržnji davno je dekonstruiran, i to i od strane nekoliko desetina svjetskih intelektualaca, na primjer Charles Ingrao i Thomas A. Emmert. Na temelju takvih istraživanja, moglo bi se zaključiti da je, neprestano nametanje te huntingtonovske priče o „vjekovnoj mržnji“ – na čemu su insistirali Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban i veliki broj onih koji već 20 i više godina za njih navijaju – ustvari bio izgovor za normaliziranje ideje o tome da zajednički život ljudi nije moguć i da se ljudi ovdje, jednom zauvijek, uzajamno moraju poubijati. Ovih dana, na krvavim krhotinama tog mita kao da rade neki ljudi: neke antibosanske i antibošnjačke politike pokušavajući izazvati loše vibracije. Oni koji se duže bave analizom upotrebe jezika i performativnim značenjem govornih činova ili naukom religije, znaju bolje o sljedećem: mitropolit Grigorije možda ne zna šta čini dok govoreći o mržnji, istovremeno i slavi, veliča mržnju – moguće je da mitropolit, u pojedinim trenucima, poput navedenog, postaje nalik prosječnom stakeholderu, postajući tako, svjesno ili ne, zarobljenik i zaljubljenik novog, otuđujućeg, etno-klero-novo-kapitalističkog (anti)kognitivnog konzumerističkog raja za privilegirane „posjednike apsolutne istine“.
Građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Austriji i mnogim drugim zemljama, imaju sasvim drugačiju sliku Bosne – i prema toj slici Bosna nije mjesto mržnje, nego mjesto iskušenja za stvaranje novih, kosmopolitskih, miroljubivih identiteta. Traže se nove i drugačije strukture emancipatorskog „mnoštva“, čak znatno drugačije nego što su, imajući u vidu ovaj region, zamišljali mislioci poput Hardta i Negria. Traže se miroljubive institucije i miroljubive politike znanja i vjerovanja.
S druge strane, potpuno drugačija od mitropolita Grigorija bila je dirljiva priča jednog bosanskog franjevca u vezi sa njegovim iskustvom iz prethodnog rata, koju je nedavno ispričao papi Franji, zar ne? U Bosni kao da se vodi epska, sudbinska bitka između dobra i zla, između očuvanja multireligijskog i multikulturnog karaktera BiH i zlokobnih dezintegracijskih procesa koji žele poništiti više od 1.000 godina zajedničke povijesti.
Da, slušao sam fra Jozu dok je govorio. Jedno je čitati, a sasvim drugo slušati, odnosno čuti ljudski glas. Kada bi ljudski glas čovjeka koji pati bio nevažan, onda bi vjerski službenici, hipotetski rečeno, stvarne životne nevolje, odnosno „poruke“ svojih vjernika, mogli primati i virtualno, putem SMS-a, ako bi jednoga dana, nekim čudom, hipotetski rečeno, pod utjecajem ideologije homo oeconomicusa – svoje vjernike definirali kao stakeoholdere, odnosno puke korisnike usluga koji teže zadovoljstvu. Ali, da se vratimo na tu potresnu, ljudsku, „odviše ljudsku“ priču, kako bi to kazao Nietzsche. Fra Jozo je zaplako kada je govorio o nasilju, o tome kakve je strahote preživljavao dok je bio zarobljen. Govorio je da mu je pomogla žena po imenu Fatima. Naglasio je da je bila „druge vjere“. Fra Jozo je, dakle, ostavio snažan dojam na sve Bosance. Smisao te priče duboko je bosanski: poruka je bosanska i, u isti mah, kosmopolitska. Uvijek se u Bosni, u našem narodu, govorilo da nije važno „ko je koje vjere“, nego je važno biti „čovjek“. Iskrene riječi fra Joze, siguran sam u to, vraćaju kolektivnu vjeru u ideju da je zajednički život i zajednička budućnost u Bosni – moguća.
