Najkraći put da bošnjačka žrtva bude obesmišljena upravo je ustoličavanje tzv. islamskog terorizma kao glavne opasnosti. Treba ispasti da je ta žrtva rezultat bošnjačkog nastojanja da se ovdje pravi tzv. islamska država, u kojoj bi se Srbima i Hrvatima odsijecale glave pred američkim kamerama. Tako nekako.
Kako je Bosna postala Bakir
Pritisak za instaliranjem terorističkog zvona nad Bošnjacima rezultirao je posve neočekivanim pojavama, za koje se mislilo da su zauvijek odumrle, kakva je ustoličavanje jedne autoritarne političke figure, poput one koju imaju Srbi u liku Milorada Dodika.
Bošnjaci su, tako, dobili Bakira Izetbegovića, za kojeg se prigodom izborne mu pobjede 2010. godine mislilo da je prelazno i prolazno rješenje, faza, incident, jer se radilo tek o sinu Alije Izetbegovića, i ništa više.
Danas je Bakir Izetbegović svoju političku moć rasprostro ne samo na SDA, već i na bošnjački patriotski sentiment, a što upravo znači ustoličavanje te nekritičke podrške, po kojoj je on „naš, kakav god da je“.
Tako, recimo, danas Turci, a bogme i Bošnjaci, nekritički aplaudiraju svakom potezu Tajipa Erdoana, pa makar se radilo i o onoj besmislenoj palači sa ko zna koliko soba, lustera i zahoda. Politička moć Bakira Izetbegovića, koji je po drugi put, ubjedljivo, izabran za člana Predsjedništva BiH, upravo je proizišla kao reakcija na agresivnu kampanju za izmišljanje tzv. islamskog terorizma.
Racionalno gledajući, u proteklom mandatu Bakira Izetbegovića nema kontinuiteta borbe za narod i državu, a pogotovo ne za vjeru u Bošnjaka, nema materijala na osnovu kojega bi baš on bio izabranik bošnjačkog srca. Nije nas, vala, ni jednom branio od ovih optužbi da smo povezani sa tzv. terorizmom, a hajrovo je na taj račun.
Mogli bismo sad prelistati hroniku događaja 2010-2014, pa ustanoviti niz situacija u kojima je Bakir Izetbegović ostavio narod na cjedilu. Recimo, ono brisanje riječi genocid sa spomenika u Višegradu. Recimo, ignoriranje bošnjačkih povratnika tamo gdje su napadani (slučaj ubistva u Kozluku ili premlaćivanja u Zvorniku).
Mogli bismo ustanoviti i listu raznih gafova i promašaja. Sve to bi nas uvjerilo da Bakir Izetbegović nema zasluge u ime kojih bi trebao dobiti tako masovnu podršku Bošnjaka. Njegova politička moć danas je kolateralna šteta tog nastojanja da se satanizira bošnjačka politika na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Narod je u ime borbe za istinu i podršku liku i djelu Alije Izetbegovića, glasao za Alijinog sina, koji je ni-krv-ni-dužan pokupio kajmak. U nastavku bi se moglo dokazivati koliko jedan babo i jedan sin mogu biti različiti, koliko je Alija jedno, a Bakir drugo, ali to nije tema ove priče.
Bošnjaci su, dakle, izvan interesnih relacija, izvan principa zasluga i zahvalnosti, izabrali Bakira Izetbegovića. Možda i nije toliki problem što su Bošnjaci izabrali Bakira Izetbegovića, eto, tako kako su ga izabrali, već je problem što su tom jalovom izboru poklonili svoj bezrezervni, nekritički sentiment. Voljeti Bosnu, voljeti Bošnjake, danas je isto što i voljeti Bakira Izetbegovića. …A nije i ne može biti.
