Poginuli napadači na zgradu Predsjedništva RBiH na SkenderijiHistorija bilježi da svaki rat ima svoju ključnu bitku, boj ili operaciju, mada bitka kao pojam ne egzistira u vojnoj terminologiji, ali se često poistovjećuje s bojem.
Odbrambenooslobodilački rat za Bosnu i Hercegovinu barata s nekoliko takvih događaja koji se smatraju ključnim za opstanak ove zemlje i, interesantno, u svim tim nabrojanim bitkama boj za državu 2. i 3. maja 1992. godine svrstava se kao jedan od ključnih događaja minule agresije na RBiH.
Mit o Dobrovoljačkoj
Velikosrpska propaganda želi nametnuti mit o Dobrovoljačkoj kao razlog za opsadu Sarajeva, ubijanje civila, genocid… te 2. i 3. maj 1992. markirati kao dane kojima je počeo “nesretni rat u Bosni”.
A šta je do 2. maja 1992. bivša Jugoslavenska narodna armija uradila u već 26 dana međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini? Izvršila je agresiju na gradove Zvornik, Višegrad, Vlasenicu, Bratunac, Srebrenicu, Bosanski Šamac, Foču, Brčko, a počela je s najžešćim ubijanjem civila u Sarajevu i Mostaru. Već su hiljade Bošnjaka najbrutalnije pobili i protjerali.
Pukovnika Šuputa zarobljavaju branioci Sarajeva ispred današnjeg BKC-a
Iz kasarne “Maršal Tito” u Sarajevu pripadnici JNA ubili su mladića Samira Mešetovića, u Starom Gradu hapsili su policajce i civile, odvodili ih u komandu 2. vojne oblasti JNA i najbrutalnije ih premlaćivali pred generalom Milutinom Kukanjcem. Iz komande 2. vojne oblasti 26. aprila 1992. u 20.30 sati ubijeni su Senad Šećerović, sekretar Gradskog odbora SDP-a, i njegov vozač Dževad Resić.
Dan D
U aprilu 1992., kada su još mnogi govorili da neće doći do agresije, ubijeno je 336 građana Sarajeva. Na pres-konferenciji u Štabu Teritorijalne odbrane (TO) RBiH 25. aprila 1992. pukovnik Jovan Divjak objavio je proglas Predsjedništva RBiH, u kojem se navodi da “se nijedno vozilo bivše JNA ne može po Sarajevu kretati bez najave i pratnje MUP-a RBiH”.
Dana 27. aprila 1992. godine donesen je Ustav Savezne republike Jugoslavije, čime je formalno prestala da postoji Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Jugoslavenska narodna armija preimenovana je u Vojsku Jugoslavije.
I onda je na red došao taj 2. maj 1992.
Bila je subota, desio se taj “bosanski dan D”, trebalo je u Sarajevu završiti sa pričom o Bosni. Danas smo svjedoci da o 2. i 3. maju 1992. postoji više različitih verzija. No, historijska je činjenica da su srpske snage, predvođene pukovnikom Vojske Jugoslavije Milanom Šuputom, krenule u koordinirani napad na vitalne objekte Republike BiH.
Oko podne, iz zgrade Doma JNA u Sarajevu po građanstvu Sarajeva na obližnjem autobuskom stajalištu zapucale su srpske snage, nakon čega su branioci uzvratili na vatru. Kada je pucnjava prestala, branioci grada pokušali su pregovarati s komandantom Doma JNA, potpukovnikom Bogojem Božinovskim.
Po ulasku na pregovore, potpukovnik Božinovski otvorio je vatru na predstavnike branilaca i tom prilikom ubio Asafa Hadžića, a Zakira Puškara teško ranio. Za ovo ubistvo nikada niko nije odgovarao. Božinovski je nakon liječenja u bolnici Koševo pušten i prebačen u Beograd.
Iz komande 2. vojne oblasti Vojske Jugoslavije na Bistriku elitna jedinica Vojske Jugoslavije, poznata kao Zaštitni puk 2. vojne oblasti, predvođena pukovnikom Milanom Šuputom, upala je sa 27 specijalaca u Glavnu poštu i u koordiniranoj akciji s radnicima “Pošte”, koji su bili odani kadar SDS-a, izvršila diverziju paljenja Glavne pošte iznutra.
