Kolumne

ČITANKA ZA ORIJENT

arapsko proljece

Arapsko proljeće, buđenje, jesen ili cunami

 

 

Prije svega potrebno je napraviti distinkciju između termina „proljeće“ i onoga što svjedočimo u posljednje vrijeme. Proljeće je izum koji je skovan u Washingtonu da posluži svojoj svrsi a to je da prvenstveno zamagli pravu suštinu stvari – neokolonijalno i neoimperijalno ponašanje na Bliskom i Srednjem Istoku.

Radi usporedbe: Skoro identična gibanja se dešavaju u još jednom veoma važnom dijelu svijeta – Južnoj Americi – nakon petstogodišnje u prvo vrijeme klasične, a potom i neokolonijalne i neoimperijalne strane dominacije. Broj američkih vojnih baza nevjerovatno je spao na namanju, za Ameriku neprobavnu, mjeru.

 

Arapskom proljeću ćemo se nešto kasnije vratiti, a sada je neophodno pokušati rasvijetliti ako je to uopšte moguće u ovom kratkom eseju pravu genezu koja je pažljivo zapretana i ljubomorno čuvana ispod pustinjskog pijeska. Preusmjeravanje pažnje sa suštine je oprobana obavještajno informativna vještina. U tome poslu Britanska kruna je neprevaziđena. Iza nje u ciljanim područjima decenijama  pa i stotinama godina  trava – ne raste. Poredeći je sa starim imperijama (Rimsko carstvo, Otomanska imperije isl.) u kojima su građani osvojenih područja postajali građani dotične imperije, Britanska kruna će ostati upamćena po po perfidnom smislu za crtanje granica od Dalekog Istoka, preko Indokine pa sve do Srednjeg i Bliskog Istoka kombinujući, pri tome, vojnu silu, diplomatske i obavještajne vještine.  Domicilno stanovništvo je lišeno prava građanstva ali ne i podaništva Kruni. Granice su crtane gdje ih nikada prije toga nije bilo. Trpani su pripadnici istog naroda unutar vještačkih torova čije granice su se odokativno iscrtavale. Pri tome nisu marili za mljevenje i drobljenje pojedinih naroda pa čak i razdvajanje porodica. Toj vrsti kartografije je prethodila temeljita obavještajna i kontraobavještajna aktivnost. Primjera radi, Sirijski Protestantski Koledž (1862) je tek 1920. godine preimenovan u Američki univerzitet u Bejrutu! Usitnjavanje nekadašnjih teritorija pod otomanskom vlašću koje danas razaznajemo kao Bliski i Srednji istok je pažljivo i temeljito pripremano. Britanskom mandatu nad Palestinom je prethodilo stoljeće predanog rada (kontra)obavještajnog i misionarskog djelovanja. U nekim izvorima se spominje nekoliko hiljada britanskih obavještajaca koji su decenijama špartali Srednjim i Bliskim istokom, omekšavali teren i stvarali ambijent za što „prirodnije“ diplomatsko rješenje bazirano na animozitetu Arapa prema Porti. Arapi tada nisu slutili da će biti izdijeljeni vještačkim granicama kojih se i dan-danas pijano pridržavaju i još ne razumiju niti razabiru negativne efekte produženog djelovanja vještački inauguriranih nacija – generatora međusobnih animoziteta na toj artificijelnoj podjeli. Čak i letimičnim pogledom na taj region uočavaju se samo tri geostrateške agende: hazarska (čitaj cionistička, a američka joj u službi), iranska (čitaj perzijska, a potonjih nekoliko vijekova i šiitska) i turska agenda. Arape još uvijek iz gore navedenih razloga – zbog početne zbunjenosti i vještačke izdijeljenosti – nacionalne politike sprječavaju da razaznaju vlastite strateške interese. Nije li, dakle, Britanska kruna, kojoj se polovinom prošlog stoljeća pridružila američka neoimperijalna mašinerija, potkuhala kvalitetno tijesto – konstruktivan haos – koje je različitim nadjevima moguće još dugo održavati u rahlom stanju i kapitalizirati ranije stečene prednosti.

Ako samo malo zagrebemo po površini pustinjskog pijeska naići ćemo na cijeli instrumentarij i galeriju likova koji su bili prethodnica ovako ustrojenom Bliskom i Srednjem istoku i kartografiji koja se crtala na razvalinama Osmanskog carstva.

