Ove je hefte objavljeno toliko dobrih tekstova o slučaju diskriminacije jednog Bošnjaka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – tako što mu je u ime ideološke nepodobnosti uskraćeno pravo da doktorira – da ja uistinu ne mogu nadmašiti briljantne analize Ekrema Tucakovića, Uge Vlaisavljevića, Muhameda Velića i drugih.
A pošto sam ja taj diskriminirani Bošnjak, koji je bez argumenata optužen za „rasizam“, od mene se očekuje da kažem nešto što bi bilo „tačka na i“ u ovom slučaju. Zapravo, sve to što se događa nema velike veze sa mnom – iako je meni uskraćeno to pravo na obrazovanje – jer je od mene samog značajniji društveni ambijent u kome se mogla zaleći, održati i zamalo trijumfovati takva monstruozna zamisao da se nekome zabrani školovanje i stučno usavršavanje.
Mi sad znamo da Ivo Komšić, kao dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, i Dubravko Lovrenović, kao prodekan, te nekoliko profesora (Kazaz, Dželilović i dr.) uspravno stoje iza te nevjerovatne zamisli da se kandidati ocjenjuju po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti. Mogu ja biti stručan koliko hoćeš, ali ako dekan i prodekan misle da sam „rasista“, moju stručnost mogu mačku u rep objesiti. Nije važno šta ja znam, već je važno šta o mome političkom profilu misli boljševička vlast na fakultetu. Riječ je o prvorazrednom političkom esktremizmu koji bi – logikom I. Komšića i D. Lovrenovića – trebalo istjerati sa univerziteta i iz domena humanističkih nauka. Jer, kako neko ko studente i postdiplomce dijeli na ideološki podobne i nepodobne, jednima priznaje a drugima uskraćuje građanska prava – uopće može biti dekan, prodekan, profesor? Šta on, takav nehuman, raditi na humanističkim naukama? Ali, oni su vlast, a vlast je uvijek u pravu, naročito u totalitarnim sistemima. Zato ne dolazi u obzir da sada neko zatraži smjenu I. Komšića i D. Lovrenovića, jer su prekršili zakon, jer su posvjedočili politički ekstremizam tamo gdje ni politike, ni ekstremizma ne smije biti – jer se na fakultetima, valjda, bavimo naukom. Njihovom bi logikom neko takav trebao biti zaposve otjeran sa Univerziteta, kao što je meni zaposve zabranjeno da doktoriram na fakultetu na kome sam diplomirao i magistrirao. Ima tu i još jedna razlika: ovo što su uradili Komšić i Lovrenović je očiti ekstremizam, a možda i nacional-šovinizam, a to što se meni pripisuje – da sam rasista i nekakav ksenofob (meni ova riječ zvuči kao naziv nekog aparata!) – obična je izmišljotina. Čak i da me je neko tužio i dobio presudu da sam rasista – a niti sam ikad tužen niti osuđen – opet mi se ne bi smjelo uskraćivati pravo na obrazovanje. Ovaj slučaj bi morao uozbiljiti provedbu onih zakonskih odrebi kojima se jasno definira zabrana diskriminacije na Univerzitetu po osnovu političke ili druge pripadnosti. Ali bi se trebalo zapitati i da li ljudi poput Komšića i Lovrenovića uopće imaju kapacitete da obnašaju tako odgovorne funkcije. Upravo su pokazali da pojma nemaju o vrlinama koje bi morale krasiti jednog dekana i jednog prodekana. Ispostavilo se da su to obični ideološki komesari, ubačeni u fotelje koje im ne pripadaju. Sve ovo kazujemo kako bi smo podebljali liniju između univerziteta i nauke, i onog javnog, političkog i nacionalnog djelovanja kojemu je široko polje izvan katedri, nastavno-naučnih vijeća, općenito, obrazovnih ustanova.
