Nice: Ured tužioca ne jednom me je spriječio u raduNekadašnji tužilac Tribunala u Hagu Džefri Najs (Geoffrey Nice), ne bez žuči, progovorio je za “Dnevni avaz” o teškim danima provedenim u uredu tužioca (OTP) u vrijeme kada je zastupao optužnicu protiv Miloševića.
Teško da se može naći neko ko kredibilno može osporiti Najsov rad na tom slučaju. Pouke njegovog rada još se bolje vide sada, u vrijeme kada je Radovan Karadžić u međupresudi oslobođen optužbi za genocide, dok je za istu tačku optužnice Miloševiću presuđeno (također u međupresudi) da je odgovoran za to teško krivično djelo.
Dvije optužnice
Najs vrlo otvoreno govori o radu OTP-a u vrijeme dok je radio u toj instituciji, ali i daje jasne sugestije ne samo vlastima već i svim građanima BiH šta se može očekivati, ali i treba raditi kada je međunarodna pravda u pitanju.
Jeste li iznenađeni nedavnom međupresudom Sudskog vijeća u slučaju “Karadžić”?
– Međupresuda u slučaju “Karadžić” jeste na neki način iznenađujuća. Posebno, ako je usporedimo s međupresudom Miloševiću, te uzmemo u obzir da su u obje optužnice u nekoliko istih općina za koje se obojica optuženih terete za genocid: Ključ, Sanski Most i Prijedor, te naravno Srebrenica. U slučaju “Milošević”, Sudsko vijeće ocijenilo je da ima dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju o genocid u te četiri općine, kao i još četiri druge, Brčko, Bijeljina, Kotor-Varoš i Bosanski Novi.
Kako je moguće da Sudsko vijeće nije u slučaju “Karadžić” uvažilo presudu Sudskog vijeća iz slučaja “Milošević”, kada su u pitanju iste općine koje se spominju u obje optužnice?
– Ova međupresuda u Karadžićevom slučaju otkriva neke strukturalne slabosti OTP-a koje proizlaze iz nespremnosti tužilačkih timova da međusobno sarađuju. Kako objasniti uspjeh jednog, a neuspjeh drugog tima Tužilaštva u slučajevima sa sličnom ili istom vrstom krivičnih djela? Sada samo preostaje da buduća generacija akademskih naučnika i istraživača uradi komparativne analize o tome kako se Tužilaštvo odnosilo prema slučaju genocida.
Isto tako, bilo bi potrebno raditi analize presuda. Samo tako se mogu ustvrditi moguće nedosljednosti i u radu Tužilaštva kao i u načinu presuđivanja sudskih vijeća. Sada, dok je Tribunal još aktivan, ima još vremena da se ispravljaju neki nedostaci. Jednom, kad se zatvori, za to će biti kasno i bilo bi šteta da se, i pored velikih dostignuća Tribunala, o njegovom radu bude sudilo samo na osnovu propusta.
Zato je važno da vaša javnost uvijek odreagira kada se nešto desi poput međupresude u Karadžićevom slučaju. Jer ne bi me iznenadilo da je Tužilaštvo odlučilo podnijeti žalbu na oduku o genocidu upravo zbog reakcije bosanske javnosti i javnog ispoljavnja razočaranja žrtava.
Šta su ključni uspjesi OTP-a u slučaju dijela optužnice protiv Miloševića koje se odnose na genocid, a da ih se i sada može vidjeti?
– Onog momenta kada je u maju 1992. godine šest strateških ciljeva zvanično prihvaćeno kao politika RS sve što se dešavalo u ratu u BiH moglo se razumjeti kao dio šireg i ranije utvrđenog plana.
Srpski političari razmatrali su opciju osvajanja i otcjepljenja teritorija u BiH i Hrvatskoj i stvaranja Srbije poslije raspada SFRJ. Ta srpska država je trebala obuhvatati sve “srpske” teritorije u Hrvatskoj i BiH.