Iz te galerije likova izranja sveto trojstvo: Sir McMahon, britanski valija u Egiptu, Edward Lawrence, Lorens od Arabije ili kako su mu Arapi tepali „El Aurens“ i nedorasli namjesnik Meke Husein koji je, nažalost, prezimenjak posljednjeg Božjeg poslanika. Taj nesretnik, Husein bi, da nije britanskih apetita, jednostavno propao u istoriju i prekrio bi ga pustinjski pijesak. Britanska kruna je filigranski pretočila arapski animozitet prema Osmanlijama u vlastitu prednost. Arapi će vas i danas ubjeđivati kako su bili okupirani od Osmanlija zaboravljajući, pri tom, da bi usred sveopšte atrofije koja je nastupila nekoliko stoljeća ranije, već bili okupirani jer su Portugalci bili skoro na vratima Meke. Preventivnom intervencijom osmanske vojske muslimanski ritualni centri su o(p)stali neokupirani.

 

 

Arapska servilna poslušnost receptivnost britanske kolonizacije

Arapska susretljivost prema Britancima je brižljivo i multidisciplinarno pripremana za odlučujući dramatičan trenutak – kartografsko drobljenje od čega se Arapi još ne uspijevaju oporaviti. Radi lakšeg razumijevanja trenutnog kolopleta preferabilno je barem letimično baciti pogled makar stoljeće unazad i retrospektivno razaznati i razabrati šta su to bile arapske perspektive prije stotinjak godina i jesu li Arapi uopšte razabirali geostrateške magistrale za preustroj Svijeta bazirane na imperijalnim aspiracijama evropskih sila?

Prije svega treba reći da Arapi o spoljnjem svijetu u to doba nisu puno znali. Sanjali jesu da se oslobode višestoljetne otomanske vlasti i težili da povrate svoju vlast koju su usljed sveopšte atrofije zagubili. Sveopšta obamrlost, erozija i zastoj društveno političke misli je nastupilo prije više stoljeća usljed arogancije proizašle iz samozadovoljstva i prekomjernog uživanja i u zadovoljstvima i ugodnostima stvorenim u prvim stoljećima predanog rada, truda, kreativnosti i pozitivnog angažmana niza naroda mobiliziranih idejom islama, slobode, jednakosti itd. Pojednostavljeno: u periodu imperijalnog preustroja svijeta taj prostor na kome su pa i danas obitavaju Arapi je bio i ostao strateški prazan. Praznina je rezultat pražnjenja nastalog usljed gore navedenih razloga. Prema tome, Britanska kruna je samo kapitalizirala zatečeno stanje duha u toj strateškoj praznini i dodatno generirala i kapitalizirala animozitet prema vlastitom plijenu – Osmanlijama, preuredila taj prostor i u njemu efikasno osigurala vlastitu stratešku dubinu.

 

Da li je željeznička linija Berlin – Bagdad (Basra) razlog I svjetskog rata?!

Jedan odnosno dva i za današnje vrijeme kolosalna geostrateška projekta su po nekima bila stvarni razlog i uzrok I svjetskog rata a to su Bagdadska i Hidžaska željeznica. O Hidžaskoj ćrmo nešto kasnije. Naime, Velika Porta, pritisnuta ekonomskim i socijalnim nevoljama, velikim javnim dugom, svjesna kolonijalnih pretenzija Velike Britanije i Francuske s jedne i Rusije s druge strane, od svih zala izabrala je najmanje – savez sa Njemačkom. U kakvoj situaciji je bila turska privreda govori i podatak da je Uprava za javni dug (Düyun-u Umumiye) osnovana 1881. godine kao evropska, od turske vlade nezavisna, direkcija brojala oko 5000 uposlenika/povjerilaca zaduženih za ubiranje poreza po ondašnjim osmanskim teritorijama i transfer istih za podmirenje dugova – evropskim kreditorima. U takvoj situaciji Porti su sva rješenja bila podjednako loša. Po prvi puta, nakon polumilenijske dominacije, Porta je bila prisiljena kleknuti na koljena i odabrati najmanje škodljivo rješenje po njene strateške interese i suverena prava kojih se nije odricala. Eksperti su još 1871. godine utvrdili postojanje nafte visokog kvaliteta u Međurječju (između Eufrata i Tigrisa), a njemački stručnjaci su 1901, godine utvrdili da taj region leži na skoro neiscrpnom jezeru nafte! Koncesiju za izgradnju prve dionice pruge do Ankare su dobile Württembergische Vereinsbank i Deutsche Bank čija izgradnja je počela 1888. godine. Znakovito je da je trasa pruge prema Bagdadu polagana kroz unutrašnjost daleko težom i skupljom rutom – sa puno mostova i tunela – kako bi bila van domašaja britanskih topovnjača koje su tada gospodarile Mediteranom.

