Suprotno od eksplozije po zakonima fizike biva implozija. To je ono uništavanje uvlačenjem sam u sebe. Ovako bi u najkraćem glasilo značenje pojma. Mogao sam priču početi i na sebi svojstven, jednostavniji, narodski način, no nisam. Nisam iz razloga što će već koliko sutra, neke od prozvanih persona ili koje dobiju išaret da se o njima govori, početi zadirati u moju načitanost. Samo tako umiju braniti svoje neznanje. Naime, ovih dana obilježava se Dan učitelja, svjetski.
U vrijeme mojih učiteljica a imao sam na sreću dvije, da me povedu za ruku kroz četiri godine, nije se pominjao dan. Ali zato u vrhu odgojnog sistema bile su one, učiteljice. Njihova ruka bila je uistinu vodilja, prijeko potrebna nejakom i neukom biću, koje čini svoje najbitnije korake za život.
Pedagogija kao nauka, ključna za postojanje brige o usvajanju znanja i vještina djeteta, temeljena na starogrčkoj složenici, svojim značenjem nameće obavezu onoj ruci koja vodi dijete. Da ga poučava i vodi u pravom smjeru. Koliko su današnji odgoj i obrazovanje udaljeni od djeteta u našim kako ih zovu, tranzicijskim prilikama, možemo se uvjeriti na nebrojeno primjera.
Pokusi u odgoju i obrazovanju koji se izvode nad djecom bez temeljitijeg i analitičnog pristupa, imaju loš rezultat. Neki će požuriti sa statističkim prikazom prolaznosti. Da! . No koliko se uspjelo u nakani, ako je uopće bilo, da se odgoji čovjek? Upitno je!A to se za razliku od ocjena ne da frizirati.
Još u predškolskom odgoju nebrojeno je praznina. Razloga koji nikako ne bi smjeli biti smetnja de se djeci pruži ono što oni moraju dobiti. Kao vodu, kao zrak, kao hranu! To je usvajanje korisnih navika i vještina neophodnih za život i formiranje novog mladog čovjeka. U mome gradu recimo, direktorica Predškolskog odgoja i obrazovanja, nespretna menadžerica, svu brigu brine, ko će joj začepiti rupu, na ravnome krovu, bezbeli. Jer nema niti minimalne uvjete za boravak djece u toj ustanovi a onda neredovne plaće, osoblje koje bezvoljno i bez stalne edukacije „radi” posao.
Rezultat je da djeca ne dobiju ni minimum igre a kamo li usvojenih vještina, i već su „narasla” da im se na leđa okači povelika torba. Mjerenja pokazuju da je ta ista torba kriva za krivu kičmu djeteta. Preobiman i nekolsolidovan Plan i program, nameće samo kvantitativno više nikako manje a učinkovitije. Tako djeca postaju samo nosači „samueli” bezvrijednih papirina. Namicatelji, namjerno koristim termin nađen u hrvatskom jeziku, jer i bukvalno uposlenici na mjestu nastavnika, često su nametnuti, stranačkom, rodbinskom i kakvom sve ne linijom. Oni po inerciji nameću ono što imaju a obično imaju NIŠTA! Neznanje!
I ko je kriv?
Sistem naravno. Nije mi nakana genrelaizirati i dugujem duboko izvinjenje časnim nastavnicima koji u sjeni naprijed nabrojanih, ne dolaze do izražaja. Tek rezultati djece ako se probiju na kakvo takmičenje skrenu pažnju. I opet se ne spomene nastavnik. No, oni to rade s ljubavlju prema djeci i iz ljubavi spram poslu, ne čekajući lente na svome reveru. Usamljeni.
Sistem koji je od odgojno-obrazovnih institucija napravio skladišta za pohranjivanje brojnog a neupotrebljivog stranačko-rodbinskog ili još gore prekokrevetnog, svakako nemoralnog kadra. Zahrđalog za bilo kakvu upotrebu. Sistem koji se putem sindikata (čitaj, poslušnika vladajuće kaste op.a.) uvukao u svaki kut školstva i puše za vrat a ne pomaže. Sistem koji nije zabilježen nigdje u svijetu, prima i otpušta bitan kadar, na dva, tri i šest mjeseci, godinu maksimalno.
