Share

Džamijski crijep, mubarek…

(Povodom Dana džamija) 

Da ljudi imaju sudbinu, to znam i znao sam od prije, mada u životu bude teških trenutaka, prepunih sumnji i pitanja „kako” i „zašto je moralo tako biti”! (Pa, eto tako, moralo je biti!) Ali da predmeti i nežive stvari imaju sudbinu to gotovo da nisam znao. Zapravo, ako se može nazvati sudbinom ovo što ću sada ispričati.

Imam sam već duže od šesnaest godina u džamiji Pačadži hadži Mustafe Nesuha u džematu Stara Breka, Bardakčije ili Podhrastovi u Sarajevu. Prije dvije godine odlučili smo se (džematski odbor) za zamjenu džamijskog krova, barem onog dijela kojeg je bilo nužno zamijeniti, a to je crijep, oluci i letva na gredama. Stolica na krovnoj konstrukciji s gredama je, kažu majstori, više nego dobra i ne treba je dirati, samo treba zamijeniti letve, oluke, lim na dijelu krova uz munaru i, naravno, crijep.

I tako smo ugovorili posao s jednom ovdašnjom čestitom građevinskom firmom. Na koncu, sve se hajirli uradilo; oluke je platila jedna hadžinica, a ostalo smo skupili od nekih drugih donacija. Novi crijep je fino legao na krov džamije, lijepo je osvježio, oluci isto tako, a stari smo crijep, negdje oko tri hiljade komada, složili u ćošak džamijskog harema.

I kontali smo šta da uradimo s tim crijepom! Bilo je raznoraznih prijedloga, no, budući da smo još uvijek u investicijama oko sređivanja džamije, tako nam je bila potrebna svaka marka. I odlučili smo da ga prodamo. To je nakon 25 godina još uvijek u životu crijep (da ne spominjem marku crijepa, jer bi to bila nepotrebna reklama). Dakako, čim je dobar nakon toliko godina, to znači da je provjeren. Ali, to nije njegov jedini kuriozitet. On prije svega ima karakteristiku kakvu nemaju drugi crjepovi, novi ili polovni, on je jedini crijep koji je trenutno u prodaji u ovom gradu, a ispod njega se punih 25 godina, bez prestanka, ibadetilo i Allahu zikr činio. E, haj’ ti sada nađi jedan takav crijep, jedino da ga počneš skidati sa džamijskih krovova! E to je vrijednost našeg crijepa, kažem muteveliji, ali i džematlijama s minbere. To je mubarek crijep! Jer, nije šala, 25 godina ispod njega se klanjalo, učilo, vazilo, zikrilo, šućuralo, šutjelo, promišljalo, on je kao kamen sa Svete Gore Sinajske. Upijao je Božije Riječi!

I razglasili smo ljudima prodaju tog specifičnog crijepa. Cijena jednog komada je 20 feninga, tako da za te tri hiljade komada možemo uzeti 600 KM, a opet ćemo te pare uložiti na drugu stavku u džamiji.

Rekao sam ljudima da ako neko ima vikendicu ili nešto slično, bila bi mu to odlična prilika za mubarek krov nad glavom. I ljudi su se počeli javljati, ali ti što su se javljali nije im trebalo više od pedesetak do stotinjak komada. Vjerovatno da nešto zamijene ili zakrpe na postojećim krovovima. Njih nekoliko je u nekoliko dana razgrabilo nešto manje od hiljadu komada. Ostalo još dvije hiljade. I ljudi su zašutjeli. Kad će jedan dan doći čovjek, čudan čovjek, da kupi sve što je ostalo… Hajd, rekoh, hajirli! Ali, jok!

Kaže mutevelija: Došao čovjek po crijep, Dragan iz Lukavice, čuo da prodajemo crijep, hoće sve da uzme, dao je kaparu, doći će sutra po njega da ga vozi. Sve.

Allahu dragi! Pa, kud baš on, otkud Dragan?, pitam muteveliju, ali više sebe. Vela havle, vela kuvvete… Kaže: Čuo od jednog poznanika, a taj mu je poznanik, naš džematlija, bio na džumi i rekao mu za crijep. Dao čovjek kaparu! Pa, jesi li je uzeo? Jesam, šta ću, tek mi je rekao na kraju ko je i šta je, ja ostao paf! Dobro, hajde neka je, vidjet ćemo sutra šta ćemo i kako ćemo.

 Nisam mogao tu noć zaspati, zadugo, kao što kaže moj prijatelj Ramiz, roštiljao sam se u krevetu zadugo. Sad na ovu, pa sad na onu stranu, na ovoj strani ovo pitanje, na onoj ono. Pa, šta ću, kontam, taka mu sudbina (crijepu), a njegova nafaka – Draganova. Legnem ponovo, na desnu se stranu okrenem, kad ono, opet, pitanje: A šta ako Dragan hoće ovim našim crijepom pokriti kakav svinjac?! Ne d'o mi dragi Allah, ma kakvi, reći ću mu samo pod uvjetom da znamo gdje će završiti crijep – može ga dobiti. Pa, ako prekrši dogovor, mi ćemo znati i proučit ćemo mu kakvu dovu da ga belaj i sikluk u životu stigne. I to ćemo mu reći, pa, eto, nek’ ima na umu!

