Risto Đogo: Radovao se prolijevanju nevine bošnjačke krvi, završio u grobu 1994.Tokom opsade Sarajeva pojavio se vic kako je bosanski ratnik Mujo, negdje na Trebeviću, zarobio Radovana Karadžića i kada su mu iz Generalštaba Armije RBiH rekli: “Mujo, traži UN da vratimo Radovana, šta da tražimo za njega”, Mujo je odgovorio: “Pustit ću ga samo ako nam za njega ovi s Pala daju Ristu Đogu.”
Ekstra honorar
Risto Đogo je, definitivno, bio po zlu vodeća medijska figura rata u BiH. Njegovi televizijski dnevnici ostat će upamćeni kao najveći promotori zla tokom agresije na BiH. On je bio taj koji je nastojao uvjeriti Srbe kako prolijevanje nevine bošnjačke krvi može biti predmet šale, nešto čemu se treba radovati. U jednom od TV dnevnika “Kanala S” s Pala, u zimu 1992/93., kada su se Sarajlije bukvalno smrzavale i gladovale, rekao je kako su “oni među najsretnijim ljudima na svijetu: dok svako igra loto i ništa ne dobija, svi oni imaju po sedam pogodaka, artiljerijskih, u njihove kuće”.
Ovaj medijski zločinac rođen je 12. februara 1956. u Kalinoviku. Na Fakultetu političkih nauka (Odsjek žurnalistika) u Sarajevu diplomirao je 1979. Već kao mladi novinar volontirao je u “Oslobođenju” i na Radio Sarajevu, gdje se ubrzo poslije diplomiranja zaposlio. Široj javnosti u BiH postao je poznat po svom angažmanu u toku rata.
Već u aprilu 1992., zajedno s Ilijom Guzinom, Draganom Alorićem i Draganom Božanićem, učestvuje u osnivanju Srpske novinske agencije (Srna), zatim i Srpskog radija i Srpske radio-televizije (SRT, jedno vrijeme nosila naziv “Kanal S”).
Risto Đogo smrtno je stradao u septembru 1994. godine. Njujorški “Times”, istražujući njegovu pogibiju, započeo je tekst sljedećom rečenicom: “Risto Đogo, glavni i odgovorni urednik Televizije Republike Srpske, nije u noći između 9. i 10. septembra 1994. pao s visoke terase zvorničkog hotela “Vidikovac” u Drinu i – udavio se. On je ubijen.”
Šta se, ustvari, desilo te septembarske noći 1994. u Zvorniku?
Đogo je pozvan da bude voditelj programa na koncertu Cece Ražnatović u Sportskoj dvorani u Zvorniku. Poziv Željka Ražnatovića Arkana nije se odbijao. Za vođenje programa na Cecinom koncertu Đogi je obećan ekstra honorar od 1.000 njemačkih maraka, koji mu je trebao biti isplaćen nakon večere.
Ohlađena večera
U Zvornik je došao 9. septembra 1994. oko podne, na vrijeme se pojavio na generalnoj probi i s prijateljima ćaskao u jednom od zvorničkih kafića sve do početka koncerta. Nakon koncerta Đogo je s Cecom i Arkanom došao na večeru u motel “Vidikovac” u bošnjačkom naselju Divič, koje je u to doba bilo u potpunosti etnički očišćeno.
O toj posljednjoj noći medijskog krvnika Riste Đoge, dvanaest godina kasnije, 2006. godine, pričali su mi moj drug iz srednje škole koji je te noće svirao u Vidikovcu, i zvornički konobar koji je služio Đogu.
– U toku noći neko od Arkanovih ljudi zovnuo je Đogu da pomjeri svoj auto na parkingu motela. Prije toga ja sam ga poslužio pićem, a za večeru je naručio šniclu. Đogo je izašao, a pored stolice gdje je sjedio ostala mu je aktovka, dok je sako objesio o stolicu. Vidio sam da ga dugo nema, ali pošto je bilo puno gostiju, imao sam pune ruke posla, nisam tome pridavao veći značaj. U takvim situacijama uvijek kontaš da je pokupio kakvu “mačku”, pa s njom završio u jednoj od naših soba. Dugo je stajala i ohladila se šnicla na Đoginom mjestu.
Najednom, nakon nekoliko sati, Arkan je prekinuo odličnu atmosferu i počeo se derati na svoje ljude riječima: “Ko je, bre, dao čovjeku da pije, zašto mi niste rekli da je pijan, zašto ste ga takvog pustili da izađe napolje” Tek tada smo saznali da se Risto, najvjerovatnije, utopio u jezeru u Drini – ispričao mi je konobar iz Zvornika.
