Tek kada se strmim silaznim putem odvažite sići i razgledati, pred oči vam iskrsne staro selo, razvučeno uz usporednu usku cestu i široko polje, s kojega se napokon povlači voda, ostala tu odveć dugo, kao rijetko kad do sada, a i vrijeme se ovdje napon uskladilo sa kalendarom. Ljudi napokon izlaze u polje i počinju sadnju krumpira, glavne agrokulture ovdje.
Spomenik davnini
Polje je prekrasno, trebalo je samo nekoliko sunčanih dana pa da pokaže svu ljepotu, kao umivena djevojka; uz korito Ugrovače prekrasni su samonikli drvoredi, njive i posjedi posloženi se geometrijskom preciznosti, uz uski putić pokraj rijeke sporo i skladno, vuče se osrednje stado ovaca s nemirnim janjcima, koji na krhkim nogama nastoje držati korak. Nakon dugih kiša, ovaj mi se prizor učinio tako bajkovitim da sam pomislio kako bih volio da sam u životu bio – pastir. No, da sam to postao, vjerojatno bih bio isti ili gori negoli je ovaj dolje, pod betonskim terasama Potkraja, što hoda uz ovce i “istresa” jutarnju ljutnju na njima, kao da su one krive što ga čeka još toliko drugih poslova u polju. Takvo je polje: jedva čekaš da ga napusti voda, a onda ostatak godine da ga i sam napustiš. Možda ne bih bio svjestan bajke ako sam dio nje. Bolje promatrati. Sve iz polja dopire do naselja, svaki ptičji pjev, blejanje i lavež, šum vode i lišća, i pastirov glas: Brrr, ajde, đava te ponijo, ko što će te i ponit! Teška je i neizvjesna janjeća sudbina, u proljeće osobito… Neke odrine sa prastarom lozom podignute su na piramidalnim stupovima od naslaganog kamena, kako se i za staroga Rima podizala loza. To ovdje vidim prvi put… Mlinica Ćiberuša, po prvom vlasniku Ćiberu, još iz vremena Turaka, na potoku Šimetu – šuti. Žrvanj odavno miruje. Prekrasan je to spomenik davnini i načinu života u njemu, kad je polje bila velika žitnica a mlinice pune posla.
Ta zelena ploha od polja, krije razne priče; mnoge vjerojatno odavno prekrivene muljem pretvorenim u plodni humus. Ima dolje jedan toponim – ne znam mu odrediti granice, a i inače su poprilično virtualne kao da su pustinjske – Kraljica se zove. Pričao mi je Grgo Mikulić, da su njemu pričali još dok je djetetom bio, da je tu u polju bio istesan kamen, velik i bijel, da su na njemu “sidili nediljom” ili se na njemu odmarali od posla u polju. Tko zna kad je to nestalo u nekoj podzemnoj propunti, u debelom glibu polja koji nije izdržao težinu kamena… Grgo, kakav duh već jeste, godinama traga za tim kamenom, vjerujući da će ga jednom naći i da će mu eventualni zapisi na njemu odgonetnuti zašto se to područje zove baš Kraljica. Je li to možda kraljičin grob, ako jeste, koje je kraljice? Ilirske? Srednjovjekovne? Jedina kraljica koju ovdje spominju zapisi jeste baš ploča Vignja Miloševića koji spominje kraljicu Grubu… Ima li to veze s njom? Gdje je njezin grob? Ili je to možda neko kameno postolje gdje se nekad odmarala neka kraljica. Kakogod, izazovno je to, tražiti nešto u što više nitko osim tebe ne vjeruje da postoji. Naći će to Grgo, uporan je to lik.
