Share

Gorica, zločin o kojem se šuti?

Selo Gorica, općina Konjic, udaljeno 2,2 kilometra od Buturović Polja, dva brda ga dijele od sela Trusine a samo jedno od sela Obri. Iz Buturović Polja u selo vodi i jedini put, izgrađen rukama i sredstvima vrijednih mještana. Selo smješteno između brda, onih hercegovačkih, koja ga čuvaše od nevremena ali ne sačuvaše od neljudi.

 
Gorica (Foto: Google Maps)

 

Crno aprilsko jutro

25.aprila 1993.godine, neljudi a komšije,  su tu odmah  iza brda u selu Obri, skovali plan,  i  napali  Goricu,  u nedjelju ujutro, baš u vrijeme kada jedni ustaju na molitvu a drugi  bi se tek trebali spremati, bar je tako bilo prije i trajalo je stotinama godina. Uniformisane komšije iz Obara, pripadnici brigade HVO „Herceg Stjepan“ čiji je zapovjednik Zdravko Šagolj svima poznatiji kao Piske,iz Kostajnice, ali  i oni lešinari rata, za ovu priliku i obećanu pljačku naručeni iz zapadne Hercegovine, koje u narodu zovu „škuturi“.Napad na selo tog  jutra krenuo je oko 05,30 sati iz zaseoka Sadovi, na brdu prema Obrima, tačnije iz kuće Andrije Merdžo, sina Ruže, zvani Andro. Andro je znao svaku stopu po Gorici, svaku kuću i njen raspored  jer je kao siroče sa majkom Ružom više hljeba pojeo na Gorici nego u Obrima, a sad je došao i da se zato osveti.Pored Andre  tu je bio i Vujčević Dragan, zvani Banda koji se cijelo vrijeme smijao maltretiranju njegovih komšija sa kojima je zajedno u školu išao.Hapšenje bunovnog stanovništva Gornje a potom i Donje Gorice, dva zaseoka koja čine selo Goricu, pod zapovjedništvom Rako (Smiljana) Mladena, zvanog Ribica, iz sela Obri, počelo je pokazivanjem  svoje okrutnosti , ustaštvom zadojenog  Kavelj Zdenka, koji se okitio minjđušama u obliku krsta u oba uha i velikim krstom na lancu oko vrata, koji je zarobljenog Mirsada Gabela sin Ćamila, rafalom pokosio ,između kuće Hanić Ćamila i Mujalo Smaila,  dok ga  je tjerao  da ide ispred i doziva komšije. Tako teško pogođen ustao je i ponovo pao a komšije su ga prenijele u garažu Selme Keško , gdje je u teškim mukama samo pozvao  svoju suprugu  Rabiju i rekao joj: „ Bija ti si jako mlada, molim te pripazi mi djecu“. Nakon ovog  od izvjesnog doktora, navodno je primio injekciju i podlegao.

Nedugo poslije dovučen je i Šefkija Šteta, zvani Šele, ranjen ispod sela na putu dok se kretao u njivu da donese sijeno. Tako ranjen, držan je bez bilo kakve pomoći do odvođenja u logor Buturović Polje gdje je poslije deset dana mučenja i podlegao. Prilikom hapšenja svu okrutnost je pokazao, izvjesni Zdenko Križanac,  prema Zahiru Keško ispred njegovih  troje malodobne djece,  udarajući ga nemilosrdno na sred puta. Isto je prošao  i Sako Keško.

Iznad sela, na brdu Padine, ranjen je a  potom uhapšen,Salem Šteta od strane Raić Ivana, zvanog Ićo iz Nevizdraka. Na drugom brdu iznad sela prema Trusini, zvanom Trušanska kosa, ubijeni  su  na svirep način  Zaim Keško i Senad Hanić koji je ubijen pa zapaljen na brdu u borovini iznad Duge njive.