Oni koji imaju barem normativni i simbolički nadzor nad politikama identiteta koje pogrešno čitaju ideju Evrope i ideju „dekonstrukcije“ njenog transnacionalnog kulturnog kapitala, znaju da Bosna ima svoj ponos. Bosna je starija od svih birokratskih ili postmodernih organizacija poput EU. Podnijela je ogromnu razinu bola u prošlosti, u zadnjih 100-tinjak godina i daleko više od toga. Bosna je više nego apstraktni simbol Evrope. Bosna je žrtva neznanja: nesposobnosti da se Evropa umno presabere iz svog vlastitog logosa koji nam je zajednički, da se presabere u kontekstu miroljubivog značenja Bosne. Potrebno je misliti Bosnu u skladu sa njenim univerzalnim logosom, a ne nekim, bilo kojim, partikularnim logosom. Bosna nije stadion, ni utakmica. Bosna nije metafora. Ona nije most, ćuprija, brvno – nije saobraćajni tranzitorij. Ona nije pred/znak. Tek treba učiti čitati otvorena značenja Bosne. Bosna ne voli nasilje, ni simboličko ni stvarno.
U jednom svome tekstu napisali ste kako „strateško negiranje genocida, naročito kada je praćeno specijalnim vidovima rata ili izazivačkim veličanjem ratnih zločinaca poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Darija Kordića itd. – naročito u situaciji narastajuće islamofobije, rezultira nizom tranzicijskih perverzija“.
U okviru zahtjeva tranzicijske pravde za samoizgradnjom „novih“, „mekanih sekvenci individualnog i kolektivnog identiteta“ – Srbi prije svega sami sebi moraju postaviti niz autoreferencijelnih, refleksivnih pitanja. Recimo, iz kojih razloga se kod njih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, formirao nacionalistički simbolički „pribor“, imaginarijum, kao tek jedan od pribora kojim je raspolagala srpska kultura, i koji je, zatim, na niz perverznih i samoobmanjujućih načina, kako za njih tako i za druge oko njih, doveo do: degradirajućeg nasilnog „čišćenja“ Bošnjaka, masovnih zločina i genocida, a zatim do 20-godišnjeg kolektivnog poricanja i negiranja genocida – uz izuzetak „Majki u crnom“ i drugih organizacija i pojedinaca – i, konačno, do opet perverzne, legitimizacije i instititucionalizacije četnika i četničke ideologije, u Skupštini Srbije 2015.
Zašto je, dakle, moralo doći do homogenizacije ubojitog i rigidnog – za sve Srbe obavezujućeg – ustoličenja esencijalističkog kolektivnog identiteta?
S druge strane odvija se slična, opet antibosanska perverzija. Ona se može predstaviti tuđmanovsko-bobanovskom dijahronijskom matricom: transgraničnom identitarnom politikom, prisutnom u neoustaškom kolektivnom, navijačkom stadionskom imaginariju – kukasti križevi i slično – i u hegemonističkom normaliziranju prekogranične „klonirane“ HDZ-evske politike: „tri HDZ-a“ – HDZ Hrvatske, HDZ Bosne i Hercegovine i HDZ 1990, pod krovom orijentacijski i imaginacijski slične skupine ljudi otuđenih od običnog i osiromašenoga hrvatskoga pučanstva.
Mi u Bosni, dakle, živimo između dva, a možda i tri anahrona vremena, a da ne pripadamo nijednom od njih. „Gazdarica Evropa“ nameće linearno, modernističko, esencijalno, kvazisekularno, poimanje upravljanja vremenom. Ono je okrenuto prema budućnosti. Istodobno, opstaje i mitološko, regresivno, tradicionalističko poimanje vremena. Njega nameću kleronacionalisti i protuprosvjetiteljski fundamentalisti. Ono vuče unazad: u mitove o izvornosti i metafore iz prošlosti koje govore o superiornosti pojedinih naracija.
Dakle, iza nas je samo prividno završeni rat ideja, rat protiv Bosne i Hercegovine i njenih građana. Naši susjedi u našoj državi – i naši susjedi u susjednim državama – umjesto civilnih i istinski demokratskih i uljuđenih sekvenci mekog identiteta, kontinuirano rade na strateškom, dobro uštimovanom ciljno-racionalnom formiranju potpuno bestijalnih, korporativno navođenih, duplih, troduplih, rezervnih, ubojitih, anahronih, sociopatoloških identiteta. Rat protiv Bosne tako se nastavlja i u njenom okruženju: semiološkim, semiotičkim, narativnim, diskurzivnim i drugim sredstvima. I to na niz perverznih, vrlo opasnih načina. Na rubovima takvih diskursa, zbog izostajanja procesa povezanih sa odgođenom lustracijom vjerovatno učestvuju i tajnovite službe iz bivšeg informacijskog sistema i čini se da su upravo na te rubne zone značenja sigurnosti, prije nekoliko dana, upozorili i svjetski eksperti za sigurnost stavljajući primjedbe na pretjerani utjecaj tajnih policija na sve ono što se događa u Makedoniji i okolini.