Posvećujući puno pažnje i vremena upravo planiranju i kriminalnosti plana, mi smo tvrdili da je kriminalna namjera ustanovljena prije nego što su se zločini desili. Mi smo nastojali dokazati da su svi oni koji su bili na pozicijama moći u Srbiji, SRJ, RS i RSK znali da se ta namjera ne može ostvariti bez nasilja i činjenja zločina. Također, jednom iscrpnom analizom mi smo pokazali da je Beograd znao za šest strateških ciljeva i da ih je podržavao. U prvom redu vojnim sredstvima, jer svima je bilo jasno da se ti ciljevi ne mogu ostvariti bez korištenja sile i masovnih zločina imajući u vidu velik broj nesrpskog stanovništva na tim područjima.
Općine koje su se spominjale u obje optužnice kao općine gdje se desio genocid nalaze se na područjima koje je obuhvatala strategija u šest ciljeva. Ukratko, to su posavski koridor, Sarajevo te koridor uz rijeku Drinu. Na ovim teritorijima rat je bio najžešći, ne zbog već postojeće netrpeljivost Srba i nesrba, već zbog toga što su ti teritoriji bili obilježeni već u maju 1992. godine kao strateški ciljevi u procesu stvaranja srpske države.
Pravna teorija
Koju ste Vi pravnu teoriju koristili u slučaju “Milošević” i zašto je proizvela drugačiji ishod nego kod slučaja “Karadžić”?
– Pristup OTP-a može se testirati na primjeru slučaja “Krajišnik”. On je optužen i, na koncu, oslobođen tački optužnice za genocid. Međutim, on je optužen samo za 1992. godinu rata. Tužilaštvo ga nije optužilo za cijeli period rata, znači od 1992. do 1995. godine. Ergo, zločini iz 1992. nisu bili prikazani kao dio pocesa koji je tekao do 1995. godine. Sama ta činjenica utječe na pravnu teoriju koja se primjenjuje.
U slučaju “Milošević” mi nismo genocid u Srebrenici promatrali kao jedan izolirani incident. Mi smo to promatrali kao dio genocidnog procesa koji je započeo 1992. godine i koji je kulminirao tri godine kasnije. Jedan od načina kako da objasnimo da je genocid uvijek proces bilo je svjedočenje eksperta za genocid dr. Tona de Zvana (Zwaan). Karadžićev tim nije imao jednog takvog svjedoka. Svjedočenje dr. Zvana je napravilo značajan iskorak. To se vidjelo i u tome što su ga sudije citirale u međupresudi za Miloševića.
Je li bilo miješanja sa strane kada je u toku postupak kojim se odlučuje o zločinu genocid?
– Da ste me ovo pitali u vrijeme kada sam počeo raditi na tom slučaju, sigurno bih takvo pitanje odbio kao zlonamjernu provokaciju. Bio sam odlučan da politici nema i neće biti mjesta u slučaju koji sam vodio i – koliko je bilo u mojoj moći – to sam i postigao.
Međutim, bilo je nekoliko momenata kada sam postao svjestan da se neke odluke od značaja za suđenje ne donose u sudnici i putem Sudskog vijeća, kako to treba da ide. Ti slučajevi nisu adekvatno zabilježeni i ne vjerujem da će interne zabilješke OTP-a ikada biti dostupne javnosti onako kako su, naprimjer, zabilješke tužilaštva u SAD-u dostupne svima koji ih zatraže koristeći se odredbama zakona o slobodi pristupa pravnim materijalima.
Sistem ICTY-ja temelji se na ogromnim moćima glavnog tužioca, koji ima diskreciono pravo da odluči i o najmanjem detalju kada je u pitanju funkcioniranje OTP-a. Ne postoji nadzor nijednog organa nad onim što radi glavni tužilac. Nominalno, Vijeće sigurnosti, koje bira glavnog tužioca, može i treba biti tijelo koje ga i nadzire. U praksi, međutim, praktično je nemoguće da Vijeće sigurnosti, kao političko tijelo, nadzire jednu pravnu instituciju.