Prva informacija je glasila da je pijani Đogo pao s terase Vidikovca i utopio se u Zvorničkom jezeru. Ipak, već narednog dana počela je šapatom priča o ubistvu.
Đogo je sa stijene, koja se nalazi na oko 70 metara od motela, svezan bačen u jezero na Drini. Neko od Arkanovih ljudi prijavio je da je, navodno, pao, a tijelo su ronioci pronašli na dnu jezera, među velikim somovima, nekoliko dana kasnije.
Nema sumnje da je iza ovog ubistva stajao Željko Ražnatović Arkan, a i da je sam koncert organiziran samo s jednim jedinim ciljem, da te noći bude ubijen Đogo.
Željko Ražnatović Arkan
Šta je motiv
Odgovor na pitanje šta je najvjerovatniji motiv ubistva Riste Đoge nalazi se u izjavi njegovog najboljeg prijatelja Čedomira Mihajlovića, koji je odmah nakon Đoginog ubistva s Pala pobjegao za Makedoniju, a potom u Holandiju.
Mihajlović je od 1990. bio visoki funkcioner srbijanske Državne bezbednosti (DB), zadužen za finansiranje vojnih operacija preko Kipra i za poslove s oružjem. Nakon Đogine smrti, Mihajlović je 6. oktobra 1994. prebjegao s holandskim pasošem u Holandiju. Tribunalu za ratne zločine u Hagu stavio je na raspolaganje dokumente o zločinima s početka rata u Hrvatskoj i Bosni, čiji tragovi vode od Željka Ražnatovića Arkana, preko Jovice Stanišića, načelnika srbijanskog DB-a, do samog predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.
– Politički vrh bosanskih Srba otkazao je poslušnost Slobodanu Miloševiću u ljeto 1994. Srbija je uvela sankcije prekodrinskim Srbima. Bio je to potres koji je uzdrmao dvije rođačke službe državne bezbjednosti, Srbije i Republike Srpske. Na čelu službe u RS nalazio se tada Mićo Stanišić, a na čelu službe u Srbiji njegov rođak Jovica Stanišić. Ubrzo Miću Stanišića na Palama optužuju da radi za Miloševića i da “iznutra razbija rukovodstvo RS”, i on mora napustiti Pale.
U takvoj atmosferi, Risto i ja počinjemo skupljati materijal o ratnim zločinima i umiješanosti srbijanskih tajnih službi i predsjednika Miloševića u njih. Riječ je o dokumentima i videokasetama koje sam postepeno deponovao u sef “Invest banke” u Skoplju. Kada su Ristu ubili, predajem dokumente službeniku Ujedinjenih naroda, a zatim me u Hagu nekoliko nedjelja u oktobru 1994. saslušava tužilac Ričard Goldston (Richard Golstone).
Direktnu odgovornost za smrt Riste Đoge snose “Tigrovi” Željka Ražnatovića Arkana, koji se u većini dokumenata dostavljenih Haškom sudu spominje kao direktni izvršilac naloga Službe DB-a Srbije. Osim Arkana, postojalo je mnogo dokumenata i o zločinima Kapetana Dragana – izjavio je Čedomir Mihajlović 1996.
Dokumentacija Čedomira Mihajlovića, koju je prikupio s Ristom Đogom, navodno je jedan od temelja haške optužnice protiv Jovice Stanišića.
Pokazivao nož u dnevniku i govorio: “Ovo je ono što imamo za balije”
Đogo u dnevniku: Ismijavao se i civilnim žrtvama na Markalama #RISTO DJOGO2-#
Mnogi se sjećaju Riste Đoge i kada je u dnevniku pokazivao nož i govorio: “A ovo je ono što imamo za naše bivše komšije balije”.
Nakon masakra nad civilima na pijaci Markale, 5. februara 1994., ismijavao se tako što je u TV studio donio nekoliko lutaka kojima je poskidao ruke i noge te dnevnik završio podižući tri prsta u znak “srpske pobjede”.
Nije se uzdržavao ni od rasističkih komentara. Ismijavajući užasavajuće vijesti o masovnim silovanjima Bošnjakinja u srpskim logorima, rekao je: “Te preobraćene Turkinje tvrde da ih mi silujemo, a jedna od njih je baš rodila crnče u izbjegličkom centru.”