U javnoj semiosferi dolazi do nedopustivog identificiranja etniciteta, nacije, naroda, religije i kulture. Kultura je postala puki privjesak anahronih, ubojitih, glomaznih politika identiteta, ali i kolateralna šteta globalizirane logike tržišta. Brišu se i bez traga nestaju, male, neuklopljive, individualne, osobene, privatne, najosjetljivije mikro-historije. Ovih dana, pred našim očima, ukazuje se varljiv, nepravedan prijeteći mir grobne tišine. Historija se pretvorila u forenzički nalaz. Sama riječ „mir“, u svojim lažnim inačicama, može zazvučati kao ispražnjena od svoje umirujuće i spasonosne referencije. Sjetimo se da je Milošević, stalno iznova, ponavljao da je za mir, a radio je sasvim suprotno. Ima li veće perverzije od perverzije misli, riječi i djela.
Trebamo čitati Baudrillarda, kada kaže da treba žaliti Evropu, a ne Bosance
Ove godine „slavimo“ 20 godina od mirovnog sporazuma iz Daytona. Za sadašnje stanje u BiH da li je kriv Daytonski mirovni sporazum ili njegovo neprovođenje?
Tokom traganja za mirom u Bosni i Hercegovini nastali su brojni prijedlozi koji su od početka iskazali ciničku ravnodušnost i spremnost da se Bosna i Hercegovina razdijeli po etničkim linijama osvajanja. Ti planovi za uspostavu mira su Cutillierov plan iz marta 1992., pa Vance-Owenov, nastao početkom 1993., pa Stoltenbergov, koji je u avgustu 1993. potpomogao nastanak još jednog neuspješnog plana. Onda je međunarodna zajednica uključila i samog agresora na Bosnu i Hercegovinu i 1. novembra 1995. godine organizirala mirovnu konferenciju o Bosni i Hercegovini u Daytonu, na osnovu plana kontakt grupe – Francuska, Njemačka, Rusija, SAD i Velika Britanija – koji je također podrazumijevao etnički, genocidom „očišćenu“ podjelu teritorije, koju imamo i dan-danas 2015. godine.
Gret Haller, koja je bila predsjednica švicarskog parlamenta od 1994.-1996. i ombudswoman za ljudska prava države Bosne i Hercegovine, izabrana od OSCE-a, napisala je odličnu knjigu o tome, pod naslovom „Granice solidarnosti: Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom i religijom“. Ova autorica opisuje zašto je Daytonski sporazum spriječio izgradnju i uspostavu mira u zemlji Bosni i Hercegovini. Teza glasi: nova država bila je koncipirana „tačno uzduž onih etničkih linija“ razdvajanja koje su dovele do rata, pa se sve do detaljnih struktura dogodilo „dosljedno etniziranje“ kakvo u povijesti Bosne stoljećima nikad nije postojalo. To je ključno. Etničke naočale, koje su tu opisane, pogrešno vide stvarnost. Postoje, dakle, neki trenuci u životu kada je za daljnje promatranje i promišljanje neophodno postaviti pitanje može li se misliti drugačije nego što se inače misli i gledati drugačije nego što se inače gleda. Događa se da se pojedinim narodima, pa čak i međunarodno priznatim državama, onemogućava pravo na siguran i dostojanstven život, čak i onda kada se, na sva usta, zalaže za njegova prava i slobode.
U takvoj situaciji nalaze se Bosanci i Bošnjaci nakon genocida – i to usprkos presudi iz Haaga, unatoč „aktualnim“ rezolucijama o zabrani poricanja genocida. Bosna je država u kojoj je moguće da ministar policije RS-a, i to 2015. godine, prijeti povratnicima Bošnjacima koji su preživjeli genocid, pod izgovorom da se udarna grupa policije RS-a treba obračunati sa terorizmom. Trebamo čitati Baudrillarda, kada kaže da treba žaliti Evropu, a ne Bosance. I treba žaliti svakog pojedinca koji je zaboravio da je terorizam ovdje, bio i ostao, Karadžićev performativno nagoviješteni „patent smrti“ – realizirani akt organiziranog nasilja koje je, u svom punom simboličkom i sablasnom kapacitetu, ugrađeno i u „daytonski vokabular“.