Meni su ostala urezana u pamćenje dva primjera utjecaja izvana u procesu kojim smo dokazivali zločin genocida.
Prvi je prilično poznat slučaj sporazuma iz 2003., prema kome je Srbija preko glavne tužiteljice ICTY-ja uspjela da redigira dokaze bitne za dokazivanje zločina genocida u slučaju “Milošević”. Srbijanski zvaničnici ustvrdili su da su to postigli ne zbog Miloševića, već zbog postupka koji je pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u to vrijeme BiH vodila protiv te zemlje tereteći je za genocid.
Kasnije, a to je možda i značajnije, glavna tužiteljica napravila je sličan dogovor zaštite dokumenata koji se odnose na direktan angažman Vojske Jugoslavije i Državne bezbjednosti u aktivnosti na teritoriju suverene države BiH. Ovi dokumenti ostaju nedostupni javnosti. Restriktivno korištenje tih dokumenata dogovoreno je bez ikakve umiješanosti sudija, kao rezultat sporazuma koji je glavna tužiteljica postigla s Rasimom Ljajićem, tada ministrom zaduženim za saradnju s Hagom, 2005. godine.
Te individualne dokumente teško je identificirati s obzirom na to da jedan broj nikada nije postao dio dokaznih predmeta, a i onda kad takvi dokumenti postanu dio dokaznog materijala, oni ostaju zaštićeni od javnosti prema tom dogovoru.
Možemo samo nagađati koliko su dokazi važni i koliko su mogli biti korisni u procesu pred ICJ-em koji je tada upravo tekao u vrijeme kada je 2005. godine dogovor i postignut.
Nije me pitala
Je li bilo još nekih drugih vanjskih utjecaja na rad OTP-a, osim ovih u slučaju Srbije?
– Da! Nakon duge istrage, otkrili smo, s gotovo potpunom sigurnošću, da postoje i da su prisluškivani razgovori koje je Milošević vodio s Mladićem pred pad Srebrenice.
Sva istraga je vodila da su oni u posjedu jednog političkog subjekta. Jednom, kad smo imali informacije o postojanju tih razgovora, mi smo morali učiniti sve da ih se domognemo. U istrazi je i prije toga bilo jasno da nećemo imati problema dokazivati da je srpsko vodstvo znalo za pripreme operacije zauzimanja Srebrenice, ali je isto tako bilo potrebno pokazati i dokazati koliko unaprijed su bila planirana ubistva. Za to smo isto već imali interesantnih dokaza, kao, naprimjer, naručivanja autobusa iz Srbije za Srebrenicu kako bi se u njih ukrcali zarobljeni civili Srebrenice.
Na osnovu pravila 54 bis, mi smo uložili zahtjev za te presretnute razgovore i već smo imali ugovorenu sudsku raspravu s tim subjektom. Jer sama činjenica da su predstavnici tog političkog subjekta trebali pred sudijama reći da li ti presretnuti razgovori postoje ili ne bilo je od velikog značaja. Ako kažu da postoje, mi bismo ih dobili. Ako kažu da ne postoje, mi kao Tužilaštvo bismo ostavili trag da smo pokušali sve što je u našoj moći da dođemo do potrebnih dokaza.
Nekoliko dana prije saslušanja predstavnici jednog drugog političkog subjekta došli su u ured glavne tužiteljice. Nakon razgovora s njima, ona je otkazala već zakazanu sudsku raspravu, a da se uopće nije savjetovala sa mnom.
Taj događaj, koji me je tada jako uznemirio, ostao mi je urezan u pamćenje. I još me i dan-danas kopka. Koji su to interesi koji su onemogućili da saznamo da li zaista postoje i ako postoje, šta je Milošević mogao tada reći Mladiću, a neko posredstvom prislušnih uređaja čuo i zabilježio.
Možete li reći koji su to politički subjekti? SAD? Velika Britanija, Francuska, UN? Švedska, zbog Karla Bilta?