U zaseoku Donja Gorica živa je u kući zapaljena, bolesna i nepokretna starica, Đemila Dedić a na vratima porodične kuće,  ubijena je, takođe bolesna  starica, Zejna Zalihić, zvana Studenka.U tom danu ranjeni su a potom zarobljeni  i Murat Pirija zvani Hamo, te Salko Gabela.

Vijest

U svakoj mogućoj blokadi koja je bila ne samo na ovom prostoru nego širom Bosne i Hercegovine, u to vrijeme posebno izražena medijska blokada, ne mogu zaboraviti i moram spomenuti  novinarku tadašnjeg Radia Sarajevo i dopisnicu  iz Konjica, Borku Rudić,  čija mi vijest i danas odzvanja u ušima, ledi krv u žilama i pokrene suzu, kada je javila kratko:“Selo Gorica je definitivno izgorilo a stanovništvo odvedeno u nepoznatom  pravcu“.

Ovo podcrtavam, posebice jer je odvođenjem stanovništva u logor selo opljačkano a potom u potpunosti spaljeno tako da kako reče Fatima Pirija, nije ni ćumez ostao.  Ona je prva povratnica, nakon izlaska iz logora u izgoreno selo, a koju je intervjuisao baš u selu, desetog  jula te godine, moj školski drug, koje li slučajnosti, Maid Tahirović-Majo iz Jablanice i zabilježio kamerom do temelja izgorereno selo Gorica.

Bio je to logor

Zarobljeni stanovnici Gorice, njih 142, od čega samo tridesetak vojno sposobnih  a ostalo žene, djeca i starci, odvedeni su u logor Buturović Polje i to žene, djeca i ranjeni, u Robnu kuću i Privrednu banku preko puta a muškarci u podrum zgrade u kojoj se nalazila i banka, ulaz od strane pošte,  natiskani, bez vode i mokrog čvora ne računajući vodu  na podu podruma. O uslovima u tom prostoru govori samo jedan podatak, da je bila nagrada kada uspiješ ispružiti noge.U tako skučenom i prenatrpanom prostoru vršena je i mala i velika nužda a onda bi satima molili čuvare logora da im dozvole da iznesu posudu u koju su vršili nuždu, na što su ovi odugovlačili, posprdno da nemaju vremena.J edan od čuvara logora bio je i Zvonko Dogan zvani Nono, danas policajac negdje u Mostaru a prije par godina bio je raspoređen na dužnost policajca u Buturović Polju. Intervencijom  jednog  zatočenika logora Mehmeda Šteta, zvanog Meho koji je pretrpio strašna mučenja i udaranja zajedno sa bratom Šefkijom, koji je podlegao, u prisustvu upravo navedenog policajca, isti je prebačen negdje u Mostar.

Zapovjednik logora bio je Stanić Marko iz sela Vrca, koji danas, po saznanjima,  uživa iznimno visoku penziju ili mirovinu, valjda kao nagradu za počinjena zlodjela.

U demonstraciji sile, ustaštva neviđenih razmjera,  istakao  se i Petar Anđelić zvani Pera,  sin Tade, koji je starcu htio izvaditi oko bajonetom za jedan obični ručni sat „Seiko 5“, zatim Krešo Kamilo zvani Kama, sin Veljka, koji je upravo nožem koji nosi isto ime, demonstrirao kako će zaklati dvije žene pored hrasta na sred Buturović Polja na očigled dvije medicinske sestre koje su ostarile radeći tu u ambulanti i još nekoliko žena mještanki koje su se smijale ovom činu. Da je zločin planski i logor ambijent potpune realizacije planiranog zločina, govori i  činjenica, da su te iste dvije zarobljene  žene, slali veoma često u susjedno selo Trusina, pod izgovorom da nose „poštu“ , krećući se između linija odbrane Armije i HVO-a, zastrašivanjem pucanjem iznad glava.