Po Vašem mišljenju koji su glavni razlozi neprovođenja Daytonskog mirovnog sporazuma?
Daytonski mirovni sporazum kolaborirao je sa fašistima i neofašistima, odnosno sa nečim neizrecivim, a što je Baudrillard, u nedostatku adekvatnijeg izraza, nazvao „inteligencijom zla“. Daytonski mirovni sporazum kolaborirao i sa „udruženim artiljerijama savremenog prostaštva“, kako kaže slovenački sociolog Močnik, da bi, nakon „uspješnog“ legitimiranja i normaliziranja te kolaboracije, na 49% suverene teritorije Republike Bosne i Hercegovine, bila instalirana, korektno/nekorektnom greškom nekoliko pojedinaca i nekoliko ratnih zločinaca, psihotična semiotička instalacija pod kontradiktornim entitetskim nazivom Republika Srpska. Taj predatorski prisvojni pridjev predstavlja kvazi-ustavni eksces, kognitivnu insuficijenciju promišljanja ideje miroljubive Evrope. To je djelo same kontradikcije, odnosno odjelotvorena kontradikcija na djelu.
Kako misliti Bosnu ako je daytonski Anex IV tempirana bomba u njezinoj strukturi? Da li je u sadašnjem odnosu snaga u svijetu moguće postići reviziju Daytonskog mirovnog sporazuma?
Naravno da je moguće. I to će se morati dogoditi uskoro. Rat protiv Republike Bosne i Hercegovine predstavlja i perverzni oblik krajnje prljavog svjetskog rata, započetog u znaku liminarnog, etničkog čišćenja Drugog. Zato taj svjetski deteritorijalizirani rat protiv Bosne koji se vodi na bosanskohercegovačkom razrovanom tlu, treba definitivno zaustaviti, i to na svjetskoj razini, gdje je, u svijetu pogrešnih ideja, na žalost i započeo. Taj rat protiv čovječnosti danas izgleda ne samo kao periferni, rubni, granični ili imaginarni rat koji se vodi s evropski najbližim „Istočnim“ Drugim – nego izgleda i kao svjetski rat. Zašto? Zato što je Bosna napadnuta prekasno. Napadnuta je, i kao ideja i kao stvarnost. I to nakon „kraja vremena“. Nakon onoga famoznog, milion puta izgovorenog „nikada više“. Pa kako nikad više? Šta znači nikad više? Na koji bi se gramatološki ispravan način jednom moglo postaviti miroljubivo pitanje koje pita može li na isti način kao prije postojati neko „nikad više“, poslije jednom iznevjerenog „nikad više“. To nije jezička igra, kao što ni rat protiv Bosne i genocid protiv Bošnjaka, nisu igre riječima ili igre s brojevima. Ne može se „vikati“ to nikad više dok traje poricanje genocida koji je izvršen nakon milion puta ponovljenog „nikad više“.
Rat koji izgleda kao da je iza nas, bio je – a i danas to jeste – rat protiv univerzalne kosmopolitske ideje da je zajednički život ljudi moguć. Zato je taj rat protiv Bosne i Hercegovine, zapravo, anticivilizacijski rat u jednom dalekosežnom smislu i značenju. Rat protiv međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, koji je prividno „okončan“ genocidom nad Bošnjacima, ima dakle globalni, odnosno univerzalni karakter, jer je „odgođen“ i nakon toga ponovo nastavljen kroz praksu ili prakse poricanje genocida. Sada, na žalost, može izgledati da je privremeno zamaskiran, na Balkanu posvuda opticajnom, idejom o „sukobu civilizacija“. Ideja o sukobu civilizacija je supstancijalno fatalistička i u biti kognitivno ograničena ideja. Kada bi civilizacije kao neke navodno homogene ili divergentne manifestacije u stvarnosti mogle biti u sukobu ne bi moglo postojati ništa što bi posredovalo takvu jednu ideju.
Milorad Dodik sistematski, riječju i djelom, prakticira balkansku postmodernu politiku znalačkog širenja neznanja
Za kraj razgovora nekoliko aktualnih političkih tema… Kakvo je Vaše mišljenje o preraspodjeli ministarskih fotelja u Federaciji BiH i na državnom nivou u Vijeću ministara BiH nakon Općih izbora u oktobru 2014.?
