Share

Da li je Armija RBiH postojala 1992. godine?

Borba za opstanak

U povodu 15. aprila – Dana Armije RBiH

Umjesto što je dokazivano kako smo se od 1991. spremali za rat, trebalo je dokazivati kako nismo imali Armiju RBiH u toku 1992., kada je ubijena većina bošnjačkih žrtava. Postojanje Armije RBiH je u suprotnosti sa definicijom nenaoružane žrtve genocida. Diskutabilno je obilježavanje 15. aprila 1992., jer još dugo poslije ARBiH nije funkcionirala kao sistem.

 

Nema nikakve razlike između ideološke platforme Titovih partizana i Armije RBiH. Oni su braća po neprijateljima – fašistima koji su u prošlom i u ovom ratu razarali multietničko biće BiH. Partizani i Ljiljani su imali iste ciljeve, jer su jednako branili sve bh. narode i građane. Borili su se protiv okupatora i domaćih izdajnika. Kao što su partizani progonili ološ u Hitlerovim uniformama, tako su se i borci ARBiH u opkoljenom Sarajevu, uprkos blokadi, vojnički obračunali s jedinicom koja je pokušala da razara multietnički kredibilitet glavnog grada. Ipak, ostale su posljedice, poput „Kazana”, o kojima se danas više govori nego o mnogo većim bošnjačkim stratišitima. Posljedica je i Grabovica, u Hercegovini. Ali, sve to nije blio ideološka platforma ARBiH, već je bio incident. Nebeska je razlika između VRS i HVO, kao sljednika četničke i ustaške genocidne ideologije, i ARBiH koja je u najtežim vremenima dokazala da pripada svim bh. narodima. VRS i HVO su u ideološkoj platformi imali ratni zločin, a ARBiH je imala očuvanje bh. vrijednosti zajedničkog života. Dok su oni klali, palili, protjerivali, rušili bogomolje, ARBiH je branila tekovine Zavnobiha.

Valja reći, antifašizam ARBiH je u jednom periodu ideološki prljan glupostima bošnjačkih jastrebova, kojekakvih karijerista koji su računali da mogu napredovati ako budu javno mrzili sve zajedničko i bosansko. Ti izuzeci nisu pravilo. Čelnici ARBiH su krivi što nikada nisu javno i gromoglasno dekontaminirali tekovine borbe za BiH. Morali su dosad suptilno ukloniti, blokirati, sumnjiv spoj unutarnjih i vanjskih pokušaja da se borci ARBiH označe gazijama, askerima, itd. Jer, kakva je razlika između Mladićeve tvrdnje da ratuje protiv Turaka, i našeg ushićenog priznanja da smo nekakvi askeri, tj. Turci? Istina je da su borci ARBiH bili prvorazredni evropski, slavenski vitezovi, imenovani svojim bosanskim jezikom, ratnici kojima rat nije uzeo, već je nadogradio plemenitu dušu. Naš nacionalni cilj je bio i ostao građanska BiH, zemlja ravnopravnih naroda i građana, a za taj cilj se i u okviru ARBiH nije moglo ikako drukčije boriti osim platformom koja ostavlja prostor za sve bosanske rodoljube.

Plemenitost bosanskih vitezova sto godina široka je, tisuć ljeta duboka je, vanvremena je, toliko, da danas dopušta satanizaciju ARBiH, vjerujući da će vrijeme namiriti pravdu. Neće! Sigurno neće! Ne vrijedi se nadati da će neko drugi cijeniti viteštvo ARBiH, ako ga mi sami zaboravljamo.

 

Žrtva genocida, ko je to

Ne živi se od prošlosti, ni u prošlosti, prošlost vrijedi da krči puteve budućnosti, kako bi se izbjegla ili ublažila tragedijska cikličnost. Otud o 15. aprilu, Danu Armije RBiH, nećemo govoriti jezikom prigode, ili kurtoazije, jer to nema nikakvog smisla. Šta vrijedi nabrajati hvalospjeve, cifre, opća mjesta, kad nismo na miru, i u miru?! U budućnost nam se preljevaju izazovi i obrasci iz prošlosti.

