U BiH se godišnje uveze i proda luksuzna roba vrijedna stotine miliona maraka iako ekonomska kriza ne prolazi, a nezaposlenost i cijene osnovnih životnih namirnica rastu. Podaci sa druge strane pokazuju i pad uvoza hrane i roba široke potrošnje. Ekonomski analitičari smatraju da ti pokazatelji govore o sve većem jazu između bogatih i siromašnih, te o potpunom nestajanju srednje klase.
Dubok jaz
Ako posmatramo šta se sve uvozi u Bosnu i Hercegovinu, neki neuki posmatrač bi rekao da se radi o zemlji sa dobrostojećim standardom. Samo od početka ove godine, prema podacima državne Uprave za indirektno oporezivanje, uvezeno je oko 40.000 automobila vrijednih skoro 400 miliona maraka. To je za oko 100 miliona više nego prije dvije godine. Svog vlasnika našao je i jedan ferari F151 vrijedan gotovo pola miliona maraka. Više uvozimo i parfema, zlata i drugog skupocjenog nakita.
No, pad uvoza hrane i roba koje se koriste u svakodnevnom životu, a koje nisu luksuz, govore da stanje nije ni izbliza svjetlucavo, kaže ekonomista Damir Miljević.
„Ono što bismo morali da znamo je da su među tim automobilima i ove bjesne limuzine koje koje vlast kupuje, s jedne strane, i bjesni auti koje tri posto prebogatog stanovništva kupuje – mislim na poršee, maseratije, mercedese SLK-a itd. A građani kupuju polovne automobile iz inostranstva pošto je prodaja novih automobila u BiH gotovo pa stala“, navodi on.
Stvarno stanje je, zapravo, takvo da je sve manje stanovnika koje čini srednju klasu, ili noseću, potrošačku klasu u nekoj ekonomiji, navodi Miljević.
„U srednju klasu danas možemo da računamo samo zaposlene u državnoj administraciji i u finansijskom sektoru, za razliku od nekada kad je i dobar broj zaposlenih u privredi imao status srednje klase“, kaže Miljević.
Sve manji dnevni pazari
Tek oko 10 procenata građana Bosne i Hercegovine može se donekle nazvati srednjom klasom, smatra Mesud Lakota, direktor potrošačke zadruge „Eurobih“.
„Sve više i više građana, porodica približava se onoj liniji ekstremnog siromaštva. To su činjenice koje ne možemo izbjeći. Nažalost, počesto se govori da živimo bolje danas nego jučer, što je blizu istini. Naime, građani najbolje znaju da ono što se moglo kupiti za 100 maraka prošlog mjeseca, već ovog se ne može kupiti.
Na kraju-krajeva, znamo da oko 50 do 60 posto porodica budžete isključivo usmjeravaju u hranu, odnosno u puko preživljavanje. Nažalost, kada bismo ovome dodali i svakodnevna zaduženja komunalnih usluga, odnosno dugovanja, sasvim normalno da bi se dobila jedna prava slika“, navodi Lakota.
Tomislav Tomić iz Banjaluke za sebe tvrdi da je predstavnik srednje klase jer ima platu veću od 800 KM mjesečno, kolika su prosječna primanja u Bosni i Hercegovini. No, i pored toga kaže da sebi ne može da priušti luksuz.
„Srednja klasa je svedena na preživljavanje. Može se još uvijek preživjeti, ali bukvalno preživjeti, ne mislim da se može uživati, niti se može sebi priuštiti nešto posebno. To je toliko koliko se može kupiti da se odjeneš, obuješ i hraniš“, kaže Tomić.
Najveću žal za srednjom klasom imaju trgovci. Situacija je takva da isti kupci iz mjeseca u mjesec smanjuju broj namirnica koje kupuju, kaže predsjednik Asocijacije samostalnih trgovaca Banjaluka Bogdan Marjanović.
„Pokazatelj u našim radnjama za to je što skoro isti broj kupaca dnevno ulazi – znamo po broju fiskalnih računa, a dnevni pazari se smanjuju. To znači da se kupuje baš ono najneophodnije tipa hljeba, mlijeka i slično. Ipak bi bilo efikasno kad bi se za neke proizvode uvela nulta stopa, a taj dio da se nadomjesti na luksuznim proizvodima tipa automobila i ostalog“, rekao je Marjanović.
Onim podacima o uvozu luksuza sa početka priloga valja nametnuti i podatke koji govore o 550.000 nezaposlenih u Bosni i Hercegovini, te o 25.000 korisnika javnih kuhinja. 1.800 maraka je potrebno jednoj četvoročlanoj porodici za nerasipnički život u jednom mjesecu. To je plata srednje klase, plata o kojoj većina zaposlenih Bosanaca i Hercegovaca još može samo da sanja.