– Nažalost, nisam u mogućnosti odgovoriti na to pitanje iz razloga koje ćete, siguran sam, razumjeti.
Brojni interesi
Dobro. Šta sada mislite o tim slučajevima utjecaja na OTP?
– Prvo, nije samo u interesu Srbije bilo da se optužnica za genocid nikada ne dokaže. Jedna takva presuda ušla bi u nacionanu historiju Srbije. Dodatno, svi dokazi iz procesa Miloševiću bili bi korišteni u slučaju pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). To bi značilo da, osim historijske slike o Sbiji, ona bi morala platiti ogromnu ratnu odštetu BiH, kao dio reparacija.
Drugo, zemlje međunarodne zajednice koje su bile blisko umiješane u rat u BiH, bilo politički, bilo diplomatski, bilo vojno, mogle su imati ili još imaju vlastiti interes da se kontroliraju dokazi o tome koliko je međunarodna zajednica znala šta se dešava i šta će se desiti od 1992. do 1995.
Dokazivanje genocida za nekoliko općina u toku 1992. godine značilo bi da međunarodna zajednice, u prvom redu neke individualne države aktivne u BiH u to vrijeme, nisu spriječile genocid 1992. Za sada je genocid ostao samo za 1995. godinu i na tome se, izgleda, želi ostati. Jer ne treba se zaboraviti da je sprečavanje genocida obaveza svake države.
Prema tome, nije to samo pitanje historijske pravde ili reputacije neke od tih država, nego je to pitanje međunarodnopravne obaveze. Jer kako se braniti od optužbi da genocid nije spriječen, a on se događao već 1992. godine? Ako se ne dokaže niti na jednom sudu genocid i za 1992., onda ostaje samo Srebrenica. I to se onda može tretirati kao izoliran događaj, kao iznenađenje. Onda je i odgovornost manja.
Kako objašnjavate da ste ipak uspjeli dobiti presudu protiv Miloševića u dijelu koji se tiče općina gdje su se zločini desili 1992. godine?
– Možda je to bila “početnička sreća”.
Ali, ozbiljno, historija ovog dijela optužnice protiv Miloševića nije nimalo nezanimljiva.
Kada sam 2002. godine preuzeo tim koji je radio na prezentiranju optužnice protiv Miloševića, jedna od prvih stvari koje sam bio napravio je da preispitam dokaze i pravnu teoriju za genocid u Srebrenici. Kada sam preuzeo slučaj, Srebrenica je bila dio optužnice, ali gotovo da u njoj nije bilo dokaza koji su vodili prema Beogradu.
Napravio sam malu, ali vrlo predanu grupu advokata i istražitelja koji su se fokusirali na to da jasno artikuliraju pravni pristup slučaju i sakupe dodatne dokaze o uključenosti Beograda.
Ono što se moglo dogoditi je da smo nastavili sa Srebenicom bez dovoljno dokaza, da Milošević ne bude proglašen krivim za genocid u Srebrenici. To bi ostalo zabilježeno u historiji ne samo kao oslobađanje Miloševića od genocida nego i Srbije.
Kako su se stvari dalje razvijale, ja ne samo da sam dobio međupresudu kojom se nastavilo terećenje Miloševića za genocid nego je Miloševićev tim uspio doći do, sad već čuvenog, videa s egzekucijama “Škorpiona”. Taj video nije uspio ući u dokazni matrijal, ali je odigrao veliku ulogu u formiranju javnog mnijenja o prirodi počinjenih zločina. Pokazao je direktnu vezu između genocidnih zločina i Beograda. Taj snimak je po prvi put uzrdmao javnost u Srbiji i nije više bilo moguće negrati zločine počinjene u BiH.
Dobro se sjećam kad sam, pod veoma teškim uvjetima, dio videa sa “Škorpionima” pustio tokom otvorenog dijela suđenja, više rukovodstvo OTP-a nije nimalo bilo sretno. Niti zadovoljno. Naprotiv! Kada sam nakon pokazivanja u sudnici tražio da nastavimo istragu, od “Škorpiona”, preko lanca komande, do nalogodavaca u Beogradu, istraga je zaustavljena!