Pored ogromnog rudnog i naftnog bogatstva, Njemačka bi se izlaskom u Basru i Perzijski zaljev nedopustivo uklinila u kolonijalne planove i osujetila britanske geostrateške interese. S druge strane, ruskim apetitima i pretenzijama prema Turskoj i cijelom Kavkazu nije odgovarala konsolidacija Turske niti opasno približavanje Njemačke Iranu i Kaspijskom jezeru koje je Rusija smatrala da njoj pripadaju. Stoga je, sasvim logično, odabrala stranu. Ovdje nije naodmet uakazati na još jedan geostrateški spin, koji se u zaleđu Turske događao u međuvremenu, poznat kao Velika igra – „The Great Game“. To je period vrlo kompleksnog  geostrateškog rivalstva ruske i britanske imperije i kartografskog razračunavanja od Tibeta, preko Afganistana, Perzije i Bliskog Istoka. Stratezi taj period smještaju u period od  Rusko-perzijskog ugovora iz 1813. godine – za Britaniju prijetećeg ‘spuštanja’ Rusije prema toplim morima, pa sve do Anglo – ruske konvencije iz 1907. godine. To rivalstvo je, međutim, nastavljeno i nakon Oktobarske revolucije, za vrijeme II svjetskog rata i, posebno, za vrijeme hladnoratovske i blokovske podjele.

Po mnogima Velika igra je dobila ime po tome što je imala za cilj prevenciju prodora njemačkih pretenzija. Međutim, igra se zaista doima grandioznom i kada se uzme u obzir ples po žici dviju superimperija i nadmudrivanje koja od njih dvije će, koristeći slabosti one druge, trajno zaposjesti teritorije koje su bile predmet  međusobnog ‘razgraničenja’ sfera utjecaja. Jedan detalj s početka II svjetskog rata je vrlo ilustrativan: nakon napada Nijemaca na SSSR, skoro sva namjenska proizvodnja je bila ugrožena jer je mahom bila locirana u zapadnim dijelovima zemlje. Stoga je Staljin naredio taktičko prebacivanje pogona i postrojenja za namjensku proizvodnju iz zapadnog dijela SSSR-a u centralne dijelove zemlje, ali mu je u međuvremenu nestalo strjeljiva na Kavkaskoj fronti pa je panično od Čerčila zatražio pomoć.  Čerčil je ponudio slanje engleskih trupa protiv Hitlera, ali mu municiju – nije poslao! Znakovita je i tzv. Anglo – ruska invazija na Iran 1941. godine unatoč proglašenju neutralnosti od strane Teherana. Poslije svršetka rata Sovjeti su ostali kontrolisati sjeverni a Englezi južni dio Irana. U međusobnim borbama za ovladavanje što povoljnije pozicije na tlu Irana, poginulo je četrdesetak sovjetskih boraca dok je za Britansku krunu poginulo dvadesetak Indusa! Sovjeti su se povukli sa sjevera Irana tek u maju 1946. godine, a Iran se, do Homeinija 1979. godine, pozicionirao u zapadnu hemisferu.

Prema svemu: Velika igra je/nije završena 1946. godine!?

Posljednjih desetljeća pa i danas svjedočimo demonstraciju sile obavještajnih i kontraobavještajnih tehnika na širokom prostoru Centralne Azije.

Ovaj naoko suvišan ali vrlo važan izlet bio je neophodan prije no što se ‘zagrebe’ po pustinjskom pijesku  Bliskog i Srednjeg istoka i pokušaju razabrati i razaznati stvarne razmjere geopolitičke igre koja će, po svemu sudeći, determinirati sudbinu Orijenta za još stotinjak godina!?

 

Nešerif ili nečasni od Meke – Britanski smaragd

Prije svega treba znati da sve dok se u pučkoškolskim udžbenicima u arapskom svijetu validno ne elaborira uloga šerifa od Meke, Arapi neće uspjeti izvaditi trn iz oka koji im je implantirala Britanska kruna da im zamagljuje dioptriju. Subsekventno: neće ni biti arapskog buđenja. Jer, buđenja nema bez potpunog otrježnjenja!

Tradicionalno je vođenje brige o muslimanskim ritualnim središtima Mekom i Medinom bilo povjeravano, po genetskoj liniji, nasljednicima loze posljednjeg poslanika Božjeg. Posljednja tragikomična figura na poziciji šerifa (velečasni, a ne/šerifom ga zovu rijetko informisani, op.a.) od Meke se zvao Husein bin Ali koji je instrumentaliziran od strane Krune britanske za ostvarenje britanskih, a kasnije kao što ćemo vidjeti američkih, odnosno izraelskih, strateških ciljeva. Nesretnik, Husein bin Ali, iako rođen u Istanbulu 1853. godine i 1908. godine imenovan od strane Porte na tu, za muslimane, važnu simboličku funkciju iskazao je neutaživu želju i samoprijegoran angažman na rušenju sultana i kalifata u Istanbulu.