Zaustavili su ih branioci RBiH, na čelu s Dževadom Topićem Topom i Ademom Ježom, te su ih narednog dana, u saradnji s nekoliko specijalaca MUP-a RBiH, koje je predvodio Zoran Čegar, zarobili u prostorijama današnjeg BKC-a i oslobodili dvadesetak građana Sarajeva, koje su srpski specijalci, predvođeni Draganom Stepanovićem Rambom, cijelu noć držali kao taoce.
Recite Milutinu
Paljenjem Glavne pošte načinjena je šteta veća od 100 miliona dolara, uništeno je 45.000 telefonskih priključaka i Sarajevo je odsječeno od ostatka svijeta. Iz Vojne bolnice prema zgradi Predsjedništva RBiH u četiri “pinzgauera” i jednim sanitetskim vozilom krenuo je Diverzantski odred Zaštitnog puka 2. vojne oblasti Vojske Jugoslavije, predvođen komandantom, majorom Markom Labudovićem.
Došavši na tramvajsku stanicu na Skenderiji, diverzanti Vojske Jugoslavije otvorili su vatru mitraljezom M-84 iz prvog “pinzgauera”. Na vatru su vatrom uzvratili branioci grada i zaustavili ih na 100 metara od zgrade Predsjedništva RBiH.
Major Labudović teško je ranjen, izvukli su ga radnici Doma mladih Skenderija, a dokrajčila ga je minobacačka granata ispaljena sa srpskih položaja na Trebeviću, koja je, zajedno s njim, ubila i radnike Skenderije Marka Starčevića i Eska Alispahića, a teško ranila Peđu Novkovića. Posljednje riječi preko sistema veze koje je izgovorio major Labudović, bile su: “Recite Milutinu (Kukanjcu, op. a.) da smo džabe izginuli.”
Na Skenderiji je poginuo i Admer Sakić Džemica, pripadnik Vojne policije, kojom je komandovao Ismet Bajramović Ćelo. Sarajevski branilac Alija Miladin uništio je jedan transporter kod kafića “Estrada”, a specijalci MUP-a RBiH tenk na Vrbanja mostu.
Tenkovska kolona došla je s Grbavice do Skenderije i direktnim pogocima zapalila dio zgrade Skupštine grada Sarajeva i zgrade Općine Centar. Oružane snage RBiH činili su pripadnici MUP-a RBiH, Teritorijalne odbrane RBiH, Patriotske lige, Zelenih beretki i naoružani građani, dok je srpske snage činila Vojska Jugoslavije.
U nastavku ove operacije, kodnog naziva “Kameleon”, jedinice Vojske Jugoslavije otele su na Sarajevskom aerodromu predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, koji se s delegacijom vraćao sa pregovora u Lisabonu, i odvele ih u kasarnu u Lukavici.
Nakon najdužeg TV Dnevnika Senada Hadžifejzovića, u kojem je Fikret Abdić spremno čekao da ostavi BiH u velikoj Srbiji, u direktnom dijalogu visokih oficira Vojske Jugoslavije s članovima Predsjedništva RBiH Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljujićem, dogovorena je razmjena predsjednika Izetbegovića.
U devet ujutro u komandi UNPROFOR-a Ejup Ganić je s generalom Milanom Aksentijevićem dogovorio da se predsjednik Alija Izetbegović razmijeni za generala Milutina Kukanjca.
Šest stradalih
U međuvremenu, napravljen je još jedan paralelni dogovor u Lukavici s otetim predsjednikom, koji je javno sve ovlasti prenio na Ganića, a oficiri u 2. vojnoj oblasti spriječili su dogovor Ganić – Aksentijević, jer nisu htjeli da ostanu iza Kukanjca tako da su svi pripadnici Vojske Jugoslavije, koji su se nalazili u komandi 2. vojne oblasti na Bistriku, u mješovitoj koloni od 36 vozila sa 270 naoružanih ljudi – oficira, vojnika, rezervista i nekoliko srbijanskih novinara – krenuli u 18.30 sati niz Dobrovoljačku ulicu, na čijem se čelu nalazio transporter u kojem su bili predsjednik Izetbegović i general Kukanjac.
