Prof.dr.Smajil Durmišević
PORUKA SA MEVLUDA NA ŽEPSKOJ PLANINI
08.7.2012.GODINE
Š E H I D S K E P O R U K E
Draga braćo, poštovane sestre,
Uvaženi gosti, dragi prijatelji!
Esselamu alejkum
i dobro nam došli!
Dragi prijatelji,
zahvaljujem organizatoru što mi je dao priliku da progovorim nekoliko riječi na ovome časnom
mjestu i pred ovim cijenjenim skupom, a vama, dragi prijatelji, hvala što ste danas došli, ovdje na
Žepsku Planinu, da se okupimo, da se vidimo, da porazgovoramo i da se duhovno obogatimo; da
osvježimo naše duše, naš iman i našu ljubav prema domovini i zavičaju – bereketom naše tradicije,
da osnažimo naše ličnosti snagom i bogastvom naših islamskih, bošnjačkih i bosanskih vrijednosti.
Dozvolite mi, dragi prijatelji, da, kao uvod ovoj besjedi, kažem pjesmu:
Bosanski šehidi
Na spisku dobrih
Poredani
U mermer tvrdi
Urezani
U suzi vreloj
Okupani
U rodnu grudu
Položeni
Šehidi
U vječnost putuju I poručuju…
Dragi prijatelji, šta to nama šehidi poručuju!? Možemo li mi čuti i znamo li mi slušati, šta to nama
poručuju oni koji su za našu domovinu, za čast, za porodicu – njihovu, moju i tvoju, dali najvrednije
što su imali – dali su svoje živote i u temelje naše domovine ugradili svoja mubarek tijela.
Običaj je kod nas da živi na šehitlucima govore, da se živi obraćaju šehidima; a mi, zapravo, treba
da slušamo i da čujemo, šta to oni, časni i blagoslovljeni, nama poručuju!?
Samo, draga braćo i poštovane sestre, govor šehida nije obični govor, to nije govor jezika
dunjalučkoga, njihov govor je govor duše i srca, i taj govor može čuti samo – duhovnim vrlinama
ispunjeno srce.
Zato, onaj ko želi čuti glas šehida, tom valja otići njima, odabranim šehidima, u zijaret –
otići na naše šehitluke, i tamo, stojeći pred šehidskim svetim humkama, gledajući u časne šehidske
nišane, čuti taj časni govor, poruke i pouke!
Čujemo li mi, dragi prijatelji, šehidski glas iz Beskraja, koji pita: – Gradimo li vrijedno,
pošteno i predano zemlju za koju su oni živote dali; pa gradimo li mi, ovakvi kakvi jesmo, takvu
domovinu!?
– Pazimo li mi šehidsku nejač: ostarjele i iznemogle šehidske roditelje, šehidske časne udovice i
šehidsku siročad; pa pazimo li mi, ovakvi kakvi jesmo, šehidsku nejač, baš onako kako bi mogli
i kako smo obavezni, ili je, možda u Bosni i Hercegovini nastala strašna izreka: da junačka
djeca oko puta prose!
– Pazimo li naše povratnike, koji su nosioci šehidskog emaneta živima – da se vratimo na naša
pradjedovska ognjišta; pa pomažemo li mi, ovakvi kakvi jesmo, naše povratnike, jer bez
povratka i povratnika, uzalud su proliveni potoci krvi najboljih sinova i kćeri ove zemlje i ovoga
naroda,
– Da li stipendiramo šehidsku i povratničku djecu? Svakom šehidskom i povratničkom djetetu
stipendija – bio bi to vrijedan, iako materijalno sitan, otkup za one koji su preživjeli i nastavili
stazom koju su šehidi svojom blagoslovljenom krvlju trasirali; a povratnici u miru nastoje tu
stazu održati: da ne zaraste u korov naše – nemarnosti, nehata i manjka bosanskog i zavičajnog
patriotizma; da ne zaraste u korov – zločinačkih namjera prema Bošnjacima, starom,
autohtonom narodu zemlje Bosne i Hercegovine!
