Molim za oprost čitatelje što ovu priču počinjem „vodenim” jezikom. Ali, kako na prepoznatljiv način ukazati na ono što nas počesto napusti a probudi se u nevolji i poput bujice onih dobrih osjećanja krene i nosi. Kada smo koliko jučer dijelili se na ove i one, bojili se u ovu ili onu boju a crnilo nas pokri najednom. Kada smo podilazili granicama koje nam nacionalisti i masnoguzani nacrtaše i bili ovce tora njhova, pa se još neki vođeni tom dogmom oglasiše kako voda koja nosi sve pred sobom neće preći entitetsku ili županijsku ili kakvu već granicu.
Nismo li podlegli utisku da pripadamo baš tamo gdje su nas, ružnopomenuti, već „ukajtili” (gruntovna uknjižba op.a.), umjesto da se sjetimo kako smo tu odvajkada, kako su i naši preci istu muku mučili i isto bivali opominjani od Stvoritelja.
Dok ovo pišem dobijam fotografiju od profesora Velida iz Konjica, vrijednog sakupljača mrvica povijesti, na kojoj je moj Konjic zadesila velika poplava u vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Vjerujem da su i tada kao i sad, ljudi se vratili svome iskonu, biti čovjek pa tek neka druga odrednica. Noseći lekcije dobra iz džamije i iz crkve, požurivali su biti od pomoći, kao svoju dužnost pred Bogom a ne pred upaljenim fotoaparatom ili kamerom. I nije važno kome i kako se tko zove, nego kako mu pomoći. Aferim!
Dok pratim i koliko mogu priskočim na dešavanja u i nakon poplava, ovdje u Zenici, osluškujem reakcije iz gradova onih južnih. Tamo gdje sam ostavio srce ono mladalačko, a Boga mi i korijen, gledam ljudi se trgli. Moji Hercegovci. Zove me rođak iz Konjica, onako pomalo nagal u poslu kaže ne smiruje se sa svojom družinom u prikupljanju pomoći. Kada mi reče šta su sve prikupili, razgali me ona lijepa toplina.
Potom me zove brat, isto iz Konjica, kaže sprema se jedan autobus čestitih ljudi da dođu pomoći u raščišćavanju poplavljenih područja. Na televiziji pratim, digla se omaldina, Gruda, Posušja, Čapljine, Kočerina, Širokog Brijega, svi žele pomoći.
Ugledna gospođa, predstavnica Crvenog križa Mostar izvještava kako građani Mostara ali i šire iz Međugorja i ostalih mjesta, donose hranu i odjeću u velikim količinama pa apelira da obustave odjeću a donose samo hranu i sredstva za higijenu, jer je trenutno to najpotrebnije. Žena je uzbuđeno redala primjere dobročinstva one ljudske solidarnosti koju građani širom Hercegovine iskazuju u ovom momentu. Nude se šleperi.
Trenutno nisu u stanju udovoljiti svima koji nude pa ih mole za strpljenje. Javi se potom kršan vatrogasac iz Mostara koji je prvi sa svojom ekipom, obišao poplavljena područja, spašavajući unesrećene iako se ne sjeća kada je primio zadnju plaću. To sada i ovdje nije važno. Prenoseći utiske unesrećenih ljudi, nizvodno od Zenice do Doboja, sa puno emocija ali i sreće one ljudske naći se nekome pri ruci. Od strane GSS Mostar i njihova vođe, koji ovoga puta u ravnoj Semberiji pišu novi „Grozdanin kikot,” val dobročinstva, zapljusnu ljude u Bijeljini.
Neki pomiješani osjećaji tuge ljudi, zbog nesreće koja ih je zadesila i sreće kod pomoći ljudi koji priskaču sa raznih strana, niz moje vene udarali su i punili moje male baterije za još jednu stranicu na kojoj će pisati svjetlost a ne mrak.
Rekoh, dobro je još smo ljudi, ne samo Hercegovci.
Čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), stara je latinska izreka koja se pripisuje Plautu. Nije li potreba za konačnom spoznajom da je Onaj ko je stvarao svijet već stvorio vuka, baš kao i čovjeka, pa zašto smo češće vuci. Spoznaja i potreba da se konačno otrgnemo sa tog lanca negativizma i okrenemo pozitivnom, nasušna je koliko čaša vode onome čovjeku na poplavljenom području. Evo spomenut ću i ovo jer će neki reći kako opet moraliziram, “moral je oružje slabih, jaki se na njega ne smiju obazirati”, rekao je Friedrich Nietzsche. No, hoćemo li se povesti za nekim tko je unakazio svijet i držati ga relevantnim. Ne, nikako.
Posebice, ako se ima na umu da već stoljećima nosimu stigmu kako smo Balkanci koji samo znaju ratovati, uz to glupi, primitivni, bezdušni. Kako je ovo zemlja krvi i meda, sve manje meda a sve više krvi. Ne, ne i ne!
Zato se vraćam na početak priče, Hercegovina se izlila u Bosnu, baš tamo gdje Ivan (Ivan sedlo, op.a.) ljubi nebo. Potom se sjedini sa Sarajevom i rijekom studenata koji umjesto miša onog na računalu, zgrabiše lopate i krenuše put Olova, oni drugi put Zenice, i niže. Rijeka dobrih ljudi traži ruku unesrećenih, opet ljudi, i osluškuje njihove vapaje.
Ima li što vrijednije na ovom svijetu?
Pitam se, ujedno tražeći mišljenje mog dragog profesora matematike iz srednje škole u Konjicu, Joze Čulina, kojeg svakodnevno sretnem, s kojom godinom od mene duže, boravka u Zenici. Nema, reče, dragi prodorni bariton, dijeleći ushićenje koje i ja evo teško sputavam, da moji, da naši Hercegovci, evo ovih dana čine rijeku dobra koja zapljuskuje obraze onih ljudi koji su samo trenutno u nevolji i samo trenutno unesrećeni. Ali su isto, ljudi.
Svako zlo za neko dobro!
Nepresušna je narodna mudrost, nastala vjerojatno na kušnjama, mnogih, isto kratkih života. Jer život je jednostavno odraz naših djela. Tko želi više ljubavi u svijetu, ako je čovjek, to treba želiti svatko, onda stvori više ljubavi u svom srcu. To vrijedi za sve, sva životna područja, život će ti vratiti sve što si u njega uložio.
Zato sam neizmjerno sretan i ne pominjući imena osim imena čovjeka, koji niče poput ljekovite travke na tom kamenu hercegovačkom, izložen i vjetru i suncu, ostao i opstao da bude čovjek. On prepozna čovjeka i ovdje sred brdovite i šumovite Bosne, da opovorgne one nakradne tvrdnje i dokaže kako je čovjek, čovjeku ČOVJEK!
Na mojim vratima, komšinica Meliha, drito iz Počitelja pojavi se sa kesom trešanja. Bosnom se razli kršna Hercegovina. Neko je jednom rekao: „Život nije slijed slučajnosti, nego odraz tebe samoga!”