Već sam napomenuo da je torturom u logoru koja je trajala svakodnevno, posebice prema pojedinim mještanima Gorice, od udaraca i bez pružanja ljekarske pomoći podlegao Šefkija Šteta, dok je Salem Šteta, pod izgovorom da ide ranjen  na previjanje u ambulantu, odvođen na dugotrajno udaranje i mučenje, provlačenjem  zavoja kroz prostrijelnu ranu od čega ima trajne posljedice ali je na sreću i voljom Allaha, Jedinog Pravednika, preživio. Teške torture preživio je i Salko Tulić.

Nakon provedenih oko četrdeset pet dana u logoru, putem Crvenog krsta izvršena je razmjena zarbljenika, uglavnom žena, djece i staraca, njih, 109, dok su oni vojno sposobni  zarobljeni stanovnici sela Gorica, zadržani u logoru Buturović Polje.

Zarobljeni stanovnici, ne vojnici, jer su zarobljeni na kućnom pragu u svojim avlijama, neki u svojim baščama, ne u Obrima, ne u Trusini, ne  na liniji ratovanja,  niti na  bilo kojoj stopi zemlje koja nije bila njihovo privatno vlasništvo. Oni nisu išli nikome na tuđi prag i nikad i nikom nisu počinili niti trunku zla. Ako neko ima bilo kakva saznanja da su stanovnici Gorice ikom i ikad učinili zla, neka me demantuje.

Neoborive  činjenice potvrđuju, bio je logor HVO u Buturović Polju za Bošnjake iz sela Gorica.

Živi štit 

Nastavak torture i mučenja na vrelim hercegovačkim temperaturama nije se ništa razlikovao od drugih logora  u Hercegovini, kao što su Gabela, Dretelj,Heliodrom i  drugi, izuzev po broju. No zločin je zločin bio učinjen jednom čovjeku ili više njih. Kako se stanje na ratištu mijenjalo, nakon nekih sedamdeset dana, počelo je povlačenje HVO-a preko brda Bokševica i odvođenja svog stanovništva, Hrvata. Na putu prema Bokševici povedena je grupa logoraša kao živi štit i to:Zalihić Hamdo, Velić Mumin, Keško Salko, Šteta Salem,Keško Ibrahim i sin mu Emir.

Na putu do sela Kostajnice, smještenog u podnožju Bokševice, zarobljene su vodili, Marko Stanić, zapovjednik logora i Tade Škobalj rođen u selu Prijeslop, tada nastanjen u Buturović Polju. Kako im nije uspjela zamisao da se pomoću živog štita izvuku, zarobljene su pozatvarali u krmetnjake u selu Kostajnica,gdje su isti zatvoreni bez hrane i vode, proveli dvije noći i dan do dolaska jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine,  koji su ih oslobodili.

Komandna i zapovjedna odgovornost

Kako su  zarobljavanja, ubistva,  ranjavanja,  paljevine kuća, logor, mučenja, bili  u zoni odgovornosti brigade „Herceg Stjepan“ koja je formirana 1992.godine i uz pijanku i muziku postrojena u selu Obri,  zapovjednika Zdravka  Šagolja,  svima poznatijeg  kao Piske iz Kostajnice, prijeratnog  čestog  posjetitelja  zatvora zbog svojih kriminalnih dijela, inače vlasnika  kafića „Kondor“ u porodičnoj kući u Kostajnici, na mnoga pitanja, upravo on treba dati odgovore tužiteljstvu.

Naravno, na dosta pitanja pored pomenutog, odgovor,  kada je u pitanju stradanje stanovnika sela Gorica, može dati i komandant 45. Brigade Armije R BiH, Hasan Hakalović-Haso, koji je imao svoje druženje sa prvopomenutim i prije rata, a  nastavio i u ratu, posebno na pitanje pogibije Ćamila Hanića na sred Jablaničkog jezera u čamcu, između Kostajnice i Gorice, nakon povlačenja HVO-a. Ovo svakako jeste predmet pravosudnih organa, tužilaštva prije svega.

