Dautbašić-Klempić: Put do slobodeMeni je Nezuk spas i utočište, mjesto gdje smo našli hranu, obuću, gdje smo našli ljude koji su nas tada dočekali s osmijehom, pomogli onima koji su bili ranjeni, sahranili one koji su putem umrli… Takvih je, nažalost, bilo mnogo. Najteže mi je kada se sjetim jednog čovjeka koji je nosio mrtvog brata, čija je duša iz tijela izašla negdje na Baljkovici…
Nije ga mogao ostaviti, vjerovatno zato što je bio tako blizu slobode. Nosio ga je do Nezuka i tek je tu shvatio da je njegov brat zaista mrtav i da ga tu mora ostaviti, drhtavim glasom pričala je učesnicima ovogodišnjeg “Marša mira” doktorica Fatima Dautbašić-Klempić u subotu uvečer u Nezuku.
Teške rane
I nije izdržala, zaplakala je. Njen plač pratila je nestvarna tišina, a onda se prolomio aplauz. I doktorica je nastavila.
– Mi, doktori, pomagali smo koliko smo mogli, ali sam i danas svjesna da je to bilo malo. Ti ljudi trebali su hirurške sale da im se saniraju teške rane. Mi nismo sa sobom imali ni anestetike, ni analgetike. Imali smo onoliko koliko smo mogli ponijeti u džepovima, i koju dobru riječ da im kažemo. Mene uvijek pitaju: “Šta se to, doktorice, dešavalo u toj šumi kojom ste prolazili, je li bilo teško?” Da, bilo je preteško, a najteže je bilo gledati ranjene ljude, a vi kao doktor ne možete im pomoći.
Bilo je teško gledati mrtve pored puta, a bilo ih je mnogo. Ipak, najteže mi je bilo ostaviti one koji su ranjeni, koji ne mogu hodati, a znam da neće dočekati da neko dođe do njih da ih izvadi, spasi… Mnogi od tih koji su ostali u šumi, nikada nisu nađeni – govori doktorica Fatima Dautbašić-Klempić.
Pogrešan korak
Njena sjećanja još su svježa. Kaže, pamti svaki detalj, svaki jauk ranjenika, granate koje su zasipale kolonu, glad, žeđ… Stigla je u Nezuk izranjavanih nogu, iscrpljena.
– Samo jedan pogrešan korak u koloni, posebno za vrijeme kretanja noću, bio je dovoljan da nestanete. Vraćaju mi se te slike stalno. Sa mnom je išao brat, bila sam u strašnom grču da ga ne izgubim. Kad god me neko pita kako mi je kada, nakon toliko vremena, ponovo prelazim tu dionicu, ja odgovorim da mi je lakše…
Dok pješačim, čini mi se, iza svakog drveta pored kojeg prođem gledaju me oči ranjenika. Ali, kada sve prođe, kada stignem u Potočare, iako iscrpljena, psihički se osjećam stabilnije – priča Fatima dok s ostalim učesnicima “Marša mira” grabi putem koji je, kao najtežu etapu svog života, prešla prije 17 godina.
O broju ubijenih članova porodice Dautbašić s tugom govori. O stradalim prijateljima, također. Njena srebrenička generacija, kaže, skoro da je nestala. “Marš mira”, kaže, njena je svetinja u koju joj niko ne smije taknuti. Pješači da bi se sjećala, da ne bi zaboravila, ali i da bi više poštovala i više voljela ljude, slobodu…
Uzoran ljekar
Dr. Fatima Dautbašić-Klempić danas je uzoran ljekar, majka i supruga. Iako živi u Tuzli, kupila je stan u Srebrenici da bi, kaže, češće mogla tamo odlaziti i imala gdje boraviti.
U kontaktu je sa mnogim Srebreničanima, posebno s kolegama s kojima je 1995. preživjela dramu “kolone smrti”. Već treću godinu pješači od Nezuka do Srebrenice.