– Pazimo li na našu tradiciju, na naše prirodne, kulturne i duhovne vrijednosti? Čuvamo li i
popravljamo li mi, ovakvi kakvi jesmo, naše: džamije, mektebe, turbeta, naše mezaristane, naše
puteve, kule i mostove, naše stećke – mramorove i mramorja, ispod kojih leže naši pradjedovi,
što nose i čuvaju naše tapije – na ova polja, na ova brda i ove planine, na ovu zemlju, što čuvaju
tapije na naše zavičaje! Pa čuvamo li dragi prijatelji, našu kulturnu baštinu? Kule su nam
otkrivene, oronule, kisnu i propadaju, mostovi oronuli i skoro urušeni, stari mezaristani (na
Glasincu, u Brankovićima, u Behećima…) odgrañeni, napušteni, prepušteni zaboravu,
nestajanju i svakojakom prljanju i skrnavljenju; stari stećci – mramorovi i mramorja,
veličanstveni spomenici kulture i cviliziranosti naših pradjedova, nestaju u travuljini, u šipragu,
u divljoj šumskoj vegetaciji, nestaju, dragi moji prijatelji, u našem nehatu…
– Održavamo li i štitimo li naša imanja, imanja koja nam je Uzvišeni Stvoritelj darovao, imanja
koja su nam čestiti preci ostavili u emanet? Pa održavamo li, ovakvi kakvi jesmo, naša imanja, i
pomažemo li da se održavaju imanja naše šehidske najači, ili smo ta imanja ostavili, napustili,
zanermarili i zaboravili – pa učinili da bošnjačka zemlja i imanja postanu javna ispasišta i pusta
polja – ničija i svačija; a mi, Bošnjaci, koji smo do 1908. godine bili vlasnici 97% privatnih
zemljišnih posjeda u Bosni i Hercegovini, postajemo proleteri, beskućnici, bijednici i svjetske
lutalice!?
Dragi prijatelji, svoja imanja, svoje kuće i svoj imetak, koji ne možemo ili ne želimo održavati i
štititi od pljačke i otuñenja, te svoje pradjedovske beštine: UVAKUFIMO i predajmo u emanet
i na čuvanje Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, jer VAKUFI – ZADUŽBINE –
LEGATI, ne mogu biti oduzeti, ne mogu biti otuñeni, a, imanja, koja ne budu održavana i za
koja se ne bude plaćao porez – biće oduzeta; postaće, ne državno, nego entitetsko vlasništvo!!!
Dragi prijatelji,
da bi sačuvali sjećanje i opstanak Bošnjaka na prostorima Istočne Bosne, moramo pomoći
povratnike, moramo obnavljati naša sela i imanja, naše puteve, naše vjerske i kulturno-historijske
spomenike: džamije, turbeta, mezaristane, naša mramorja, naše stare kule i naše stare mostove…
Moramo nesebično i požrtvovano pomoći jedinu „živu” Instituciju u ovim pustim i
zaboravljenim krajevima – Islamsku zajednicu, odnosno Medžlise islamske zajednice i te vrijedne i
hrabre mlade ljude – džematske imame.
Dužnost je, moralna i patriotska obaveza prema zavičaju svakoga Bošnjaka, da bude član i
zavičajnog Medžlisa Islamske zajednice i da bar članorinom, bar sa tih 35 – 40 maraka podrži rad i
opstanak zavičajnog Džemata i Medžlisa Islamske zajednice, najvažnijih kohezionih faktora
bošnjačkog naroda na ovim prostorima i u Bosni i Hercegovini!
Dužnost je svakog iole situiranog Bošnjaka da pomogne povratnike, da svaki Bošnjak:
doktor, inženjer, profesor, general i oficir, i svaki biznismen, stipendira bar jedno povratničko ili
siromašno dijete ili porodicu! To je zalog da će granice, duh i ideja Bosne opstati.
Dragi prijatelji,
mi znamo da je za očuvanje granica i duha Bosne neophodna i deviza i praksa “pružene ruke”.
Pružena ruka komšiji, sugrañaninu – čovjeku dobre volje! To je temelj Bosne.
Ako ne sačuvamo i ne oživimo taj temelj, neće biti Bosne kakvu smo poznavali!
Meñutim, „pružiti ruku” ne znači ni oprostiti ni zaboraviti. Zločin ne smijemo zaboraviti da se ne bi
ponovio. Oprostiti! Kome oprostiti? Zločincima nećemo nikada oprostiti. Njih ćemo snagom
zakona progoniti do kraja njihova bijednoga života.
A ljudima dobre volje, onima koji ne nose na svojim rukama i na svojoj savjesti – krv umorenih
bošnjačkih civila i umorene bošnjačke nejači, njima se nema šta oprostiti!
Sa njima ćemo graditi suživot, toleranciju, zavičaj i domovinu.
Molimo Uzvišenog Stvoritelja da nam se smiluje i da nam dâ snage, svijesti i savjesti – da
sačuvamo “iskru” povratka, zajedništva, islamijeta, bošnjaštva i bosanstva, da se ne ugasi i
odvede bošnjački narod u vječni zaborav!
Ne zaboravimo Zavičaj, Domovinu i Islamsku zajednicu!
To je zalog za budućnost ovoga Naroda i naše Domovine – Bosne i Hercegovine!
Hvala lijepo. Bog vas blagoslovio!
……………………………………………………………………………………………………………………………..