Svjedoci smo da i ova godišnjica ARBiH, kao i prethodne, prolazi pored nas, i mi pored nje, kao da naša Armija nije ugrađena u naše živote, istom mjerom kao što nam se u svakom treptaju nalaze i otac i majka. Ovo što protiče našim očima, venama, dodirima… – roditeljstvo je Armije RBiH. Naši su životi završeni u aprilu 1992., kada smo rođeni u genocidu, kao žrtve. Svaki od nas je danas mogao biti kost koja se iskopava iz masovnih grobnica. To što nam je produženo ovozemaljsko trajanje, ne mijenja nam usud. Oko nas i dalje lebde kame, streljački strojevi, krvničke sline i čeljusti. Neko vidi, većina ne vidi. Da li će se i kada će se ovo zlo opet sručiti na naše živote, ovisi od slučaja. Ništa na ovom svijetu nije svezano. Pogotovo kad je sklono ponavljanju.

Govorit ćemo o pojmu žrtve genocida, jer međunarodna politika žrtvom genocida ne smatra žrtvu koja je imala pušku. Žrtve genocida su oni bez puške, goloruki civili koje je bespomoćne sistemski ubijala neka vojna sila. Stalo nam je da se naše žrtve priznaju kao žrtve genocida, ali nam je stalo i da kažemo kako smo izgradili svoju Armiju koja nas je spasila. Tu ima jedan logički prostor koji se ne poklapa, i koji želimo tematizirati u povodu ovog, još jednog 15. aprila.

Bošnjačka miroljubivost ne razabire sve što se oko naših glava vrti. Nismo ni 1992. godine vjerovali da na nas, ovako mirne, dobre, nagodne, išta može udariti. Rahmetli Alija je poručivao: Za rat je potrebno dvoje, ali je zaboravio da je za genocid potrebno po jedno – žrtva i dželat. Otud ne treba imati iluzija da smo mi svjesno i sabrano ušli u odbranu Bosne i Hercegovine. Mi, kakvi smo bili tada, a kakvi smo i danas, nikada ne bismo ustali da branimo svoju zemlju. Mi, nasljedno, ne razumijemo pojam svojine. Jer smo stoljećima živjeli u tuđini, jal turskoj, jal austrijskoj, jal beogradskoj. Uvijek je bio neko nad nama ko je gospodario našim životima, a mi smo vazda imali dojam da smo u vlastitim životima pod kiriju. Taj transhistorijski feler stvorio je čežnju da se oslanjamo na jačeg. U ovom bi kontekstu vrijedilo razmatrati onih nekoliko godina suverene bošnjačke vlasti, u ratu i neposrednom poraću, kad nije bilo talenta da se izgrade mehanizmi nacionalne samoodrživosti, već je sve i dalje ostalo na minderu i oko mindera. Elem, dok smo mi minderisali, nama su pred nosom opljačkali imovinu, išćerali nas iz državnih institucija, poklopili medije i sveli nas na našu pravu mjeru: podstanara u vlastitim životima. …Pitanje je da li smo u kritičnoj masi ikada i htjeli išta više.

Udruživanje naših mahalskih jedinica u ARBiH nije bilo rezultat programske određenosti. Jer da je bilo košto nije bilo, imali bismo jedinice i tamo gdje puška nije opucala, gdje su koljači slobodno ušetali među goloruk narod. Gdje god je 1992. bilo iole organiziranog otpora, genocid se nije dogodio, jer četnici nemaju muško srce. Oni su jaki samo pred nejakim.

Otud je netačno ARBiH pripisivati stratešku genezu, u cijelosti iznalaziti njeno korijenje u Patriotskoj ligi, Zelenim beretkama i sl. Naša je Armija nastala iz potrebe da se uvežu i pod jednu komandu stave jedinice koje su formirane spontano, odvojeno, iz nagona da se brane goli životi, a ne da se brani Bosna i Hercegovina. Poslije ćemo se mi dosjetiti da pored golih života branimo i svoju zemlju. No, to u začetku nije bilo tako, a nije ni moglo biti, jer mi nismo znali, a pitanje je da li i sada znamo, šta je to – država.