Odlučio sam, mutevelija je dao svoju riječ i uzeo kaparu, ne možemo sada kršiti dogovor, ali samo pod ovim uvjetom. A, opet, ko će to ganjati, istraživati i ispitivati, možda je kakav hrsuz pa će namjerno tako uraditi, haj’ ti sad znaj, Allahbirum. Allahu, Tebi ovo prepuštam, nisam kadar više. Helem, svanulo je.

Radni je dan, bio sam u džamiji, po običaju sjedio sam za kompjuterom i kanio nešto napisati, ali nisam se mogao sabrati dok se priča sa crijepom ne okonča. Rekao sam muteveliji da on to sve završi, jer je on i dogovarao, ja ću se držati po strani. I čujem ispred džamije na ulici parkirao se kamion. Aha, eto ga, došao je. Jedno 5, 6 minuta kratkog razgovora, kad eto ti mutevelije meni u mekteb, zove me, pomalo egzaltiran. Šta je bilo?, pitam ga. Kaže: Molim te, hajd ti izađi, ne znam šta da radim, uzeo sam kaparu, a ašićare hoće da nas prevari. Da mu čuješ sada priču! Izađem i ja, pozdravim se sa njim, kažem mu ko sam i pitam šta je bilo. Kaže: Nema ovdje dvije hiljade komada, ima mnogo manje, evo vam još 150 maraka i mirna Bosna! Pa, ne može tako, komšija, valjda znamo koliko ima crijepa, za dvije hiljade trebaš dati 400 KM, i drugi odavde koji su uzeli, pošteno su platili koliko su uzeli, po 20 feninga! I nije mirna Bosna, da znaš, ako svi nisu zadovoljni, je li tako? Ako hoćete, hoćete – ako nećete, nećete. E, nećemo tako, jer to nije u redu. Mutevelija, gdje je onih 50 KM od kapare, evo tebi, komšija, tvoje pare i haj’ ti, živ bio, negdje drugo pa kupi crijep ili šta drugo. Ima ga sada, ljudi kuće renoviraju. On poče tersati i počeše mu ružne riječi iz usta izlaziti: Ja ću vas u novine!

Ne, nećeš ti nas, mi ćemo tebe! Došao si ovdje s namjerom da nas prevariš, još nešto tersaš i ružne riječi govoriš, kako te nije stid? A znaš gdje ćeš ti? Haj’ ti u Divič kod Zvornika, tamo svakako tvoji rasformiravaju crkvu koju su napravili na bošnjačkoj zemlji, na vakufskoj zemlji, na mjestu džamije koju su srušili, pa od svojih uzmi crijep ili već šta je bilo na krovu! Ali, otiđi i svojima pa im tako ponudi! I oni će te otjerati! Vidjet ćeš!

Otišao je ljut. A ja sam bio napokon miran, jer imao sam išaret da nešto nije u redu i slutnju gdje bi taj crijep završio, a to nije običan crijep i moram do kraja o njemu voditi računa. Helem, stvar sa crijepom ovako će se završiti: prošle je jeseni jedne večeri puhao nad gradom jak jugov vjetar, krovovi u gradu bili su na ispitu. Negdje u Malom Sedreniku, jedna stara kuća, u kojoj živi usamljena starica, ostala je bez krova. Dan poslije došao je stariji čovjek, na džumu-namaz, pitao me je li crijep na prodaju i koliko ga ima. Kad sam ga obavijestio o stanju (cijena i broj komada), rekao je da će doći sutra ujutro po čitav crijep da ga vozi. I rekao je da je to poklon/sadaka za tu staru kuću i tu bespomoćnu staricu u Malom Sedreniku. Pitao sam ga kako se zove da mu napišemo zahvalnicu i račun damo. Rekao je da nije bitno, jer dovoljno je to što Allah zna. Da, Allah zna. A ja sam sada bio ne samo miran već i presretan da se to sve tako lijepo završilo.

I vjerujem, imao sam takav osjećaj tih dana, a i sada kada mi na um padne ta priča i ta sudbina, da ako bi se pogledalo odozgo sa pristojne visine, one najniže na kojoj meleki obitavaju, da bi se tačno vidjelo gdje je sve taj mubarek džamijski crijep završio. Vjerujem da se vidi sa te visine, jer on je drukčiji od drugih krovova i crjepova u gradu.

On svijetli u mraku.    

rijaset.ba/RNR

Komentari