Vjerujem da je preraspodjela ministarskih fotelja sastavni dio uobičajenog načina vođenja bosanskohercegovačke predatorske i etnomatematičke demokracije. Vjerujem da će sva ta mjesta, kao i sva mjesta u upravnim i nadzornim odborima, oko kojih je i napravljena „ekvivokacija“ sa DF-om, biti raspoređene prema „zaslugama“. Vršiti privatizacije vlasništva u postojećim političkim okvirima koje diktira daytonsko „anti-antiustrojstvo“, ide u pravcu dodatnog porasta društvenih nejednakosti i u pravcu porasta sve očitijeg misticima na rubnim područjima Bosne i Hercegovine. Postoji mnogo primjera bolećivog sarkazma u našoj politici.
Savezni ministar za Evropu, integracije i vanjske poslove Republike Austrije, Sebastian Kurtz, prilkom nedavne posjete Sarajevu, jasno je rekao da je daytonski politički okvir prekompliciran i da ga treba mijenjati. Ono što je u tim razgovorima pozitivno jeste da je predsjedavajući Zvizdić naglasio kao je Bosna i Hercegovina čvrsto opredijeljena ka evropskim i NATO integracijama. Međutim, Zvizdić je istovremeno naglasio da su građanima Bosne i Hercegovine neophodni povoljni krediti za mala i srednja preduzeća, kako bi se, navodno, zaposlili mladi i obrazovani ljudi.
Ali, nije prekasno pitati: šta se dogodilo sa „velikim preduzećima“? Dakle, sve ide po ustaljenom neoliberalnom, novokapitalističkom, predatorskom scenariju: skandali oko „Aluminijuma“ zaboravljeni; pravosudni skandali zaboravljeni; ljudi ostavljeni na cjedilu… Najavljuju se nove privatizacije. Krupne stvari oko „teškoga željeza“ i „lahkoga aluminijuma“, oko koordiniranog „humanoga preseljavanja naroda“, oko toga toga šta se sve, ne samo u Hercegovini, zbivalo na polju privatizacija, nisu jasne. „Dubioza“ se ne može „poboljšati“ i „unaprijediti“. Ne može se u ozračju „metafizike malih brojeva“ i misticizma vidljivog i nevidljivog – stvarati tzv. povoljan poslovni ambijent. Ustvari može, ali onda se krećemo unatrag, a ne unaprijed.
Kakav je mogući rasplet političke situacije u entitetu RS? Opozicijski SDS sve više jača, privreda je u teškoj situaciji, u SNSD-u su ozbiljne turbulencije, Dodik se opire i sve više igra na kartu nacionalizma i secesionizma RS-a od BiH… Koliko je realna opasnost od nedavno usvojene Rezolucije SNSD-a o referendumu 2018. godine o statusu RS-a?
Dodikov secesionizam je tragikomičan. Igrati na kafansku priču „nas i Rusa 300 miliona“ nije racionalna priča. To nije „teorija igara“ za 21. stoljeće, koje treba biti stoljeće odgovornosti, epistemičkog jedinstva znanja, tj. spajanja ekonomije, ekologije i bioetike. Tranzicijska činjenica da se Dodik svako malo zaputi ka Beogradu, mogla bi nas navesti na pomisao kako on, ne zna gdje živi. Međutim, to bi bio pogrešan zaključak. On vrlo dobro zna gdje živi, gdje ide, šta radi i šta govori a šta prešućuje. On je utjelovljenje „uspješnog“ huntingtonovskog političara, poduzetnika i profesora, kao i mnogi drugi – u „nas i u „njih“ – koji na temelju vještina, koje posjeduje, u Beogradu vidi i zna ono što drugi ne vide i ne znaju. On sistematski, riječju i djelom, prakticira balkansku postmodernu politiku znalačkog širenja neznanja. Srećom da opozicija u RS-u zaustavlja priče o otcjepljenju. Ti odvažni i hrabri ljudi kao da prokazuju ukupnu balkansku praksu normaliziranja trgovine glasovima prilikom „glasanja“ i „glasovanja“.