 

Armija bez oružja

Armijska je historiografija predimenzionirala te raštrkane, sistemski neuvezane slučajeve priprema za otpor, valjda u nakani da se glorificira značaj tadašnjeg državnog rukovodstva, da mu se natakne vizionarska aura. Ljudi koji su imali svijesti da razaberu kako nas četničko zlo neće zaobići, i da u kratkom vremenu pokušaju nabaviti i podijeliti kolikogod oružja, nisu tipični Bošnjaci. Radilo se, uglavnom, o aktivnim ili rezervnim oficirima JNA, ili o čaršijskim kabadahijama, u čije mentalne sklopove je vremenom utisnuto nešto srboslavlja. Bošnjaci, pak, u kritičnoj masi, nisu bili voljni da se tuku, a o čemu, recimo, svjedoče razdragani kafići u Zvorniku, dok je padala Bijeljina, ili u Tuzli, dok je gorjela Kalesija. Primjera je sijaset.

Za institucionaliziranje naše žrtve korisnije je argumentirati tezu o bošnjačkoj genetskoj miroljubivosti, te plasirati činjenice koje svjedoče da su Bošnjaci nespremni dočekali agresiju. Umjesto što je dokazivano kako smo se od 1991. spremali za rat, trebalo je dokazivati kako nismo mislili ratovati sve dok naša civilna krv nije potekla potocima. Jer, to je puna istina. Tu istinu dokazuju sva naša mjesta u kojima je 1992. počinjen genocid nad civilima. Na tom fonu je izgrađena i priznata uspomena na holokaust, jer Hitlerova Njemačka nije ubijala Jevreje koji su imali armiju, već Jevreje koji nisu imali armiju.

Suosjećati se ne može sa jednom od strana u sukobu, jer je sukob u logičkoj koliziji sa pojmom žrtve genocida. Za nas je korisnije stvarnost prikazivati onakvom kakva je bila. Dakle, ARBiH nije nastala sa strateškim ciljem; kada je nastajala, ona nije bila institucionalna forma, već niz odvojenih, neuvezanih, što mahalskih, što općinskih jedinica koje su formirane sa osnovnim ciljem – da nam se ne dogodi Bijeljina. Diskutabilno je i to obilježavanje 15. aprila 1992. godine, jer je baška odluka da se formira Armija, a baška da još dugo poslije ovog datuma ARBiH nije funkcionirala kao potpuno koordinirani mehanizam. Sa aspekta interesa da svoju žrtvu predstavimo u istinskom svjetlu, kao nezaštićenu, nenaoružanu, na odbranu nespremnu, armijski se rođendan strateški mogao slaviti i poslije. Ova hipoteza o nespojivosti žrtve genocida sa njenom spremnošću za odbranu ne mora biti tačna, ali nije zgoreg da je imamo u vidu, pogotovo u poređenju sa žrtvama holokausta.

Petnaesti april vrši preregistraciju žrtava genocida koje su stradale nakon tog datuma. Stiče se utisak da su bošnjačke žrtve imale svoju Armiju koja ih, eto, nije stigla zaštititi, kao što, recimo, Hrvatska vojska nije uspjela zaštititi Hrvate u Vukovaru. Bitna je to i golema razlika. Većina bošnjačkih žrtava stradala je na početku genocidne agresije, i te žrtve nisu imale svoju Armiju, niti su pružile ikakav otpor. To što je ARBiH, kasnije će se saznati, formirana 15. aprila 1992, nema nikakve veze sa genocidom koji je izvršen u gradovima u kojima Bošnjaci nisu imali odbrambenog nauma. Ali, na papiru to drukčije izgleda.

Upitajmo se – zašto je Presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu u Srebrenici priznat genocid, ali ne i u Prijedoru, Foči, Hercegovini? Zato što na papiru piše da je Srebrenica bila demilitarizovana zona! Kazat će neko, ali i Bošnjaci su u Prijedoru bili nenaoružani, jednako kao što su Bošnjaci u Srebrenici bili razoružani. Da, ali ARBiH je formirana 15. aprila, a genocid u Prijedoru je otpočet 29. aprila. To što ARBiH nije stigla do Prijedora, naš je problem, jer smo imali svoju vojsku, kao i Hrvati u Vukovaru. …Sami pali, sami se ubili.