Poučeni iskustvom od prethodnog dana, kada su napadnuti vitalni objekti RBiH, branioci grada zauzeli su položaje oko koridora kojim se kretala kolona Vojske Jugoslavije.
U 18.50 sati otvorena je vatra iz kolone prema braniocima grada i okolnim civilnim zgradama, nakon čega je uslijedio odgovor na vatru. U jednom od svojih posljednjih intervjua general Kukanjac, koji je umro 2002., posebno se bavio beogradskom propagandom u odnosu na tzv. slučaj Dobrovoljačka:
– Kako se mnogo manipuliralo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je ljudi stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je da se jednom kaže tačno, a to mogu samo ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuli su jedan vojnik Zdravko Tomović iz Han-Pijeska, tri pukovnika Miro Sokić, dr. Budimir Radulović i Boško Mihajlović i jedan potpukovnik Boško Jovanić te jedna žena, muslimanka Nurmela Šuko, koja je došla iz Zagreba s tom komandom. Znači, šest osoba je stradalo od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali.
Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke, nešto su najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. “Novosti” nisu smjele, “Politika”, ma ni govora! Televizija Srbije, ma ni govora! Radio Beograd, ma kakvi! – riječi su Kukanjca.
Lažni spisak poginulih u Dobrovoljačkoj
U komandi 2. vojne oblasti nalazio se i pouzdani kadar Srpske demokratske stranke, koji će u predstojećim danima biti okosnica Vojske Republike Srpske – prije svega pukovnik Dušan Kovačević i potpukovnik Petar Salapura.
Interesantno je da je 3. maja 1992. u koloni u Dobrovoljačkoj ulici poginuo Zdravko Tomović iz Han-Pijeska, koji se danas vodi kao poginuli borac Vojske RS. Postavlja se pitanje je li Vojska RS u to vrijeme postojala. Prema dostupnoj dokumentaciji, izgleda da jeste i postavlja se pitanje otkud pripadnici Karadžićeve vojske u komandi kod generala Kukanjca?
Posljednjih godina na obilježavanjima u Dobrovoljačkoj ulici pojavljuje se i Gordana, sestra poginulog potporučnika Obrada Gvozdenovića, i maltretira javnost pitanjem: “Kada će odgovarati onaj ko je ubio mog nevinog brata?”
No, puna istina je da se Gvozdenović ne nalazi na spisku poginulih u Dobrovoljačkoj, jer je poginuo dan ranije, 2. maja 1992. na Skenderiji u diverzantskom napadu na Predsjedništvo RBiH. Inače, većina poginulih 2. i 3. maja 1992. bili su državljani Srbije.
Ljubičićevo i Kadijevićevo uputstvo
Uputstvo za diverzante iz 1976., prema kojem je izvršen napad 2. maja 1992.
Specijalne jedinice Vojske Jugoslavije precizno su 2. maja 1992. postupale prema “Uputstvu za diverzantska dejstva na kopnu”, priručniku koji je 1976. napisao general Nikola Ljubičić, a 1981. dopunio general Veljko Kadijević.
1. Paljenjem Glavne pošte uništili su glavne komunikacijske veze Sarajeva sa svijetom.
2. Pokušali su stvoriti blokadu određenih objekata uz otmicu vodećih državnika i talačke situacije.
3. Zauzeli su Aerodrom Butmir i Sarajevo odsjekli od ostatka svijeta.
4. Pripremili su sve u vezi sa preuzimanjem centralnog medija TV Sarajevo.
5. Koristili su prilikom napada vozila i objekte na koje je, prema Ženevskim konvencijama, zabranjeno djelovati.
6. Pokušali su ovladati mostovima i raskrsnicama na ključnim saobraćajnim komunikacijama uz pomoć oklopnih vozila.
7. Imali su podršku snajpera, pamova, patova i teške artiljerije.