Čekajući red kod moje frizerke Mirsade, u maloj radnji iza Sejmenske, a radi mi o glavi, dvadeset i kusur godina, prelistavao sam štampu koja zaviruje pod jorgan svima i svakom. Kad ono, svi muškarci u Sjevernoj Koreji moraju imati istu frizuru kao Kim Jong Un.
Nije šala piše, muškarci su do sada, prema direktivama vlade, mogli birati između 10 a žene između 18 ponuđenih frizura. Novom odlukom velikog vođe muškarci više nemaju izbora, osim jedne frizure. Da bi odluka bila općeprihvaćena, na sjevernokorejskoj javnoj televiziji pokrenuta je kampanja protiv duge kose pod geslom: „Skratimo kosu u skladu sa socijalističkim načinom života”.
Ne treba čuditi ako novopečene vođe, po uzoru,nametnu nam svoju frizuru iz samo jednog razloga, prepoznatljivosti vođe. Malo im je, pored naziva partije, dopisati ime i prezime vođe. Ništa drugo, do kompleks niže vrijednosti!
U našoj zemlji, velikim vođama, a ima ih na pasija priskakala, izlizana fraza „kako je napad najbolja obrana,” čini se, postane dio životopisa. Doima se, da se od istog ništa drugo ne može ni očekivati. Helem, kada je napustio SDP, Željko Komšić, predsjednik partije u usponu, evo čestitam, branio se na sve moguće načine, napadajući svog, dojučerašnjeg mecenu, ideološkog maga, predsjednika i vođu partije. Pljuštale su uvrede na račun „velikog vođe” a kada mu je isti samo na jednu odgovorio, kako je i on sjedio u njegovom krilu, nastao je tajac.
U vrijeme izuzetno skupe protekle kampanje, koju bi CIK svakako trebao istražiti shodno Zakonu o financiranju političkih stranaka, putem medija ucviljene raspuštenice, isti je ponovo napadao „velikog vođu” koji eto shodno prilikama i zaslugama, nije više veliki a kako stvari stoje sve je manje izvjesno da ostane vođa.
Idući tako daleko, novopečeni vođa partije, koji se moram li napomenuti upinje da bude „veliki” nazvao ga je „taktičkim genijem i strateškim patuljkom.” Zakoračivši na pobjedničko postolje, možda ishitreno, pokazat će vrijeme, govorljivost u metu, uzela je maha. Kada se jeziku ne da nabaciti dizgine, još mu mokro pa se poklizne, desilo se već u prvom obraćanju nakon izbora, da umjesto glasačima DF-a, zahvali glasačima expartije, znači SDP-a. Nije se dalo sakriti.
Pošto smo skloni zaboravu, bez izuzeća, da nas ne obuzme euforija ushićenja spram novim jahačima apokalipse, evo malo svježine na sjećanje. U najvećem usponu SDP-a i njegovom također, dolaskom na poziciju člana predsjedništva BiH, sjećam se, Željko Komšić je pokupio sve simpatije od Zenice do Tešnja, može i obrnuto. On je zaustavio cni voz, pardon, kolonu vozila iz pratnje i dao da se hitno preveze trudnica iz Tešnja, u zeničku bolnicu.
O tome se pričalo danima, jer su građani u nekim ranijim slučajevima od vlasti i njihove pratnje naučili samo da ih pogazi na cesti. Odmah se nađe kompromis kao u onoj humorističkoj seriji, da se novorođenom dječaku upiše ime Mustafa-Željko. Ovim je osvojio građane širom FBiH a morebit i šire. Samo šire nije mogao dobiti glas, te je i na narednim izborima, izabran u predsjedništvo BiH kao kandidat iz reda hrvatskog naroda. Kaže pošteno?
Nije se obazirao na protivljenja i prepiske CIK-u od strane stranaka s hrvatskim predznakom, kako je nelegalno izabran, jer ga nisu birali Hrvati, što se po broju glasova ispostavilo točnim. U isto vrijeme spomenuti je „trljao” priču Sejdić-Finci. Ne ide. Dalje, sjećam se njegove izjave, nakon haške presude u slučaju Jadranko Prlić i ostali, optuženih za ratne zločine u Hercegovini, kada kaže: „Nadam se da će ipak pravda biti zadovoljena u drugostupanjskom postupku”.
O kojoj je pravdi mislio mlađahni pravnik nije rekao. Potom je na retoriku koja je već „oguglana” za naša čula, uputio prijeteću poruku Koštunici da bi mogao dobiti po prstima i po nosu. Iz pozicije člana troglavog predsjedništva, znao je govorljivo i slatkoriječivo napadati, svjestan da to itekako prija ušima mahale. Prijetio je i Dodiku i Vučiću. Izazivao je na megdan, onaj govorni, bezbeli, jer za onaj drugi trebaju dostatna sredstva koja neću spomenuti. Sa govornice je dijelio pljuske političkim ali i drugim protivnicima. Tako mu od paperja ptića, narastoše krila i postade vođa partije.
Strategija patuljka
Iskustvo me uči da bilježim i ovo. Njegov dojučerašnji vođa, koga sad ogovara na svakom koraku, bio je i veliki i vođa. Narcisoidan (čitaj sebičan, do bola, op.a.) i riječit, jer je predavao na više univerziteta u zemlji i inozemstvu. Rastrošan, ciničan, drzak, uvredljiv, i znao se hraniti tuđim sijasetom.
Isti je, i to se mora priznati, pored obrazovanja koje je daleko veće od Komšićevog, imao u svojoj biografiji zabilježeno, da je bio zarobljen sa prvim predsjednikom BiH u Lukavici na početku rata. Da je u ratu teško ranjen a nije dobio zlatno odličje. Da je dugo vodio najjaču opozicijsku partiju u BiH. I na kraju da je u svome krilu „odninao” mnoge koji mu sada zabijaju nož, pa i naprijed spomenutog. Ovo bi svakako trebao imati na umu Komšić jer zbrajajući minuse, protivno zakonu matematike, nekad „veliki vođa” od svojih preostlih suradnika na tonućem brodu dobija opet minus, nikako plus.
Iako je na tek završenim izborima (kako stvari sa brojanjem stoje, zadugo „nepreobrajnim”, op.a.) preliminarno, stranka DF-a, druga je po broju osvojenih glasova, naprijed spomenuto ne smije se podcijeniti.
Pored naučenog cinizma u krilu vođe, tamo gdje je koliko jučer bio jaje. Ne uoči li ovo na vrijeme, strategija Željka Komšića, može vrlo lako biti, strategija patuljka. Nije dovoljno imati frizuru velikog vođe, treba imati i jasnu strategiju ali i taktiku. To je ipak nešto više od verbalnih napada. Treba zavrnuti rukave istinski i ovoj zemlji osim isprazne priče donijeti makar mrvu prosperiteta.
Poruka kako neće u vlast sa banditima i reketašima, nisam siguran na koga se odnosi. Samo nisam niti siguran da će plaho poštenih naći u novoizabranoj garnituri bez obzira na boju dresa. Pljujući crvenu boju i u isto vrijeme računajući na našu senilnost, razmahujući se bojom vatre, reći ću mu i ovo. Nije svaka vatra, vatra. Neka je samo dim. Šišaj Mirsada!