Jelisićeve žrtve: Isljednici su pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacijePrema popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Brčko živjelo je 87.627 stanovnika. U ukupnoj strukturi stanovništva ove općine najmanje je bilo Srba, 18.128, Hrvata je bilo 22.252, a Bošnjaka 38.617.
Bez obzira na to što je u ovoj općini živjelo samo 20 posto Srba, ona je markirana kao mjesto od općeg značaja projekta “velike Srbije”.
Kao i većina bosanskohercegovačkih gradova, tako je i Brčko agresiju dočekalo nespremno, a Bošnjaci i Hrvati, za razliku od brčanskih Srba, koje je SDS i bivša JNA dobro naoružala, u aprilu 1992. mahom su bili nenaoružani.
Ubijeni na mostu
Rijeku Savu je u ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine prelazilo stotinjak civila. Odjeknule su dvije strahovite eksplozije i srušen je most koji preko Gunje spaja Bosnu i Hrvatsku. Tom prilikom poginulo je oko 60 ljudi.
Diverziju je, prema svemu sudeći, izvela inžinjerijska jedinica Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Sutradan, 1. maja 1992., grad su zauzele jake srpske snage: Novosadski i Banjalučki korpus Vojske Jugoslavije, brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore pod kontrolom Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije te snage pod kontrolom Srpske demokratske stranke (SDS).
Pakao za Brčake koji nisu uspjeli izbjeći pred srpskom okupacijom počeo je 8. maja 1992., kada je otvoren logor Luka, u koji su srpski vojnici deportirali zatvorenike iz svih sabirnih centara. U tom riječnom preduzeću, na obali Save, vršena je masovna likvidacija Bošnjaka i Hrvata. Za ključnu osobu u logoru postavljen je Goran Jelisić iz Bijeljine, koji je sam sebe nazvao “srpski Adolf”.
Jelisić je tvrdio pred logorašima da je “ubio 175 muslimana i da mora ubiti još 25, kako bi namirio na 200”. Krvniku je u ubistvima asistirala tada šesnaestogodišnja Monika (Bore) Ilić, koja je činila nevjerovatne zločine, vadila utrobu zatvorenicima razbijenom flašom, kao i njen brat Konstantin, te Ranko Češić, prijeratni posjetilac istražih zatvora i popravnih domova.
Brčanski Bošnjaci i Hrvati su mučeni i ubijani i u Domu kulture, Sportskom društvu “Partizan”, SUP-u, Domu zdravlja, Društvenom preduzeću “Laser”, hotelu “Galeb”, logoru “Batković” kod Bijeljine… U prostorije brčanskog SUP-a ljudi su odvođeni radi utvrđivanja identiteta, batinjanja i ubijanja. Strahotna su svjedočenja ljudi koji su tu dovedeni. Jedan od njih, N. S., ovako opisuje to isljeđivanje:
– U prolazu prema sobi broj 4 čuo sam vrisak Seada K. kome su zaboli sjekiricu između plećki. Sve se to dešavalo 7. maja 1992. i sve te momke sam ja pretovario u hladnjaču “Bimeksa”. Goran Jelisić mi je rekao da ću biti posljednji ubijen, jer sam dovoljno jak da mogu leševe ubacivati u hladnjaču. Mladić, musliman kojeg su u gradu zvali Sarajka, razapet je na krst usred grada. Imao je između 27 i 30 godina. Umro je na krstu – kaže N. S.
Logor Luka su svakog dana posjećivali pripadnici srpske policije predvođeni Dragišom Tešićem i ispitivali zarobljenike stavljajući im bizarne i lažne optužbe poput: glasanje za cjelovitu i nezavisnu BiH, posjedovanje radiostanice, silovanje Srpkinja… Pretpostavlja se da su upravo isljednici pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije koje su vršili Adolf i Monika.
Silovali i djecu
Nakon odlaska policajaca Goran Jelisić je prozivao zatvorenike kojima je “škorpionom” pucao u leđa, a onda ih odnosio do šahta i čekao da iskrvare.
Logor Luka zatvoren je 20. juna 1992., nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u logor Batković kod Bijeljine.