Rijetki dobri ljujdi

U svakom zlu i poneko dobro, poslovično kazano, no ne bi  bio čovjek kada ne bi pomenuo i ljude kao što je Kata Blažević, zvana Kaja, koja je nosila  hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Poštovala je druge ljude i njihova uvjerenja a zatočenim Bošnjacima, svojim komšijama iz susjednog sela, za Bajram je čak napravila i pitu.Njeno tijelo je pronađeno 8. jula 1993.godine, u vrijem povlačenja snaga HVO-a,  na stočnoj pijaci u Buturović  Polju. Svjedoci kažu ubijena, hladnim oružjem, svirepo, od strane svojih sunarodnika, zna se i koga. Takođe spomenut ću, danas pokojnog Vinka Šekeriju, bačvara ali i njegovu cjelokupnu porodicu koja je pokazala poštovanje prema komšijama u tim teškim trenucima. Na žalost, ovo su rijetki primjeri, ali ne mali da se spomenu.

Dvadeset godina poslije

Prolazeći cestom u sumrak januarske večeri, ove godine,  na putu od sela Obri prema selu Trusina vidio sam lovce u uniformama zelenim  lovačkim, neki i u onim vojničkim, sa puškama u rukama kako raspoređeni čekaju zvijeri dok psi tragači uokolo laju i gone uplašenu zvijer.Ništa čudno da među njima nisam prepoznao i neke koje sam već gore spomenuo. To me natjera da već mjesecima prikupljam činjenice i redam ih, vjerujući da će doći pravda, da će stići počinitelje zločina. Vjerujući da se više nikada neće desiti kao u filmu „Rekvijem“ ponovljeni zločin, u istoj odori, sa istim obilježjem, sa istim smradom na istom mjestu, samo što su počinitelji neki novi klinci, kao što se to desilo i  mome ocu u II svjetskom ratu i ponovo u ovom prošlom,od istih zadojenika.

U II svjetskom ratu, dok je sa komšijom Bajrom Keško i njegovim ocem Salkom obrađivao zemlju u polju ispod sela Gorica, danas jezero, naišao je komšija ustaša iz sela Gorani sa grupom pijanih, zarobio ih i poveo na strijeljanje u stari Ostrožac. Pukom srećom su se izvukli, bježeći poljem kroz kukuruze. Nakon rata isti taj ustaša prodavao je kruške u starom ostrošcu i zvao ga“Komšija, ajde kupi krušaka“.

U prošlom  ratu nisu uspjeli pobjeći i bili su zarobljeni i jedan od njih posebice mučen. Zato pišem i bilježim samo činjenice, dvadeset godina poslije i nadam se da će pravosudni organi istražiti i kazniti počinitelje. Jer svaki zločin je zločin, samo broj žrtava bilježi njegove razmjere, tako i zločin u Trusini, kada god tamo prođem, prolazim sa žaljenjem i tugom, zločin u Ahmićima daleko najveći ali tuga ista, zatim zločin u Grabovici, a posebno me hvata tuga i očaj da dvdeset godina niko ne spominje zločin  u Gorici. A bio je, postoje činjenice, postoje žrtve, mada veliki broj je  poslije dvadeset godina, među mrtvima i nisu dočekali pravdu, postoje zločinci  imenom i prezimenom, i adresom ako treba.

Iako po vokaciji  pjesnik i publicista nisam niti pokušao književno uobličiti ovaj tekst, jer zločin je upravo ovako,  surov i teško svarljiv zdravom razumu,  samo se plašim da nakav  pisac, humorista i šta sve za sebe ne voli reći da je, i od ovog ne napiše satiru kao sa Ahmićima. Zato ja pišem činjenice.

Još samo  fali volja da se pokrene proces, a morat će!

Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati…

Komentari