Bosanskim Srbima, koji se iskreno distanciraju od Karadžićeve direktne ontologije koja zbori: „Nemojte misliti da se vi muslimani možete odbraniti ako bude rata ovdje“ – ne treba ni ta priča, ni rat u ime nekog srpstva. Nikom više ne trebaju ratne priče niti ratni bubnjevi. Ljudima ovdje, na ovim periferenim periferijama periferije, treba pravedan mir i normalan život. Život bez straha, bez poniženja, bez pljačkaša, bez kognitivne bijede koja se širi poput „pustinje koja raste“. Ali, ipak, često mi se čini da ovdje ustrojavanje svijeta, i ustrojavanje jezika, nije moguće bez strojevog koraka i ratnih bubnjeva.
Ova godina bi mogla biti i godina presabiranja, u jednom dalekosežnijem smislu. Ali niko ne može predvidjeti budućnost. Možemo samo analizirati različite trendova. Izazivanje „određenih“ sukoba bi „određenim“ političarima i kriminaliziranim skupinama iznutra povezanim sa „politikom skandala“, kako tu sintagmu koristi Castells, kada recimo govori o „semantičkim poljima smrti“ – svakako odgovaralo, jer bi, na taj način, možda izbjegli pravosudne procese u Bosni Hercegovini. 2018. godina je daleko, dalje nego što trenutno možemo i naslutiti. Mi do tada možemo živjeti u nekom sasvim novom političkom ustrojstvu, recimo ako nekim „čudom“ dođe do promjene Daytonskog mirovnog sporazuma, ili do nečega drugog, mada je to, na što bismo mogli sada pomisliti, malo vjerovatno. U svakom slučaju, ne treba vjerovati u „čuda“, kao ni u novu ekonomija znanja koja se u njih uzda.
Što dobroga Bosni i Hercegovini može donijeti nedavni posjet pape Franje? Mogu li njegove riječi „umirujuće“ djelovati na hrvatske političare u BiH, koji su zadnjih nekoliko godina bili u političkom zagrljaju s Dodikom, pritom zagovarajući tzv. treći entitet?
Verujem da su se ljudi u Bosni, a možda i u Hercegovini, umorili od rabljenja ili upotrebe te znakovite riječi „treći entitet“ koja, ustvari, ne znači nešto precizno, osim ciljane antidržavne provokacije. Koji bi se to prevodilac uopće mogao usuditi prevesti papi Franji jednu „neprevodivu“ latinsku riječ, kao što je „entitet“. Kad bi začuo neku metafizičku riječ kao „entitet“, papa Franjo bi, možda, u nekom trenutku mogao pomisliti da mi u Bosni i Hercegovini živimo u „srednjem vijeku“ ili u „kamenom dobu“. Možda bi, hipotetski rečeno, mogao pomisliti da prisustvuje nekoj davno zaboravljenoj solipsističkoj raspravi o poređenju Aristotelove metafizike i Rortyeve ironijske (re)deskripcije, kojom rukovode i upravljaju Diderot i Berekley, a u kojoj retorička figura Rorty, kao nekim čudom, uživo veliča i slavi svećenike, ratnike, vojnike, stadione, kasarne, vojarne, privatne policijske akademije itd….
Ne vjerujem da je moguće zamisliti „komunikacionu zajednicu ravnopravno argumentirajućih individua“, kako kaže Habermas, u kojoj bi papa Franjo s nekim pogr(j)ešivim sugovornikom ili sugovornicom, uopće mogao razgovoriti o metafizičkim zagonetkama oko odgonetanja ontološkog značenja jedne takve pretjerano skolastičke riječi. Jedino što sam, gledajući televizijski prijenos jasno vidio na stadionu jesu desetine tisuća pametnih mobitela i, jedan zanimljiv trenutak, onaj kada se Dragan Čović – ne Dragan Čavić – čudi iznenadnom bljesku evidencije „neposrednoj čulnoj izvjesnosti“, kako kaže Hegel, komparirajući onaj svoj luksuzni automobil sa onim skromnim, u kojem se vozio dobri papa Franjo.
Nakon genocida, mijenja se i identitet onih u čije ime je počinjen genocid
Što za izgenocidirani i etnički očišćeni bošnjački narod znači nedavno hapšenje Nasera Orića, ratnog komandanta obrane Srebrenice – i to mjesec dana prije dženaze u Potočarima, kada će oči cijelog svijeta, barem na minutu-dvije, biti uprte u taj komad svete bosanske zemlje? Koliko je Orićevo hapšenje pravno prihvatljivo s obzirom da je prije nekoliko godina oslobođen od optužbi na Haškom tribunalu?