 

Kada pažljivo retrospektivno nanižemo događaje na Orijentu, Husein zasigurno zaslužuje po jedan spomenik: na Trafalgar skveru u Londonu, ispred Bijele kuće u Washingtonu i nasred Tel Aviva! Jer, današnjeg Orijenta u ovom izdanju – bez njega – ne bi bilo! Bio je pravi dragulj u rukama britanske vojno obavještajne hobotnice. Huseinov osiromašeni mozak to nije znao! Britanci su, definitivno, znali njegovu specifičnu težinu i fantastično ga kapitalizirali. Posebna draž za Britance je predstavljala činjenica da je u muslimanskom svijetu pojmljen kao nasljednik pejgamberov jer su itekako računali na anomaliju kod muslimanskog populusa koja se ogleda u percepciji Svijeta kroz prizmu izbrušenu isključivo na bazi emocija. I, nažalost, emocije – taj nepouzdani i klimavi saveznik – će još dugo biti glavni reper za orijentaciju muslimanske populaciju na Globusu. Nezahvalno je tragati za genezom i razlozima takvoga neracionalnog odnosa, prije svega, prema sebi pa i okruženju. Izostanak racionalizma će još dugo vremena smanjivati sposobnost orijentacije u vremenu i prostoru pa, prema tome, i reducirati sposobnost za prepoznavanje vlastitih strateških interesa. Izostanak validne procjene vlastite pozicije ide naruku kolonizatorima svih boja, a populus pretvara u objekat pogodan za instrumentalizaciju u cilju ostvarenja tuđih strateških ciljeva i interesa.

Stoga će Husein koga, nažalost, i danas glorifikuju ordinarni zanesenjaci još dugo vremena ostati maglovita figura oko koje će se kontraproduktivno iscrpljivati emotivne budale.

Nedoraslog za trenutak u kome je živio potpuno je zaslijepio san o tituli halife i osnivanje arapske države. Britanci su mu podgrijavali tu nadu i na taj način besplatno dobili ogromnu destruktivnu energiju koju će kapitalizirati protiv oronule Otomanske carevine i ostvarenje najmanje dva glavna strateška – antiarapska čina:

1.      Implantaciju Izraela prema mapi pripremljenoj u Londonu koja i fizički dijeli Arapski svijet na dva dijela i tako unedogled odgađa svaku pomisao na bilo kakav vid zajedničkog djelovanja ili saradnje na infrastukturnim projektima – osnovi privredne i svih drugih vidova saradnje;

2.      Dugoročno osiguranje vlastitih geopolitičkih i strateških ciljeva po dubini ciljanog teritorija na neizvjesno dugi rok manipulirajući emocijama populusa produciranjem lažnih autoriteta bez legitimacije i njihovo pozicioniranje u svijest amorfne kamare podanika vođenih skoro isključivo emocijama…

Stoga se, kako ćemo vidjeti, ne radi o arapskom proljeću iako ga, povodeći se za svjetskim medijima, rabimo nego se radi o zakašnjelom buđenju. Buđenje i otrježnjenje za Arape nije planirano i kasni već stotinu godina iz najmanje dva razloga:

1.      Perfidna kartografija;

2.      Inauguracija manjinskih režima sa zamagljenim legitimitetom i kontinuirano pružanje podrške svim sredstvima vlastodršcima u nizu vještački oformljenih entiteta.

Nove generacije Arapa su svjesne poniženja koja im njihovi lideri u saradnji sa neoimperijalnim centrima priređuju. Sve češće se na ulici ili alternativnim glasilima može čuti pitanje: do koje mjere su Arapi spremni podnositi poniženja svojih lidera koja im priređuju, za koje je teško utvrditi da li više brinu o svom i porodičnom bogatstvu ili o ostvarivanju tuđih strateških interesa. Prema tome, procese na Orijentu treba posmatrati kao proces buđenja poput latinoameričkog sazrijevanja koje se i tamo događa – nakon pola milenija strane vlasti i/li marionetskih garnitura. Ipak, Arapi još nisu svjesni destruktivnog učinka perfidne kartografije jer im nacionalizmi u vještački oformljenim torovima zakrivljuju dioptriju. Zato nije čudo da nerijetko imaju bolje odnose sa zemljama izvan arapskog povijesnog kruga nego između sebe samih. Međusobna trgovinska razmjena je zanemarljiva.

 

Panarabizam versus panislamizam:

Panarabizam nikada nije zaživio. Ni najgorljiviji zagovornici nisu u njega vjerovali, a jednom broju lidera je služio samo kao šlagvort za ubiranje političkih poena. Ni jednog momenta u posljednjih stotinu godina panarabizam nije imao šansu. Razlog: niko na Orijentu nije bio kapabilan prihvatiti ulogu drugog a kamoli podrediti svoj lični ego kolektivnim interesima. To je upravo ono na šta je tadašnja kolonijalna i sadašnja neoimperijalna politika računala. Obračunala se hladnokrvno sa svima koji se nisu uklapali u njene interese. Tako je i Husein bin Ali, šerif od Meke, u prvoj fazi – dok je trebalo – bio svojevrsni smaragdni dragulj britanske Krune, hladnokrvno i bezdušno odbačen skončao je u egzilu – na Kipru gdje se bavio humanitarnim poslom – pomagao izgradnju jermenske crkve. Ipak je umro u Ammanu, a (ne)zasluženo pokopan u Jerusalimu što zorno svjedoči o stanju svijesti koja se ni danas ne mijenja. Jer se s velikim stepenom sigurnosti može tvrditi da nikada nije pojmio razmjere katastrofe kojoj je kumovao a u arapskom javnom diskursu – zbog percepcije bazirane isključivo na emocijama – još nema spremnosti pogledati se u ogledalo.