Ni suđenje “Škorpionima” na lokalnom sudu u Beogradu nije išlo dalje od njihovog komandanta Slobodana Medića.
Važnost ICJ-a
Ipak, ima li BiH koristi od onoga što je ICTY ustanovio?
– Naravno. BiH još ima mogućnost da pokrene postupak revizije slučaja pred ICJ-em. Dokazi u slučaju “Milošević” imaju ogromnu vrijednost i mogu biti vrlo korisni u daljnjem postupku, kako u pravnoj teoriji tako i dokaznoj osnovi postupka.
Jesu li Vas kontaktirali iz BiH s ponudom da se uključite u postupak revizije slučaja?
– Nikad mi se nije obratio nijedan bh. zvaničnik. Neformalno sam čuo da je zvanična pozicija u Sarajevu bila da sačekaju ishod slučajeva “Perišić”, “Stanišić/Simatović”, “Karadžić” i “Mladić”, te nakon toga da krenu od tih presuda.
Do sada se ta strategija nije pokazala plodonosnom.
U slučajevima “Perišić” te “Stanišić/Simatović” nema optužbi za genocid u Srebrenici, već samo zločini protiv čovječnosti – poput ubistava i deportacije.
Perišićeva presuda je donesena bez ikakvih spektakularnih novih saznanja. Međupresuda Karadžiću već sada sugerira da se ne treba puno nadati od konačne presude.
Treba se koncentrirati na dokazne materijale, a ne na presude. Ja nemam nikakvih informacija da se čak i s pripremama toga počelo. Niko me, dakle, nije pitao za pravni savjet, a još manje da procijenim mogućnosti za obnavljanje jednog takvog slučaja.
A da jesu, šta biste im savjetovali?
– Najprije, ako postoji mogućnost za žalbu, u ovom slučaju “reviziju” slučaja, ona se treba iskoristiti! I ne treba se bojati da biste opet mogli izgubiti, već se fokusirati na to da se zabilježe novi dokazi, ma šta se desilo tokom pravnog postupka. Treće, rekao bih im da ne gube više vrijeme, neka se prihvate posla.
Milošević je kriv za genocide
Šta je trajna posljedica međupresude protiv Miloševića?
– To bi moglo biti blizu konačnoj presudi do koje nikada nije došlo. Milošević je umro u martu 2006. godine, samo mjesec prije nego što je njegov branilački tim trebao okončati svoj dio prezentacije slučaja. U to vrijeme oni nisu čak ni dotakli dio dokaza iz optužnice koji se tiče BiH. To znači da je ikada došlo do kraja suđenja, Sudsko vijeće bi na raspolaganju imalo samo dokaze Tužilaštva i međupresudu i genocid bi tako mogao biti zabilježen i u konačnoj presudi.
Presude ovise o tužiocima
– Optužbe o genocidu uvijek je teško dokazati, te takvi slučajevi zahtijevaju puno truda, inventivnosti, predanosti i pravnog iskustva unutar timova Tužilaštva.
Što se samih dokaza tiče o zločinima počinjenim na području bivše Jugoslavije, njih Tribunal ima u velikim količinama. To se sigurno odnosi na područje BiH. Dokazni matrijal nije problem. Najveći izazov je način na koji se prezentiraju dokazi, znači pravni okvir ili pravna teorija. Tu će u svakom timu iskustvo i pravna potkovanost individualnih pravnika koji vode slučaj i prezentiraju ih u sudnici biti od presudnog značaj. Ako se jaki dokazi gube zbog nedefinirane i nedovoljne jasne pravne teorije, to može oslabiti i jake slučajeve. Barem ja to tako vidim. Naravno da su sudije isto tako važne. Međutim, sve počinje i završava optužnicom i izvođenjem dokaza.