Najveci logor za europske Rome se lazno zove-Salone
Kako je filmska umjetnost “svjetlost u tami”, sudeci po rijecima cuvenog galskog konzervatora i osnivatelja pariske “Kinemateke” , prijatelja jos poznatijeg Georgesa Franju- Henri Langloisa, “Medjunarodni Festival Prava Covjeka” sto se vec 12 godina uprilicava u Gradu svjetlosti je izreku uzeo za- osobni motiv.
Odabrana ostvarenja pozivaju publiku i filmofile otkriti svijet ali i njihovu blizu okolicu, kakvi jesu, bez uljepsavanja niti pesimizma. Reditelji globalno upozoravaju na kolektivne i pojedinacne pogreske, netrpnju drugih ili politicko i ekonomsko zapustanje, cesto izvedeno na ustrb drugih naroda i zajednica.
Predsjednik manifestacije Vincent Mercier? istice:”Stvarnost u svoj njezinoj osobnosti izlazi iz filmova, pretvarajuci se u pozivnicu susreta sa drugima, uprkos razlicitostima. Strah je los savjetnik dok je prihvatanje ostalih jedini put put ka humanosti”!
Organizatori smotre ne skrivaju dvostruku ambiciju : promociju ljudskih prava ali i unaprijedjenje stvaralackih dokumentaraca. Sto ce reci da je pariski FIFDH najprije filmski festival ali i angazirana manifestacija.
Medju brojnim, jako nadarenim autorima i kreatorima su bila i dva talijanska novinara-cineasta: Stefano Liberti zaposlen u “Il Manifesto” i Enrico Parenti, producent pa ko-autor zapazenih dokumentarnih ostvarenja. Njegov predhodni film”Standing Army” je prikazan na programima tv Fox i Al Jazeera.
“Container 158”, dokumentarac u trajanju od 62 minute je dirljivo svjedocenje o najvecem romskom logoru na Starom kontinetu, smjestenom u okolici Rima, nazvanom hipokritskim imenom- Salone! Djelo je posveceno juznoslavenskim Romima, bosanskohercegovackog i crnogorskog porijekla koji zajedno sa Rumunima, sto nemaju jednake probleme jer je njihova zemlja clanica UE, dijele postojanje u barakama i prosirenim kontajnerima. Izbrisani iz administracija svih drzava, juznoslavenski Romi, posebno obitelji Salkanovic, Halilovic, Sulejmanovic nastoje prezivjeti, kako znaju i umiju. Mirjana Halilovic i Giuseppe Salkanovic, odavno ozenjeni i oboje rodjeni i Italiji ocekuju blizankinje, nastojeci odgojiti cetiri naslijednika. Bore se s administrativnim zaprekama i nadaju stanu, u koji su se na kraju filma i uselili te nastavljaju zivot u prostoru od 22m². Rodjak Remi je mehanicar i uporno ceka da se netko zaustavi pred njegovim ateljeem jer ne moze naci zaposlenje drugdje, posto ne posjeduje dozvolu za rad. Isto je i sa Brendom koja uspijeva biti moderno odjevena i vitka. Ova devenaestogodisnjakinja radi praznicima i za vrijeme ljetnjih odmora pa uziva u izvjesnom konforu. Marta, Diego, Sasha i nesto stariji Cruis koji je zavrsio nekoliko obrtnickih institucija, nastoje se usavrsavati ali zbog nedostatka prijevoza moraju dugo pjesaciti do skole pa cesto zakasnjavaju, sto smeta predavacima.
Zrtve administrativne nebrige i predrasuda
Reditelji su najprije ostvarili kratki film, za Open Society Foundations.Boravili su u Salone, susreli stanovnike, otkrivsi njihov nezavidan polozaj i tesko postojanje. Da bi bolje analizirali sredinu koju talijanska administracija naziva “villaggio attrezzato”- opremljeni logor, koji je zapravo suvremeni ghetto, nastojali su istaci stereotipe i predrasude okolice logora sto Rome smatra nesposobnim za ukljucenje i integraciju u talijansku sredinu. Salone djeluje daleko od svega, izolovano i bez prodavaonca niti bilo kakve kulturne ustanove te kafica a posebno od Vjecnog grada, koji nije daleko. Prilaz je nepodoban za saobracaj a promjene socijalne politike auoriteta nikako da se ostvare.
Za vrijeme visemjesecnog snimanja, novinari-cineasti nisu imali nesuglasica sa oko 1000 stanovnika logora, koji su ih dragovoljno primili, otvorili im barake, ateljee, kontajnere. Reditelji su pomno pratili zivot najmladjih stanovnika, iznenadjeni njihovom zrelosti i pametnim rasudjivanjem o nedljudskom postojanju i teskocama osobnog polozaja kao i nezvjesnoj buducnosti. Nije bilo jednostavno zakljuciti kako mladi i poletni gradjani, iako rodjeni u Italiji nece nikada imati jednake prilike profesionalnog uspjeha kao njihovi, autohtoni vrsnjaci.
Film je bio uvrsten u zvanicni program Festivala Medjunarodnog Filma u Rimu i dobio odlicne kritike, kao i u cijeloj Italiji. Tisak ga je ovacionirao ali su uzvanici iz opcina Vjecnog grada, odbijali bilo kakvu suradnju ili komentare.
Glavna ambicija dvojice smjelih novinara je objavljivanje strasnih uvjeta zivota Roma i klisea o njihovom nacinu zivota, koja bi trebala pomoci uvodjenje novih, humanijih europskih politika, prema ovom narodu.