Jedinice koje su mnogo poslije uvezane u komandni sistem ARBiH postojale su tek, možda, na petini odbranjene bh. teritorije, a genocid je vršen na ostatku bh. teritorije, na kojoj su Bošnjaci činili relativnu ili apsolutnu većinu. Iz ovih razloga, ali i zbog cijelog niza dokaza da je bošnjačko rukovodstvo do granica apsurda pokušavalo izbjeći ratni sukob, valjalo bi u svim govorima o ARBiH naglašavati da Bošnjaci u aprilu 1992. na četiri petine bh. teritorije nisu imali nikakvu zaštitu, zbog čega su postali žrtve genocida. Tek tako naša se žrtva neće trpati u tzv. tri zaraćene strane, niti će joj trebati četničko-ustaška komisija za istinu i pomirenje.

U stvari, nabolje bi bilo da je ARBiH zvanično svoj rođendan uspostavila znatno kasnije, makar u vrijeme kada su sve naše jedinice realno uvezane u jedinstven sistem. Petnaestog aprila, činjenično, ARBiH je postojala samo na papiru.

Pored gore rečenih razlika, treba razlikovati poziciju ARBiH u odnosu na četničku i ustašku vojnu huntu, a u kontekstu UN-ovog embarga na oružje ARBiH. Kakva je, dakle, razlika između naroda koji se zbog svoje miroljubivosti i dobrohotnosti prepustio dželatima, i naroda kojemu Ujedinjene nacije nisu dale pravo na odbranu, očekujući da će za tri i po godine blokade i izgladnjivanja biti istrebljen?! Mijenja li se pozicija žrtve? Kakva je razlika između žrtve bez puške i žrtve sa puškom bez municije? Razlikuju li se zločinci od onih što zločin pomažu?

Ujedinjene nacije su znale kako embargo na oružje pogađa isključivo ARBiH, a time i genocidu izložen bošnjački narod, jer su četničke i ustaške hunte dotok oružja imale preko svojih hegemonističkih centara. Sukob civilizacija je svoju premijeru imao baš tada, kada je jedan muslimanski narod pred očima svjetske javnosti ostavljen bez prava na odbranu – ne svoje države – već svojih života. Ovdje se, u golorukosti, poklapaju sudbine ARBiH i bošnjačke žrtve. To što je ARBiH željela da brani državu i narod, ne znači ništa, jer je želja jedno, realizacija drugo, a posve treće je to što su UN izigrale međunarodno pravo koje jednoj državi i njenoj tada jedinoj legalnoj vojnoj sili garantiraju pravo na odbranu. To što je ARBiH uspjela odbraniti frtalj Bosne, i opstankom sačuvati bh. državnost, Božija je Volja, i nema veze sa međunarodnom nakanom da se podrži uništenje bh. državnosti i istrebljenje jedinog muslimanskog političkog naroda u Evropi. Međunarodnu nakanu mi trebamo čitati kao realizaciju, jer nema bitne razlike između ubistva i pokušaja ubistva. Ali, i ARBiH trebamo čitati kao nenaoružanu žrtvu, jer joj je Svijet namijenio – smrt. Konačno se zapitajmo: nije li genocid u Srebrenici bio sredstvo pritiska na bosansko rukovodstvo da potpiše nepravedni Dejtonski sporazum?

Danas ne postoje realne pretpostavke da se načini strateški zaokret prema istinitom prikazivanju bošnjačke žrtve, a na uštrb armijske historiografije koja je ARBiH porodila čak i prije 15. aprila. Zbog 15. aprila, kojeg smo sami sebi nakačili, danas je nemoguće dokazati da bošnjačke žrtve nisu imale svoju Armiju. O tome su morale misliti historijske ličnosti u Bošnjaka.

Komentari