Da li je slijep vođa ili narod
Konkretna disproporcija nesuđenog ustoličavanja Bakira Izetbegovića za lidera SDA ogleda se u razlici između stranačke baze i centra, jer se baza još uvijek dominantno oslanja na vrijednosne sudove koje je je ustoličio Alija Izetbegović, temeljene na vjeri, patriotizmu, duhovnosti i tradiciji, dok je centar sav u formi, biznisu, kadrovskim i profiterskim križaljkama. Bakir Izetbegović je lider tog profanog centra bošnjačke politike, koja, zapravo, živi od onih čestitih Bošnjaka na terenu, po selima, koji dobrohotno vjeruju da je svaki Bošnjak dobar k'o Alija Izetbegović. A prvi se Bakir Izetbegović više ne trza kad se politika Alije Izetbegovića trpa u kontekst tzv. terorizma. Ne može biti da ne vidi, da ne zna, može biti samo da ga ne zanima to što narod zanima – da nam ostane čist obraz pred poviješću.
No, ta mlitavost i nezainteresiranost Bakira Izetbegovića pred izazovima političke sadašnjice, vidjeli smo, nije bila limitirajući faktor da ga narod ponovo izglasa za člana Predsjedništva BiH. Tako smo dobili „novog Aliju“ koji se ne odaziva na narodnu osjećajnost, već je okružen i inspiriran onim trivijalitetima po kojima se politika u dejtonskom poretku prepoznaje kao prostor profiterstva, mutljavina i beščašća. Veliko je pitanje da li je slijep vođa ili narod, i ko u ovom poretku ne vidi ko je ko.
I onda odjednom Bakiru Izetbegoviću naumpadne da glumi važnog vjernika usred jednog važnog državnog događaja – prvog dolaska izaslanstva Evropske unije u Sarajevo, na sastanak sa izbornim pobjednicima. Bakir odlučio da usred sastanka ode na džumu. Ne može džuma bez njega, a ni on bez džume. A važan je i osion toliko da mu se može čak i Evropsku uniju sikterisati, kao da oni ovise od nas, a ne mi od njih.
Dočekali su ga, jaštaradi, odmah na nož i „Dnevni avaz“ i Milorad Dodik, a samosvjesni Bošnjaci su, instinktivno, ustali u zaštitu vjere, džume, džamije, a ispade, u zaštitu Bakira Izetbegovića. Vjerovatno bi vjerski autoriteti, tumačeći olakšice u islamu, a posebno da postoji preče od prečeg u redoslijedu važnosti, protumačili da je Bakiru Izetbegoviću prije bilo mjesto na važnom državnom sastanku, nego na džumi.
Taj posao u Predsjedništvu BiH, ako je uopće posao, toliko je razrijeđen da će malo koja džuma Bakiru Izetbegoviću biti zauzeta državnim poslovima, a ovaj sastanak, koji se baš strefio u vrijeme džume, važan je za Bosnu i Bošnjake, pa ne može Bakirova lična vjerska obaveza biti važnija od svih nas. Iako je ovo logički ovako posloženo, mnogi su Bošnjaci poskakali na stranu Bakira Izetbegovića. Najveći je gubitnik sloboda rasuđivanja, uhapšena u strasti i podjele, pa loše postaje dobro, i obratno.
Ne bi bilo dobro da u Bošnjaka postoji ikakva figura oslobođena od kritike. Postoje trajne, vječne vrijednosti, oko kojih bi svi Bošnjaci trebali biti jedinstveni: Bosna, Bošnjaci, vjera, tradicija.
U ovom nizu se malo koji smrtnik može naći, poslije Mehmeda Fatiha. Jedno je braniti vjeru, a drugo je braniti Bakira Izetbegovića kad ode na džumu usred važnog državnog sastanka. U našoj državi prvo smo građani, pa onda vjernici. To važi i za političare: prvo država, pa onda vjera. Jer ako nema Bosne, nema ni Bošnjaka, a ako nema Bošnjaka, nema ni islama. Gdje ćeš, Bakire, klanjati džumu ako Bosna postane poput Niša i Užica, prostor istrijebljen od islama i džamija?