Beograd se davno specijalizirao za specijalno pripremljena hapšenja bosanskohercegovačkih patriota. Sjetimo se maltretiranja Jurišića, Ganića, Divjaka, Tokića i drugih. Ovo zadnje hapšenje ima više dimenzija: jurisprudentnu, političku i vremensko-prostornu.
Strateški i taktički cilj tog hapšenja bio je pokušaj da se, barem u očima onih koji ne razumiju o čemu se tu radi, relativizira zločin protiv čovječnosti – genocid nad Bošnjacima. Krajnji cilj srbijanske politike, od vremena Slobodana Miloševića, pa do danas, jeste da se Bosanci, a naročito Bošnjaci, okrive za početak rata u Bosni. Vučić čak poziva u pomoć i prirodnoznanstveni autoritet matematike. Naime, on u jednoj svojoj nedavno izrečenoj izjavi tvrdi da 99,9% Srba nije učestvovalo u onome što se dogodilo u Srebrenici. Time pokazuje da ne razumije smisao i značenje genocida, a svoje neznanje želi zamaskirati brojkama. Genocid, kao ni ideologija fašizma, nije matematički, niti je statistički problem koji se iskazuje i koji bi se mogao iskazati samo u brojevima. Zato treba još jednom ponoviti, genocid je zločin protiv čovječnosti – zločin protiv „ljudskosti u nama samima kao ljudskim bićima“ – a ne neki lokalni obračun ili neka teorija igara u kojoj se može kalkulirati. Ma koliko dugo odbijali da se suoče sa Istinom Srbi nikada neće moći upisati Srebrenicu u epopeju svojih velikih pobjeda. Nakon genocida, mijenja se i identitet onih u čije ime je počinjen genocid. Pozitivistički i administrativno konceptualizirane teorije tranzicijske pravde stoga često promašuju višu zadaću mišljenja koja nalaže da se misli ono teško mislivo u zločinu poricanja genocida.
S gorkim okusom u ustima pratili smo događanja oko „slučaja Zvornik“, od nevjerojatnih medijskih i političkih spinova, bolje rečeno otvorenih laži i manipulacija, preko nesnalaženja bošnjačkih političara, do otvorene kapitulacije – „dana žalosti“ za ratnim zločincem iz Srebrenice 1995. Do dana današnjeg javnost nije vidjela snimak nadzorne kamere sa Policijske stanice u Zvorniku, namjerno se skriva. Da li je tko odgovarao zbog toga? Imaju li političari u BiH nekakvu odgovornost za izrečeno i učinjeno?
Može se to i tako posmatrati. Ali svakako da postoji i dosta zagonetki oko tog pojedinačnog događaja nasilja. Taj događaj unio je izvjesni strah među stanovništvo Zvornika gdje se Bošnjaci i komšije Srbi dobro slažu. Gradonačelnik Zvornika pokazao je mudrost i veliku odgovornost, barem prema onome što sam tih dana mogao vidjeti u medijima. Za razliku od tog čovjeka, neki Bošnjaci visokopozicirani u određenim političkim strankama, požurili su da javno definiraju taj slučaj kao klasični teroristički čin. Kada je saopšteno da je nesretni mladać dijete poginulog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine i da je zajedno sa njegovim ocem ubijeno još toliko i toliko drugih nevinih Bošnjaka, i da bi to što se dogodilo moglo podići etničke tenzije, apelirano je sa svih strana na suzdržanost od širenja jezika mržnje na mrežama, uslijedili su opravdani pozivi na suzdržanost od svega što bi moglo dovesti do nekog novog nasilja. Jasno se vidjelo i da Bošnjaci kao žrtve genocida ne opravdavaju to što se dogodilo u Zvorniku.