Pri svemu je iznimno uzbudljivo, znakovito i zanimljivo analizirati pojavu panislamizma koji se po svemu sudeći ‘nasukao’ na hridine panarabizma i.e. arapskih nacionalizama i do koje mjere su obavještajne tehnike Krune preduprijedile i osujetile taj, za nju, prijeteći talas rastućeg raspoloženja. Zamah koji je panislamizam dobio na krilima reformatorskih pokreta od Indije, Afganistana do Orijenta prijeteća je opasnost po Britansku krunu pa ga je najlakše i najefikasnije bilo kontainirati tako što će ga amortizirati i marginalizirati arapski nacionalizam. Iščitavanjem socio političkog angažmana vodećih teoretičara toga vremena pa i kroz sadašnje ponašanje lidera i populusa na Orijentu nepogrešivo se dolazi do toga zaključka. Jedan od vodećih mislilaca Al-Kawakibi (1849 -1902) svojim gorljivim  zalaganjem je išao čak dotle da je govorio kako je greška što su Turci opšte primili islam, da muslimane na globalnom planu trebaju predvoditi isključivo Arapi, da sjedište arapske vlasti treba biti u Meki. Izjavio je da bi, da ima vojsku, za 24 sata srušio sultana i halifu u Istanbulu. Gamal Abdel Naser se napajao idejama Al-Kawakibija. Sa imperijalnog aspekta je bilo sasvim logično dodatno podgrijati panarabizam i observirati kako ga efikasno slabi, absorbira i razvlači arapski nacionalizam. To, prema svemu sudeći nije iziskivalo dodatna truda i napora i svaka bi veleimperijalna sila kapitalizarala takav poklon – u vidu „panarabizma“ koga nije bilo teško iscjepkati u spektar arapskih nacionalizama iz kojih će kasnije engleska neokolonijalna i američka neoimperijalna politika profitirati tako što će selektivnim pristupom čak i antagonizirati pojedine lidere pa čak i vještački oformljene narode proizašle iz jedne nacije. Divide et impera! Nije li?!

Na ovaj način se efikasno postižu najmanje dva cilja:

1.      Dugovjekost imperije i dugoročno osiguranje njenih različitih strateških interesa u nacionalno i ideološki zbunjenom teritoriju;

2.      Odlaganje suočavanja sa stvarnošću u zaposjednutom teritoriju preusmjeravanjem pažnje naroda sa suštinskih na periferne probleme gdje se kombiniranjem obavještajnih, političkih , medijskih i drugih tehnika narodi i njihovi lideri pesplodno iscrpljuju – ne uspijevajući mobilizirati pozitivnu energiju za vlastitu dobrobit.

 

 

Arabljansko poimanje materijalnih vrijednosti i odnos prema ekonomskoj nadgradnji:

Obzirom na apetite, proždrljivu i nezasitu prirodu imperijalne hegemonije, sasvim je logično da je i sama ideja o Bagdadskoj željeznici predstavljala bure baruta za razračun i repozicioniranje velikih sila čiji fitilj je samo potpaljen u Sarajevu. Osujetiti „silazak“ Njemačke u Šat el-Arab i Perzijski zaljev je bio primarni interes Velike Britanije iz najmanje nekoliko razloga:

1.      Ne dozvoliti ni po koju cijenu da se britanski imperijani snovi (čitaj: vitalni interesi i nezasita imperijalna halapljivost) o povezivanju dva kontinenta (Azije i Afrike) dovedu u pitanje;

2.      Izgradnjom pruge bi se izvršila reanimaciju bolesnika i eventualni povratak klinički mrtve Otomanske imperije u život što, opet, opasno prijeti i dovodi u pitanje zaposijedanje osmanskih teritorija na čijem pripremanju se radilo skoro cijelo stoljeće;

3.      Prodor Njemačke kroz središte britanskih interesa je jednostavno bilo nedopustivo!!!

 