To što ja mislim i pišem da su Ivo Komšić i Dubravko Lovrenović velikohrvatski nacionalisti i šovinisti, zamaskirani u dejtonske kostime, to nema nikakve veze sa temom moje doktorske disertacije koja glasi „Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti“. Izuzev ako svoj šovinizam nisu institucionalizirali pod krovom Filozofskog fakulteta u Sarajevu. To što Dubravko Lovrenović misli da sam ja „rasist i ksenofob“, to takođe ne bi smjelo da ima ikakve veze sa Filozofskim fakultetom. Nek’ to misli kod kuće, kao što i ja kod kuće mislim da je on eksponent velikohrvatske kvazihistoriografije. Ja sam legalista, za razliku od Komšića i Lovrenovića, koji pozicije na Filozofskom fakultetu zloupotrebljavaju kako bi na jednoj polemičkoj eksteritorijalnosti zadali udarac ispod pasa protivniku kojemu ne mogu doskočiti. Dokazuju to i dva moja ranija teksta, u kojima sam se bavio ovim velikohrvatskim dvojcem-kaubojcem. Nešto i zbog vremenske stiske, jer mi je ova hefta krcata obavezama, a nešto i iz praktičnih razloga, podsjetićemo se jednog teksta iz Saffa“ (br. 257, 11. 12. 2009.) i jednog iz „Kulina“ (br 7, 21. 05. 2010.), a u kojima sam portretirao buduće dejtonske inkvizitore.
O Ivi Komšiću
U tekstu “Šta je ustavnije – muslimani ili svinjetina?”, piše(m):
– Ivo Komšić je i ranije bio sklon bosnofobičnim i islamofobičnim incidentima, ali je vakcinu na kritiku sticao kroz ratni boravak u Predsjedništvu BiH, potom u rukovodstvu SDP-a, te u opoziciji SDP-u. U arhivi svojih tekstova pronalazim kolumnu „Pohvala Brutu“, objavljenu u „Oslobođenju“, 9. januara 2001., u kojoj pišem: „Vječno progresivni funkcioner SDP-a Ivo Komšić ustvrdio je da je priča o ugroženosti Bošnjaka uzrokovala genocid nad njima. Usporedba je uvredljiva. Po njemu, Bošnjaci danas nisu ugroženi; to je lažna lamentacija.” Bilo je to vrijeme kada je Komšić kao kvočka grijao islamofobično jaje SDP-Alijanse („Ako se vodi kampanja protiv SDP-a šta je alternativa Alijansi i hoće li nas to vratiti unazad, u glib iz kojih smo se proteklih godina jedva izvukli.”), pa je u skladu sa ideološkim intencijama zabacio tako daleko da Bošnjake optuži za svoje stradanje. Bezmalo devet godina poslije vidimo da je Komšić bio u pravu, jer su mnogi montirani procesi, a poglavito protiv generala Armije RBiH, u dejtonskoj javnosti stvorili uvjerenje kako je tzv. islamizacija uzrok genocida nad Bošnjacima. Komšić je vazda bio dalekovid. U mome „Ljetopisu 2005”, pod 26. novembrom, komentirane su reakcije na zahtjev da Ustavni sud BiH pokrene postupak ocjenjivanja usaglašenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada je riječ o nazivu entiteta Republika Srpska. Na ovaj zahtjev ekspresno je reagirao srpski član Predsjedništva BiH Borislav Paravac koji je zaprijetio da bi „donošenje bilo kakve odluke koja bi udovoljila zahtjevu za ukidanje naziva Republika Srpska predstavljalo rušenje Ustava BiH”, a njemu se pridružio Ivo Komšić koji je kazao da su zahtjevi za preimenovanje Republike Srpske – „ekstremni”. Ove dvije-tri arhivske ilustracije svjedoče da novi Komšićev kabadahluk nije slučajan, da je u nizu, i u skladu sa povremenim kukurikanjima ovog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kojemu je očito važnije da igra na strani jačih, nego na strani pravednih. Kukavičluk je bolest, i šićarluk je bolest, i ne vrijedi ga osuđivati, ali mu se ne smije dozvoliti da živi kao intelektualna i društvena vrlina. Budući da živimo u informativnom i totalitarnom getu, bez mogućnosti komunikacije i sučeljavanja, logično je da će islamofobični istupi, poput Komšićevog, pridobiti zvuk intelelektualne odvažnosti. (…) …davanje državnog značaja dolasku „Svetog Nikole“ u bosanska obdaništa može do fašizma ogoliti dejtonsku stvarnost u kojoj bošnjačka djeca nemaju pravo na vjeronauku u obdaništima, jer će navodno