Panj u zraku
Krenuli smo zajedno u ovu finu skitnju, svaka kuća na koju nailazimo ima svoju priču. S desne strane ceste, na nešto većoj uzbrdici uglavnom su stare napuštene kuće, a nove su se smjestile s druge strane ceste, nad poljem, a da bi se došlo do takvog pogleda na nj, valjalo je ostaviti puno znoja vadeći kamen “živac”. Ljudi u Hercegovini ne vole rušiti stare kuće. Pa se po Potkraju na nevelikom za gradnju raspoloživom prostoru, natiskalo puno starih i novih kuća. Grgo će mi pokazati izbu svoje stare kuće; nad njom je kuća njegovih roditelja, a oni su tu odgojili i na noge podigli petnaestoro braće i sestara, među kojima je Grgo s pola vijeka – najmlađi! Svi su živi, svuda ih ima, svi su u vezi, a zdravlja je u starijih sve manje. I svi su skloni nekom artu, pa makar bio i samouki. Grgo je i kipar i pisac, ekonomist i turistički novinar, nema što ga ne zanima, uči vazda kao da je još u osnovnoj školi. Brat Anđelko je odavno etablirani i u regiji priznati akademski kipar… Mikulića ima u svim mogućim vidovima umjetnosti i ljudskih djelatnosti uopće. Potkraj je jedno od njihovih najbrojnijih “gnjezdišta”, drugo je u Ružićima pokraj Gruda. U ovom selu je oko pet stotina duša, i sve su Mikulići u Potkraju, dok u Vojnici ima Ivankovića i još nekih drugih prezimena. Naravno da je neka potiha vrsta humora, onoga koji se ne govori baš javno, ali svi za njega znaju, uvijek prisutna među njima. Mikulići, kao dobri zajebanti uglavnom su vazda u humoru “mudriji” od drugih susjeda, no ni ovi se ne daju, pa je jedna od boljih psina i na račun Mikulića, dijela prezimena koje ima obiteljski nadimak Panići (svako prezime ima i skupni nadimak, to je pravilo u zapadnoj Hercegovini, i mnoge obitelji se više zna po nadimku, nego li po prezimenu, a jedini koji su i službeno nadimak proglasili prezimenom su Lijanovići, iz Ivankovića Doca, na brdskoj zaravni brda s druge strane polja), a odnosi se na vrijeme kad je beton, u starijega svijeta znan isključivo kao “petun” bio opće sredstvo gradnje, u kombinaciji s kamenom, i kada su eksplozije dinamita – “dolamita” – odjekivale svuda gdje se gradilo, pa je Panić stariji, kad je već sve završio, i kuću i dvorište, danima obilazio oko staroga panja, mogao je to biti dud, nastojeći ga nekako ukloniti, jer smetao je i za ogradu i ulaz. Potkopavao ga je, nema što mu radio nije, ali ne da se stara žila. E, za pametan savjet uvijek imate susjede: Deder ti, Paniću, gurni koji dolamit poda nj, metni metar “kurdele”, da moreš bižat, i neš ga se drukčinje rišit! Tako je ovaj i uradio; četiri štapina stvorila su nad poljem eksploziju kao da je stigao sudnji dan, panj je poletio visoko. I pao ravno na krov drugome susjedu, probio krov i zadržao se na krevetu spavaće sobe na katu. Katastrofa. Čovjek je “poludio”, psovao nespretnoga Panića i jaukao zbog štete, a sin njegov, duša ćaćina nije nalazio razloga za očev gnjev: ćaća, nemoj se sikirat; vego, ne vrći mu panj dok ti ne namiri štetu! Rodila majka!
Prema istraživanju korijena ovoga prezimena i njegove rasprostranjenosti, a u knjizi “Burića štala”, svećenik Vlado Jagustin, nalazi: “Prezime Mikulić dolazi od Mikula, Miko, latinski Michael. Mikulića, Hrvata katolika, ima gotovo na čitavom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje žive Hrvati. Nisu istoga podrijetla. U popisu Hrvata katolika 1742. na području zapadne Hercegovine Mikulići su bili nastanjeni u Ružićima (Nikola Mikulić u Ružićima s 18 članova obitelji), Lovre Mikulić u Viru kod Posušja s 19 članova obitelji i Mate Mikulić u Mrkodolu kod Tomislavgrada sa 17 članova obitelji.
U popisu Hrvata katolika iz 1768. godine Mikulići su na navedenom području bili još brojniji. U Ružićima su imali tri domaćinstva, u Viru također tri i Mrkodolu isto tri domaćinstva. Nakon oslobođenja Imotske krajine 1718. tri su se Mikulića odselila i nastanila u Vinjanima, Prološcu i Lokvičićima, a kasnije su se raselili u više sela na tom području.