Neizbježno se ovdje makar osvrnuti na još jedan željezničko transportni, ekonomsko privredni i strateški projekat – Hidžasku željeznicu na relaciji Istanbul, Meka i Medina. Nju je trebalo čak izbrisati iz arapske memorije s ciljem da se na što duži rok preduprijedi svaka pomisao na stratešku, ekonomsku, privrednu i druge oblike saradnje među Arapima. Vjerujem da je London i danas impresioniran prilježnošću i spremnošću Arapa da podupiru tuđe a miniraju vlastite strateške interese! Nevjerovatna je brzina kojom su Arapi učinili sve da taj kolosalni privredni projekat prekrije pustinjski pijesak!? To je uređeno tako što je Lorens od Arabije obezbijedio dovoljnu količinu paklene vatre, a izvođači su bili lokalni Arapi nadahnuti i nošeni antiosmanskim raspoloženjem. Lorensova (čitaj britanska) materijalno tehnička i psihološka priprema i arapski (antiturski) nacionalizam su spalili i digli prugu u zrak. Od te važne putne i privredne komunikacije je na tlu Saudijeske Arabije ostala samo stanica u Medini, ali se njeni dijelovi još uvijek koriste u Jordanu, Siriji pa čak i u Izraelu! Mjereno ondašnjim a i sadašnjim parametrima obje su bile kolosalni projekti u globalnim okvirima. Za obje je trebalo izdvojiti enormna finansijska sredstva i uložiti ogromne napore.  Za destrukciju Arapi truda žalili – nisu!?

Zajednička karakteristika obje pruge je ta što su je gradile njemačke firme. Opet nedopustivo sa aspekta interesa Velike Britanije.

 

FETVOLOGIJA

Britanska fetv(ologij)a protiv fetve halife iz Istanbula

U predvečerje I svjetskog rata Turska odlučuje da će u rat ući na strani Njemačke. Husein, osmanski namještenik, sanja kako da uspostavi vezu sa Englezima i da Abdul Hamidu okrene leđa računajući da, uz pomoć Engleza, funkciju nadstojnika nad Mekom i Medinom utvrdi kao nasljednu vlast svoje loze. Sanjao je, kako ćemo vidjeti, i o tronu halife nad cijelim arapskim carstvom. Englezi su mu davali maglovita obećanja što je bilo sasvim dovoljno za ovog sitnog šićardžiju. Englezima je on bio dar Luciferov! Preporučljivo je iščitati tajnu Husen – McMahon prijepisku (Husayn McMahon Correspondence) iz tog perioda. Razumljivo, ta korespondencija je bila tajna. Tek ju je 1938. godine George Antonius objavio u svojoj knjizi Arapsko buđenje (Arab awakening). Huseinova tajna pisma Mc Mahonu, britanskom valiji u Egiptu, ilustriraju njegovo revnosno i prilježno djelovanje. Kruna njegova djelovanja je poziv na revolt od 10. juna 1916. godine i fetva kojom on poziva na sveti rat protiv halife i sultana Abdul Hamida! Njegova fetva neodoljivo podsjeća na fetvu šejhu-l-Azhara, Tantawija o opravdanosti izgradnje čeličnog obruča oko Gaze.

 

220px-Sharif Husayn

Šerif od Meke – Husein bin Ali

 

Šerif od Meke – Husein bin Ali će nestrpljivo čekati rasplet njemu nerazumljiva strateškog kolopleta pa će se nerazborito titulisati kraljem i halifom samoproglašene Hidžaske kraljevine za koju nije znao ni gdje počinje niti gdje se završava. Ubrzo će ga sa scene pomesti i u egzil otjerati plemenske poglavice Al-Sauda s kojima su 26.12.1915. godine, opet bez njegova znanja, Britanci sklopili Darinski pakt (The Darin Pact, nazvan po malom ostrvu u Perzijskom zaljevu) kojim goluždrava Saudijska država dobija međunarodno priznanje. Tada je za dobijanje međunarodnog subjektiviteta, za razliku od današnjih adeta u međunaronim odnosima, bilo dovoljno imati muhur Britanske krune. Usput, jedina je to zemlja na Planeti koja nosi ime kuće – Saud – (po) kojoj je i osnovana. Iz više razloga Britanija nije namjeravala ulaziti u unutršanjost Hidžaza pa će zato pronaći produženu ruku u interesnoj zajednici Sauda i wahabističke ideologije koja će joj osigurati dugovjekost strateških interesa. Teško je povjerovati da Britance nije interesovalo kakve će ovaj saudijsko wahabistički amalgam neizračunljive i nepopravljive štete dugoročno uzrokovati muslimanskom populusu širom Globusa. Neizračunljiva je stoga što ne postoji kantar i metodologija kojom bi se izračunala težina zbunjenosti koju permanentno kreira u glavama ljudi koji su inače nepotrebno zbunjeni – u pogledu vjere. Zbunjenost uopšte, a posebno u vjeri, je najdraži i najkvalitetniji poklon kolonizatorima i imperijalistima u ciljanim područjima. Emotivna percepcija ritualnih središta od strane muslimana Britancima je bila savršeno poznata pa nije čudno što su u toj pustinjskoj zemlji prezervirali wahabistički ideološki generator i, praktično, je pretvorili u intelektualnu pustinju iz koje emituju zbunjujuće signale i poruke a zahvaljujući naftnom bogatstvu i produciraju savršeno zbunjene ideologe kroz edukativni inženjering koji uzduž i poprijeko Globusa održavaju maloljetnički status pastve. Potvrdu prihvatanja malodobničkog statusa od strane milijarde i po muslimana na svijetu najbolje ilustruje izostanak reakcije na recentne planove saudijskih vlasti da iz Poslanikove džamije uklone njegov grob, minber i još neke kulturno istorijske artefakte i simbole. Poslanikovu kuću su ranije uklonili. Reakcija malodobnog populusa uzduž i poprijeko Planete je, nažalost, izostala.  