Kada je riječ o odgovornosti političara, onda vjerujem da odgovornost postoji. Vjerujem da nadležnim službama treba prepustiti da profesionalni dio svog posla oko toga obavljaju profesionalno. Vjerujem, isto tako, da je taj pojedinačni slučaj u Zvorniku, pokazao i nešto drugo – vrlo tendenciozan način na koji je dio policije iz RS-a kombinirao simboličku okrutnost, s elementima potcenjivačkog nasilja. Policija je počela privoditi i maltretirati i Bošnjake koji nisu imali nikakve veze sa tim događajem. Takvi i slični događaji, zahtijevaju odgovornost i politike i sigurnosnih agencija. Zahtijevaju odgovornost glasnogovornika koji te pojedinačne emanacije nasilja predstavljaju, odnosno interpretiraju u medijskom diskursu. Zahtijevaju odgovornost i izrazito visoku kriminologijsku pismenost onih koji takve događaje ocjenjuju. Onih koji procjenjuju njihovo značenje. Onih koji ih karakteriziraju. I, prije svega, ponajprije i ponajviše, takvi događaji zahtijevaju najvišu moguću globalnu i javnu odgovornost onih koji takve događaje imenuju, u nekom specifičnom kontekstu koji, također, zahtijeva refeksivno i holističko razumijevanje koje nije usko kriminološko nego je znatno šire.
Razmotrimo, nakratko, sljedeći slučaj pojedinačnog nasilja. 17.06.2015. 21-godišnji mladić Dylan Roof ubio je devet osoba u jednoj crkvi u crnačkoj četvrti u Charlstoneu. Mladić je izjavio da je zločin počinio iz mržnje, s namjerom da pokrene rasistički rat. Policija ga je privela, ali nije bio maltretiran od strane policije. Američko savezno pravosuđe odlučilo je da taj događa okvalificira kao „čin domaćeg terorizma“. Porodice žrtava saopštile su da opraštaju Roofu pozivajući ga da „zatraži Božju milost kako bi okajao grijehe“. Ovaj događaj govori o tome koliko je 21. stoljeće postalo nesigurno, svjetsko rizično društvo, u pogledu pojedinačnih slučajeva nasilja. Gotovo svakodnevno pristižu različite vijesti o tome da ljudi stradaju a počinioci pripadaju različitim nacijama i različitim religijskim zajednicama. Problemi, dakle, nastaju već na razini terminologije, odnosno na razini ispravnog imenovanja i označavanja određenih događaja koji su povezani sa različitim oblicima nasilja.
„Slučaj Zvornik“ je otkrio dvije važne stvari: mržnju prema bosanskoj zastavi s ljiljanima i strah od tekbira „Allahu ekber/Bog je najveći“? Trebaju li se Bošnjaci u ime „mira u kući“ odreći zastave s ljiljanima i najveće Istine – da je Bog najveći?
Bošnjaci mogu zadržati i zastavu sa ljiljanima i mir u kući. Mislim da uskoro dolazi vrijeme u kome ćemo u Bosni i Hercegovini živjeti mirno i bez straha. U Bosni će, nadam se, moći živjeti svi oni koji ovu državu vole i koji se osjećaju kao državljani ove države. Međutim, to se neće dogoditi tako brzo. To se neće dogoditi sve dok mi, građani ove države, sami ne promislimo i budemo razumjeli jedinstveni smisao bosanskog logosa i dok na temelju mišljenja – a ne navijanja – ne obrazujemo istinski demokratski, a ne ovaj nakaradni etnomatematički sistem, u kome ćemo moći ostvarivati prava i izvršavati sve svoje obaveze.
Kada je riječ o istinama da je Bog najveći, onda treba reći da je to ispravno vjerovanje u svim monoteističkim religijama i da su to Istine koje u monoteističkim sistemima znanja i vjerovanja nije moguće dovoditi u pitanje, a istovremeno ostati konzistentan u tom znanju i vjerovanju. Sloterdijk, recimo, o tome govorio u psiho-semantičkom kontekstu „dekonstrukcije“ religije u znaku razumijevanja „ljudske nadarenosti za kodiranje i dekodiranje ekscesa“. A kada je riječ o načinu na koji se to izgovara glasom, i u kojim situacijama, ili se prešućuje to treba ostaviti teološkim stručnjacima da o tome vode učene rasprave. Pored toga, jasno je da, u zadnje vrijeme, ima dosta loših znakova, tj. tendencija da se Islam poveže sa nasiljem. To je pogrešan pristup. Islam je religija mira. Mislim stoga da je s mjerom potrebno koristiti i zastave, jer zastave su samo predmeti, ma koliko nekom bila neka od njih draga ili mrska. A ono što je najvrednije u ljudskom životu jeste ljubav, razumijevanje i sloboda pa i sloboda ispovijedanja vjere ili religije. Jer u vjeri nema prisile, a u Bosni je stara izreka „nije kuća tijesna ako čeljad nisu bijesna“.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ / PREPORODOV JOURNAL 175