Iz Ružića su se Mikulići doselili u Kočerin, Mamiće, Potkraj i Dužice koncem 18. stoljeća…” Mikulići iz Potkraja i ovog dijela Hercegovine tijekom prošlog stoljeća uglavnom su iseljavali u zagrebačku regiju, a ovi iz Ružića u – splitsku. Je li iz te splitske linije Mikulića u Sarajevo stigao naš veliki slikar Mario Mikulić ne znam, no njegov sin Goran bi to trebao znati…
Kočerinski Mikulići i ovaj kraj su povijesti i sadašnjosti dali niz značajnih imena: Vojislava Mikulića (1898–1991), profesora, dušebrižnika, numizmatičara i obnovitelja franjevačkog muzeja u Širokom Brijegu, Branka Mikulića (1928–1994), predsjednik SIV-a Jugoslavije. Otac mu je rođen u Podkraju, župa Kočerin, fra Franju Mabića, eno ga župnikom u Izbičnu, propovjednik, a književnika, prevoditelja i kulinarskog stručnjaka, Anđelka Mikulića, akademski slikara, kipara, političara i prvog demokratski izabranog načelnika Širokog Brijega, doc. dr. sc. Antu Kvesića, sveučilišnog profesora, kirurga i direktor SKB Mostar, Franu Vukoju novinara, književnika i humorista, Ivana Civu Mikulića, jednog od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj, sudionika Eurosonga…
Zataškani incident
E, sad, Branko Mikulić… Sjedim u izbi Grgine kuće, zapravo je nekada bila izba a sada mala knjižnica. U njoj se davno rodio i odrastao Brankov otac, koji će, u potrazi za kruhom 1924. odseliti u Gornji Vakuf, gdje će se roditi Branko Mikulić, kojega će nedavno, na jednoj mostarskoj promociji svoje najnovije knjige prof. dr. Mile Lasić, nekada šef njegovoga kabineta, nazvati možda “najinteligentnijim političarom Hrvatom u dvadesetom stoljeću”. Mogao bi on to, i znao bi dugo obrazlagati. Vrijeme iza zapravo najbolje objašnjava ono prošlo, kojemu je Branko bio veliki sudionik, važan i prevažan, korektan čovjek. Tražio je kontakt s očevim zavičajem, Grgo, njegov rođak zna za jedan posjet Potkraju, a u Kočerin je dolazio nekoliko puta, sve dok se jednom nije dogodio ružan incident, koji je zataškan, vjerojatno Brankovom voljom. Na ulazu u selo, noću, netko je zazidao, kamenom pregradio put. Branko se vratio. Bilo je to vrijeme maspoka i Hrvatskoga proljeća. Prije toga, a to je ostalo upamćeno kao dobra zajebancija, kada je ovdje dolazio prvi put, bila je uskrsna nedjelja. Kiša padala cijelu prethodnu noć. Lokve posvuda, nigdje asfalta, a jedan stari momak napokon nabavio svoje prvo odijelo. Poranio je na misu u Kočerin, da ga cure vide, a onda se bacio u korziranje, pazeći da mu nešto ne štrcne na dragocjeno odijelo, njegov presudni adut da ga neka djevojka napokon primijeti. Uto će naići auto, rijetka pojava tada. I lokvica će završiti na momačkim hlačama. Kako ga je Bog obdario pameću i strpljenjem – te se od silne pameti ni oženiti nije mogao – odmah se bacio na auto, lupao, psovao, spustilo se staklo te je odmah zgrabio vozača za vrat, tako jako da je ovaj morao potegnuti pištolj. Momak je bio neki Mikulić. Vozač je pak bio Branko Mikulić osobno, a o kojemu ovaj pojma nije imao tko je i što je… Vrata na izbi stara su oko 130 godina, Grgo ih nije mijenjao. U izbi je bio zemljani pod, više nije. Bile su komoštre nad ognjištem, Grgo ih još čuva.
Susret sa staricom
Odlazim još svjesniji spoznaje da je naknadno vrijeme uvijek pametnije. Javljam se starici u otvorenom dvorištu, ovdje su sva dvorišta otvorena, nema visokih ograda i ljutih pasa iza njih. Tu još stanuje povjerenje. Volim takva, sve rjeđa sela… kako si bakice? A, nikako, moj sinko. Šta je, koja je nevolja? A, nema koja nije… dva sina u tri miseca, ima dvi godine, a, šta ću jadna, nit ’mrit nit pribolit. Staričina kuća dijeli Mikulića kuće od Ivankovića kuća. Ona je na nekoj granici. Nudi me kavom i rakijom, nemam vremena. Zašto nikad nemamo vremena… Ili zapravo hrabrosti i sućuti za tuđu nevolju; jesam li tek površni promatrač života, i trebat će mi dugo shvatiti smisao odgovora druge starice koju sam upitao koliko ima godina, a ona malo šutjela pa kazala: imam svaku…