 

Sveti džihad za svijetlu krunu

U britanskim operacijama protiv osmanskih snaga aktivno su učestvovali i Šerifovi sinovi Fejsal i Abdullah.  Ovaj potonji je pradjed aktualnog kralja Hašemitske kraljevine Jordan! Cijenjenom čitaocu ostavljam slobodu da elaborira naslage pustinjskog pijeska i dubinu na kojoj je Britanska kruna zakopala arapsku „mudrost“ – izvor posvemašnje zbunjenosti na Orijentu! Hassanein Hejkal ovu tvorevinu sa hašemitskom(?!?) etiketom naziva izraelskom strateškom dubinom.

Sklapanjem Sajks-Pikoovog Sporazuma (Sykes–Picot Agreement) o podjeli interesnih zona za koji Arapi, opet, nisu znali, otpočinje operacionalizacija britanskog obećanja Cionističkom pokretu  (Balfurova deklaracija) za osnivanje Izraela na teritoriju, kako ćemo vidjeti, cijele Cisjordanije – Zapadne obale. Britanci su sporazumom umirili francuske pretenzije na Bliskom istoku, a Ruse privremeno usmjerili u zaleđe Turske.

Nakon sloma Osmanlija, arapska vojska je 1. oktobra 1918. godine je je umarširala u Damask, a Fejsal se proglasio se kraljem Sirije. Nije znao da mu sreća neće biti dugotrajna budući nije znao za tajni britansko-francusko-ruski sporazum. Pjesnici su sarkastično opjevali ovaj Fejsalov svojevrsni labuđi pjev. Britanci su, naravno, dopustili Fejsalu i krunidbu jer im je bio potreban za jedan drugi izuzetno važan sporazum koji će Fejsal potpisati sa Haimom Vajcmanom, prvim čovjekom Svjetske cionističke organizacije u januaru 1919. godina, na marginama Versajske konferencije, kojim se utvrđuje puna i kvalitetnija provedba Balfurove deklaracije?!?

Nakon tako kvalitetno obavljenog zadatka Fejsala će Britanci doslovno izručiti Francuzima koji će na putu za Damask u julu 1920. godine do nogu potući sirijsku vojsku. Yusuf Al-Azma, Fejsalov ministar rata odveo je u suicidnu misiju nekoliko stotina vojnika i dobrovoljaca iako mu je monarh već ranije kapitulirao usljed uzaludnog iščekivanja britanske pomoći i razumijevanja.

 

Sovjeti otkrili tajnu

Prijepiska Husein – McMahon je ostala tajna sve do poslije oktobarske revolucije kada je novo sovjetsko rukovodstvo obznanilo Sajks – Pikoov sporazum o podjeli sfera interesa na Bliskom i Srednjem istoku između V. Britanije, Francuske i Carske Rusije. Pojedini analitičari iz slavenskog kruga tvrde da je transfer komunizma iz Zapadne Evrope ciljano izvršen u Carsku Rusiju s ciljem da izazove revoluciju, ne samo da okonča četiri stoljeća carskog razdoblja u Rusiji, nego da je onemogući da učestvuje u globalnom prekomponiranju svijeta u postosmanskoj eri. Vidjeli smo kako su se, u okviru Velike igre, ruske i britanske pretenzije preklapale od Indokine, preko Afganistana, Irana do Bliskog i Srednjeg istoka. Razračun na toj razdjelnici još nije završen. Protiv sovjetske invazije u Afganistanu ratovali su američki opunomoćenici – Talibani sve dok situacija nije „sazrela“ za globalnu akciju protiv teror(izm)a tako što su hladnokrvno a svrhovito demolirani Blizanci usred Nju Yorka ! Konačnicu je nezahvalno prognozirati. Ali će ona u dobroj mjeri zavisiti od naroda koji još nema svoju agendu – od Arapa?! Zato ih je, sa neokolonijalnog i neoimperijalnog stanovišta, preferabilno održavati u zbunjenom stanju – razasute i razdrobljene pa čak i međusobno antagonizirane – u dvadesetak država.

