< !DOCTYPE html PUBLIC "-//W3C//DTD XHTML 1.0 Transitional//EN" "http://www.w3.org/TR/xhtml1/DTD/xhtml1-transitional.dtd">
Lahko je nama ovdje u Sarajevu. Lahko je nama i u Tuzli, Zenici, Bihaću… Pratio sam vijesti posljednjih dana preko radija BIR, ali i drugih medija, bukvalno, bili smo “zatrpani” vijestima o tome kako medžlisi u Federaciji ulažu napora da obilježe mjesec rođenja Allahovog poslanika Muhammeda, a.s.. Sve su to hvalevrijedne manifestacije, poželjne i potrebne, velika posjećenost ljudi, vjernika, građana govori o nužnosti takvih sadržaja i kvaliteti koja traje. Ali, dok mi koristimo blagodati slobode koja nam se na pregršt nudi, s druge strane bh. “novčića”, u onoj mračnijoj strani, naši su ljudi i i sve te vrijednosti izložene anarhiji i tiraniji kojoj nema premca niti kraja.
Šta hoću da kažem? Kada sam u ponedjeljak navečer došao kući, umoran ali duše pune, jer dio sam tima organizacije manifestacije “Selam, ya Resulallah” (urednik predavanja), otvorio sam Facebook, čisto da s virtualnim prijateljima podijelim informacije o predivnom predavanju koje je bilo u velikoj sali Doma Oružanih snaga, akademik Duraković je govorio o Poslaniku kao uzoru i osnovi za dinamičnost vjere, bio sam zatečen statusom kojeg sam pročitao na profilu mladog kolege Amir ef. Spahića, imama u prijedorskom džematu Ćela. A u statusu od 06. 01., kojeg je postavio nakon jacije namaza u 18:50, ovako piše:
“Provokacija! Večeras izlazim iz kuće i krećem u džamiju. Na pola sam puta, čujem buku i galamu s glavnog puta koji prolazi pokraj imamske kuće. Neko baca biciklo i viče da ide ‘odži da mu čestita badnjak i rožić. I ide prema kući, zvoni na vrata, a ja se zakrećem i pitam ga šta treba, šta hoće? Kaže hoće ‘odžu da vidi. Velim, ja sam hodža. Evo, kaže, srpske ruke i nabraja čestitke. Ne dam svoje ruke, rekoh, imam abdest, izgubit ću ga. Mislim se u sebi, pun si alkohola, da ti ja dam svoju ruku. Ne dam! Još par puta je insistirao i napustio je dvorište. Razumijem da im je praznik i da su se okupili nedaleko od moje kuće (imamske), pale vatru i bacaju petarde, ali gdje nađu takve petarde, koje kao da topovi pucaju! Ne razumijem šta ima da me vrijeđaju i ulaze u džamijsko dvorište i ne razumijem gdje je ta policija, šta ona radi? Da Allah sačuva u kakvoj državi živimo.”
To je bio status kolege Amir ef. Spahića. On se više nikome ne žali, on je jednostavno objavio staus i podijelio vijest, u čuđenju, u rezignaciji, nakon hrabrog čina, pitao je: u kakvoj državi živimo, u kakvom društvu, u kakvom komšiluku. I pitao je Amir ef. gdje je i ta policija, pa, evo, ja ću mu odogovoriti: što se tiče policije u RS-u, ona je zauzeta hapšenjem i privođenjem bošnjačkih svatova koje imaju “neodgovarajuće” zastave, a što se tiče policije u Federaciji, ona čuva pravoslavne objekte u danima Božića od svih zamišljenih i izmišljenih islamskih terorista. A gdje su mediji da objave ovako važne vijesti? Razumljivo je da mediji u RS-u neće objaviti ovakve vijesti, a mediji u Federaciji, to su oni mediji što egzistiraju zahvaljujući našim redovnim pretplatama, oni su zauzeti prijenosom božićnog programa sa RTS-a i liturgije iz svetosavskog beogradskog hrama. Samo sam još bio siguran u radio BIR da se neće uključiti u takav cjelodnevni program.
Sve je to u redu, nisam protiv adekvatnog medijskog praćenja božićnih sadržaja, ali ne smiju se ignorirati provokacije i uznemiravanje ljudi. A Tomašica dovoljno govori o sudbini Bošnjaka u Prijedoru kada je kroje opijeni (raznim pićima) srpski ekstremisti.
P.S. Na tribini posvećenoj udžbenicima mektebske nastave, koja se održala u sklopu manifestacije “Selam, ya resulallah”, u Amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, hadži hafiz Ismet ef. Spahić ispričao nam je san kojeg je u svoj vakat sanjao čuveni hadži Mujaga Merhemić. Sanjao je hadži Mujaga hazreti Omera, r.a., kako ide Saračima u bijelim starinskim gaćama i bijeloj košulji, te su se sreli njih dvojica kod Begove džamije, pa je upitao hazreti Omer: “Hadži Mujaga, uče li se ezani i idu li djeca u mekteb?!” A hadži Mujaga je odgovorio da se uče ezani i da djeca idu u mekteb, a onda je hazreti Omer zadovoljno klimnuo glavom i rekao da će biti islama, sve dok ima mekteba i ezana.
Da, uistinu, kako je to još ranije označila SANU, najveće prepreke širenju velikosrpske hegemonije (stubokom protkane pravoslavnom prozelitizmom) jesu: hodža, džamija (mekteb) i medresa.
A ovaj slučaj koji se dogodio mladom imamu Amir ef., ali i ostali slični slučajevi, samo govore u prilog tome. A naše je da šutimo, kako smo već i naučili. Pa možda nas i zaobiđe. Možda. A možda ove zime snijega nikako i ne bude. Možda.