Osim Jelisića, Monike i ostale zločinačke bande, u Brčkom su svoje ruke okrvarili i pripadnici specijalne jedinice “Panteri” Ljubiše Savića Mauzera. Osnovni sud Brčko Distrikta je u aprilu 2007. završio postupak protiv Koste Kostića, Miloša Miloševića i Race Simića, koji su bili optuženi da su kao pripadnici oružane formacije “Panteri” pod vodstvom Ljubiše Savića Mauzera ubijali i silovali. Kostić je osuđen na 15 godina zatvora, a Milošević i Simić oslobođeni su svih tačaka optužnice.
– Zarobio nas je 8. maja 1992. godine Ljubiša Savić Mauzer. On je tog dana u jednom podrumu u logoru postrojio svoje ljude i rekao im: “Danas nema zarobljenih!”, što je značilo da trebaju pobiti sve u naselju Mujkići, gdje su otišli tog dana. Mauzer je istoga dana ispred bolnice postrojio sve zatvorenike, sjećam se da je doktoru Muftiću udario nekoliko šamara. Tukli su me i tada sam izgubio oko. U Luku sam doveden 17. juna i bio do 1. jula 1992. Žene i djeca koji su ostali u Brezovom Polju prebačeni su u jednu prodavnicu namještaja kod Brčkog, gdje su ih silovali. U više navrata silovali su djecu pred roditeljima – svjedoči Fadil Redžić, predsjednik Udruženja logoraša Brčko Distrikta.
Goran Jelisić, “srpski Adolf”, osuđen je pred Tribunalom u Hagu 14. decembra 1999. na 40 godina zatvora, da bi mu presudom Žalbenog vijeća od 5. jula 2001. ta kazna bila i potvrđena. Kaznu izdržava u Italiji, a od haškog izvora saznajemo da je u ćeliji haškog zatvora nekolko puta pokušao izvršiti samoubistvo vješanjem, ali su ga stražari skidali s vješala i zato je uvijek pod videonadzorom.
Goran Jelisić: Srpski Adolf pokušao samoubistvo u Hagu
Monika Ilić-Simonović je nedavno uhapšena, a još se desetine zločinaca svakodnevno šeću brčanskim ulicama i na taj način nanovo stavljaju so na rane porodicama ubijenih žrtava.
Zločinac Ranko priznao da je ubio Armana
Ranko Češić: Dobio 18 godina zatvora
Armana Džaferovića majka Zumreta posljednji put vidjela je 1. maja 1992., kada je iz Brčkog otišao slaviti 1. maj s prijateljima u obližnje selo. Godinama kasnije u sudnici Haškog tribunala Ranko Češić, pripadnik specijalnog policijskog voda RS u Stanici policije u Brčkom, priznao je da je ubio Armana. Svog druga koji mu je poklanjao školske knjige i u čijoj je kući bio čest gost. Zločinac Ranko Češić je za deset priznatih ubistava i druge teške zločine 11. marta 2004. osuđen na 18 godina zatvora.
Arman Džaferović: Ubio ga školski drug
Grla su im bila prerezana, nosevi odsječeni i spolni organi iščupani
I drugi dan velikog muslimanskog praznika Kurban bajrama, 12. juna 1992., krvav je dan za brčanske Bošnjake. Zločinci su, smijući se, za zaklane govorili da su kurbani. Posljednji je ubijen Avdo Karić.
– Najstrašniji od svih dana bio je, a vidio sam to svojim očima, kad sam ugledao na podu deset mladih momaka poredanih jedan do drugoga. Grla su im bila prerezana, nosevi odsječeni i spolni organi iščupani. To je nešto najgore što sam ikad vidio – svjedoči Alija Lujinović, inžinjer iz Brčkog, koga je otkupio neimenovani dobrotvor iz brčanskog konc-logora s još 120 zatvorenika. Potresna je i priča o ocu i sinu iz Mujkića koji su, držeći se za ruke, čekali smrt…
Tu je provođen i poseban oblik psihičke torture. Bila bi odabrana nekolicina ljudi, onda bi im se reklo da će za određeno vrijeme biti ubijeni. Davale bi im se cigarete da mogu prekratiti vrijeme. Ti ljudi su preko noći postajali starci čekajući da budu ubijeni.
Rezultat sistematske genocidne politike u brčanskoj općini
– 3.500 UBIJENIH CIVILA
– 10.000 MUČENIH ZAROBLJENIKA
– 500 SILOVANIH ŽENA
– 18 DŽAMIJA I 3 KATOLIČKE CRKVE SRUŠENE