 

Proljeće, rasplet ili cunami

Za razumijevanje trenutnog stanja na Orijentu bila je neophodna ophodnja ondašnjim imperijalnim magistralama koje su, kako vidimo, ugravirane u višedecenijkski svjetski poredak. Stoga za analizu preostaje da se naglasi nekoliko odrednica i napomena bez kojih, opet nema razumijevanja raspleta orijentalnog kolopleta.

 

Prije svega, za Arape se općenito može reći da, zbog inicijalne zbunjenosti i odgođenog procesa buđenja i sazrijevanja, znaju šta neće ali još ne znaju šta hoće. Neće korumpirane vlastodršce a nisu kapabilni napraviti iskorak u društveno ekonomskom samoorganizovanju i pretočiti ga u društveni dogovor koji će mobilizirati snage u orijentaciji ka vlastitim strateškim interesima. Nepravedno bi bilo optužiti stranu dominaciju za početnu zbunjenost. Jer, strana dominacija je samo kapitalizirala zatečenu zbunjenost i efikasno, kombinovanim metodama, preusmjeravala pažnju sa suštine na periferiju. Ukratko: narodima na Orijentu nikada nije dopušteno samoodređenje. Uvijek ih je Zapad „oslobađao“, donosio „demokratiju“ – pa i na tenkovima, a odnosio dobra – energente prije svega!? Opozicija, nažalost, nema socijalni program svojih društava. Osnovni razlog je što još nema znakova za ujedinjenje opozicije razasute u spektru od krajnje lijeve pa do krajnje desne orijentacije. Poseban problem predstavlja vještački ili stvarni nesporazum na liniji laičkog i/ili vjerskog poimanja sadašnjosti i budućnosti. Obje ove grupacije su problem same sebi jer nijedna ni druga (dakle, ni odvojeno jedna od druge) nije kapabilna postići ni minimum zajedničkih jezgri oko sudbinskih stvari. Prema tome, teško je procijeniti kada će biti u stanju razborito oblikovati platformu za konstruktivan  iskorak. Posebna priča su tzv. islamisti čiji broj bi neuporedivo bio manji pa, prema tome, i utjecaj na zbivanja opušteniji, da nije bilo za tzv. zapadni „strah od islamizma“. Lideri u regionu su naplatili držanje „islamista“ pod kontrolom. Ponekad se stjecao utisak da se ničim drugim nisu bavili. Drugo je pitanje kome je sve to bilo potrebno. Rezultat takve ne/politike je da danas imamo širok spektar neuvezanih grupacija od kojih se svaka poziva na ispravnost vlastite interpretacije vjerskih dogmi i većina ih se poziva na šerijat i ne znajući na koji. Jer glavna karakteristika „njihova“ šerijata proizilazi iz viševjekovnog diskontinuiteta u samoj pravno/šerijatskoj misli. Oni, naravno, nisu svjesni toga.

 

Sirijski cunami klopka za arapsko buđenje u Siriji

 

Prije svega treba reći da glavni akteri računaju na faktor vremena. Vrijeme revolucionarima ne ide u prilog. Trenutna situacija u Siriji najviše odgovara Izraelu. Amerika i Iran čekaju zamor materijala. Iran će, u prvoj fazi, „odgovarati“ na provokacije putem opunomoćenika – libanskog (čitaj šiitskog)  Hezbolaha koji će za sada „samo“ preventivno štititi vlastite i interese svojih s obje strane granice!? Amerika, kreator i autor politike konstruktivnog haosa, je u ovoj fazi ekvidistance prema većini opozicionih frakcija sve dok to bude u skladu s izraelskim interesima. Rusija će se teško odreći luke Tartus – iz strateških i ekonomskih razloga i buduće uloge. Kina neće propustiti ovakvu zlatnu šansu da se repozicionira i dodatno učvrsti poziciju budućeg svjetskog lidera. Ostaje pozicija Turske koja je, u ovoj fazi, nerazgovijetno dopustila instaliranje raketnog sistema „Patriot“ na granici sa Sirijom?!  Sada samo možemo nagađati za koju fazu raspleta je predviđeno aktiviranje tog vrhunskog raketnog sistema.

Prema tome, politika konstruktivnog haosa na kojoj je Amerika predano radila oko tridesetak godina se pažljivo operacionalizira. Od prve instrumentalizacije (tada prijatelja) Sadama u osmogodišnjem ratu sa Iranom čija glavna svrha je bilo jačanje friške revolucije, preko „oslobađanja“ Iraka i, po mnogima, davanja ključeva Iraka Iranu, generirana je dodatna energija koja prijeti da otpuše ne samo Siriju sa mape.