U nekoj novoj verziji, vjerujem da bi ovako Dado Topić, preinačio refren, svoje vječno dražesne pjesme, u množinski izričaj naše kolektivne potrebe pa ako hoćete i prouzrokovanog ludila. Ako je suditi po vijestima koje dopiru preko oceana, a piše ih američki Washington Post, na mjesto ambasadorice SAD u BiH, Senat je imenovao Maureen Elizabeth Cormack.
Ona će na ovom mjestu naslijediti Patricka Moona koji je BiH napustio u kolovozu 2013. godine. Moon je haman zbog značenja svoga prezimena, na polju djelovanja bio ašićare kratak, mjesečar. Morebit čovjek nije ni imao ono što bi po logoci stvari, trebalo biti dio njegove osobne opreme. Haj ga znaj.
Bilo kako bilo, potreba da se energičnije pritisne politička bulumenta kakva se u BiH vrti dva desetljeća, nasušnija je od kruha koji je također u deficitu. Nije nam neka fajda od impotentnog Inzka, koji je to po diktatu, pokazale su protekle godine a najavio je i ostanak. Makar ne skidao sa vrata navijački šal reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Nešto optimističnije zvuče istupi u javnosti njemačke kancelarke Angele Merkel. Ona je u svom govoru tijekom gostovanja u Lowy institutu za međunarodnu politiku u Sydneyu izrazila veliku zabrinutost zbog, kako je kazala, aneksionističke politike Rusije. Jasno je i nedvosmisleno, kao nikada do sada, upozorila ruskog predsjednika Vladimira Putina, kazavši:
“EU se neće pokoriti Moskvi kako je to nekada učinila bivša Istočna Njemačka. Ne radi se samo o Ukrajini. Radi se i o Moldaviji, Gruziji i ako će tako ići dalje, trebamo se onda upitati šta će biti sa Srbijom te sa ostalim zemljama zapadnog Balkana.”
Upućeniji tvrde, kada je pomenula zapadni Balkan da je eksplicite mislila na Bosnu i Hercegovinu. Aferim Angela! Samo misle li europski partneri baš tako?
Zato se pozabavimo dobrodošlicom dragoj Elizabet, koja samo što nije banula. Valja nam pospremiti kuću a nereda je više negoli u Rupinom Dolu kod Zavidovića, (nedefinirano romsko naselje uz rijeku Krivaju,op.a.) Žensko čeljade ima oko, pa zaviri u svaki ćošak i ugleda svaki trun. Kod nas se nakupilo svakojakog poganluka.
Maureen Elizabeth Cormack je karijerni diplomata. Diplomu stekla na Univerzitetu u Illinoisu, a magisterij na Univerzitetu u Chicagu. Radila je u State Departmentu kao zamjenica koordinatora Odjela za međunarodne informacione programe pri Državnom tajništvu.
Između ostalog, služila je i kao direktorica Ureda za pitanja zapadne Europe od 2009. do 2010. godine, kao i zamjenica direktora Ureda za korejska pitanja od 2006. do 2009. godine. Radila je u odborima Domovinske sigurnosti od 2005. do 2006. godine. Ona se pridružila State Departmentu 1989. godine. Pored engleskog, govori francuski, korejski, poljski i španjolski. Elizabet je nominirana još prije godinu a zbog odnosa u Senatu SAD-a, potvrda imenovanja bila je na čekanju.
U svome govoru pred Senatom još 6. ožujka ove godine, Elizabet Cormack je podsjetila, da je već nekoliko puta u karijeri radila na pitanju BiH i Balkana, navodeći da je sudjelovala u imenovanju osoblja za prvu ambasadu SAD u Sarajevu nakon Dejtona. Ona je najavila da će raditi direktno sa građanima BiH. Rekla je da podržava želje BiH da se priključi Europskoj uniji i NATO-u.
Još je istakla da je napredak Hrvatske i Srbije dodatni motiv za BiH. Ne slučajno, imajući prisutnu činjenicu da su upravo ove dvije susjedne zemlje sa Bosnom i Hercegovinom u Dejtonu uvezane kao sistem spojenih posuda. Na koncu one su i potpisnice i garant implementacije tog sporazuma. Konačno bi morali uvaženoj ambasadorici podnijeti sadržajan brifing onoga šta su uradili ili bolje šta nisu a jesu trebali. Previše je vremena, više od punoljetstva, kako se pomenuti sporazum nateže na kožu zacijeđenog naroda u Bosni i Hercegovini, kao luđačka košulja, i bošnjačkog i hrvatskog i srpskog i Sejdićevog i Fincijevog.
Previše je eksperimenata sa predstavnicima bez obzira na visinu iako ne znam zašto svakog proglase visokim. Pa se stekne dojam kao u onom vicu kada je Mujina žena sasvim slučajno nabasala na naki bezobrazni film i ugledala crnca. Mujo, nespreman za uvjerljiv odgovor, reče joj: “Fatamorgana ženo, fatamorgana.”
Helem i život u Bosni i Hercegovini sveo se na privid ili ti fatamorganu. Dok se i mesar iz Visokog, kao politička karika, da ne karikiram previše, pita tko će biti novi selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Dok se čeka na usvajanje zakona, pravilnika, nazovite to papirom, (kako je u zadnje vrijeme običaj čak i za diplome visokoškolskih ustanova, op.a.) o raspodijeli sredstava od donacija prikupljenih za stradale u poplavama, dotle mi živimo fatamorganu.
Lijepo nam je kao da primamo mjesečnu plaću selektora nogometne reprezentacije koju prosječan radnik u vandržavnim poduzećima teško da može zaraditi za svoj životni vijek. Mi studiozno slažemo obranu, zatežemo mrežu, parkiramo golmana i bekove, širimo krila, vezemo sitan vez sredinom, ukopavamo odlučan napad, oštrimo špic i po pravilu primimo gol. Svaki put isto!
Tako razumijemo sve, znamo sve a zemljica Bosna i Hercegovina ode u jarak. Na turskom ova riječ ima slikovitije značenje. Zato sam mišljenja, kako bi bilo lijepo uvaženoj gospoji, da mi obični smrtnici, priredimo malu školsku priredbu i otpjevamo makar zadnji dio refrena vječito dobre pjesme, onako đuture :
“Elizabet, ludujemo za tobom, i mislimo da sad izgledaš sjajno, ti si najljepša na Balkanu i strašno spikaš engleski.”
Samo nas vadi iz govana, matere ti!
Elizabet…