Ljude koji se bave ili bi trebali, baviti se onim osjetljivim bićem od koga treba sazidati čovjeka. Sistem u kome jedan predsjednik sindikata osnovnog i srednjeg obrazovanja može sjediti na dvije stolice, onoj kantonalnoj i onoj federalnoj. Eto može, guzica mu narasla taman za dvije stolice. Šteta što nemamo taj sindikat i na državnom nivou. Kakav je, znam ga, „našopo” bi se on i za tu treću. Već sam ga ranije spominjao i nije vrijedan potpune identifikacije.
I onda se desi maloljetnička delikvencija. Nasilje. Posljedica zapuštenosti djece, sa viškom energije, nedovoljno igre, nerazvijene socijalne svijesti, bez osjeća potrebe za druženjem, uzajamnim uvažavanjem, potrebe za poštovanjem drugog i drugačijeg. Desi se ono što se nedavno desilo u jednoj zeničkoj osnovnoj školi. Zauvjek je izgubljen jedan mladi čovjek. Talenat. Onda dolazi sindikalista i sjeda u ćošak. Prati situaciju kao da prati let muhe koja će, tako i tako, sletjeti na govno. Pitam se kada je zadnji put bio u toj školi, interesujući se za maloljetničku delikvenciju, nasilje među djecom. Kada je bio u bilo kojoj drugoj školi na kantonu ili u Federaciji, po tom pitanju? Nikad! Evo stavljam ruku u onu peć u čeličani. Nikad!
On, mora biti važna karika toga sistema, iako mi se pojavom ne čini. On bi morao a nije. On je sebi svrha.Već ovih dana strašna tragedija pala je u sjenu priprema za štrajk, u ZDK, a najave govore i u drugim kantonima, zbog regresa. Tako godina počne i nastavi se ŠTRAJK, regres, plaća, zimski raspust, pa ponovi. A sistem šuti. Njegova djeca već su kaparisala stolicu u nakoj privatnoj školi, gdje ne moraju ni učiti a proći će. To što neće biti ljudi, nije ni važno, sistem to ne uzima za zlo. Ni sistem nije čovjek. I djeca se njegova oblikuju u tom duhu da budu sistem. Moralno posrnuli, nečovječni. Sistem!
Složit ću se dijelom, sa tumačenjem, koje je nakon nesretnog događaja iznio uvaženi sociolog i profesor na Univerzitetu u Zenici, Spahija Kozlić, koji smatra da je savremeno doba u znaku svojevrsne “kulturne implozije”, fenomena koji ukazuje na opasnu redukciju znanja i zatvaranje svijeta.
On dalje kaže: „Posljedice ovakvog usmjerenja jesu, kod mladih i djece, naprimjer, svojevrsna emotivna nepismenost, nestanak kulture čitanja. U takvoj situaciji mladi čovjek pribjegava svim raspoloživim sredstvima da bi bio opažen. Zbog zanemarivanja odgojne dimenzije obrazovanja, ne čudi brisanje razlike između dobra i zla, pravde i nepravde, istine i laži.” Činjenica! Samo hoćemo li zato kriviti djecu? Ne, nego sistem!
I nije dovoljo gledati u kazaljke na satu, i reći, suvremeno doba.Nikako! Kriv je sistem i uhljupi unutar njega što bi još da nose zvanje pedagoga sa prefiksom ekspert, učitelja, nastavnika ili još gore sindikalca koji ih predstavlja.
Nije svačije ispod sela pjevati. Ne može svatko odgovoriti pozivu pedagoga. Makar mu je babo pozicionirani stranački poslušnik sa pudlicom na kanafi obučenoj u zanji modni krik. Za to vrijeme, kćerka je „neko” ko posjeda visoku poziciju u obrazovanju. Onako elokventna da vam razgovor s njom traži kišobran. I ona je sistem. Na žalost! Samo jedna u nizu naredanih a nesposobnih.
U sistemu, kojem podobnost po raznim osnovama prednjači nad strukom. Tako i šumar, ne podcjenjujem zanat, može biti učitelj, već godinama, stranački poslušnik. A broj nasilja, maloljetnika u kriminalu, drogi i pošastima, kakva zauvijek brišu onu finu crtu djeteta u stalnom je porastu.
Ne uoče li se na vrijeme pobrojani ometači, odgojnom zapuštenošću, nasilje u školama neće biti slučaj, nego pravilo. Produkt nakaradnog i neučinkovitog sistema odgoja i obrazovanja i strukture koja ga čini. A onda, lahko se desi implozija kulture. Hoćemo li tada svi implodirati? Izvjesno je…