svojom vjerom ugroziti druge. A je li nekoga diskriminirao „Sveti Nikola“? Recimo, bošnjačku djecu? Možda bi odgovor na ovo pitanje znao Ivo Komšić koji vapi da se u BBI centar uvede konzumiranje svinjetine i pijenje alkohola? Da li su papci&čvarci uvjet za sekularizam? Kakva je to država kad joj se parlament bavi pitanjem svinjetine u jednom javnom objektu, i kakva je to javnost kad takvu budalaštinu objavljuju novinske agencije? Isti je to mehanizam koji je mogao kao najvažnije državno pitanje raspravljati nosanje hidžaba, pederske slobode, izgradnju munara i, evo, mrljanje mrljine. Ako je cijeniti po Komšićevom stavu da se u BBI centru „vrši diskriminacija prema posjetiocima koji konzumiraju svinjsko meso ili pivo naprimjer“, to bi značilo i da se u svim drugim objektima vrši diskriminacija posjetilaca koji NE jedu svinjsko meso i klone se prisustva alkohola. Zašto bi ljudska prava konzumenata svinjetine bila preča od ljudskih prava vegetarijanaca ili muslimana? Gdje to piše da je nazočnost svinjetine ustavom zaštićena kategorija, za razliku od vjerskih prava muslimana, koja mogu biti diskriminirana prisustvom svinjetine? Ako bismo pristali na Komšićevu logiku, prije bismo ustanovili da vegetarijanci i muslimani ugroženi u cijelome Sarajevu, nego što su konzumenti svinjetine ugroženi u tom jednom javnom objektu. (…) Ta drskost da se ateistička ubjeđenja nameću kao demokratska norma, da se svinjsko meso slavi kao barjak demokratije, treba pogledati iz drugog ugla – jer je demokratska norma uvažavanje prava muslimana da realiziraju kapacitete svoga identiteta, bilo da se radi o hidžabu, munarama ili mjestima na kojima muslimanski kapital ima pravo na svoje ime i prezime. Nastojanje da se muslimanima ukine pravo da budu muslimani, ima se smatrati fašizmom. Pokušaj Ive Komšića da u jedan objekat na silu uvede svinjetinu i alkohol, treba razumjeti kao nagovještaj vremena u kojima će se muslimani bestidno tjerati da svinjetinu i alkohol prihvate kao normu demokratije i svoje evropeiziranosti. Potom dolazi zabrana hidžaba, skraćivanje munara i smanjivanje ezana.
O Dubravku Lovrenoviću
E sad evo jednog teksta iz „Kulina“ u kome pišem o Dubravku Lovrenoviću:
– U „Oslobođenju“ od 15. 5. 2010. godine, u članku pod naslovom „Hrvati u BiH“, Dubravko Lovrenović piše o ustavnom položaju, kulturnom razvoju i nacionalnom identitetu bosanskohercegovačkih Hrvata. U članku ima jedna rečenica koja posve nedvosmisleno odražava „znanstveno mišljenje“ najpoznatijeg (veliko)hrvatskog historičara o bosanskoj povijesti. Rečenica glasi: „U Središnjoj Bosni, u srcu drevnoga hrvatstva kraljevskih prijestolnica i ilirskih tautaža, na cijeni su još jedino politička zaostalost i vlastiti egoizam koji ne vidi čak ni svoga najbližeg.“ Prema tome, za Lovrenovića je Središnja Bosna „srce drevnoga hrvatstva (i) kraljevskih prijestonica“. „Lovrenovićeva „ilirska tautaža“ (tautologija = definicija koja u drugom obliku kazuje nešto što je već prije rečeno) je po svojoj suštini hrvatska, što znači da je i bosanski jezik, koji se u izvorima vrlo često javlja pod odrednicom „ilirski“, po Lovrenoviću – hrvatski. Na ovaj način Dubravko Lovrenović, otvoreno i bez bilo kakvih skrupula, središnju Bosnu definira hrvatskom, kao i njene kraljevske srednjovjekovne prijestonice Mile i Bobovac. Razumije se, na ovaj način i srednjovjekovna bosanska vladarska dinastija i njeni banovi i kraljevi definiraju se i svojataju kao hrvatski. Navedena rečenica, imanentna najgrubljem velikohrvatskom svojatanju Bosne, nije objavljena u nekom fašističkom ustaškom listu kakvi su izlazili u Drugom svjetskom ratu. U ustaškim glasilima rečenicâ sličnog sadržaja ima na desetine. Lovrenovićeva rečenica objavljena je u „Oslobođenju“ koje je, samo za naivne, prodane i polupismene bošnjačke političare, još uvijek probosanski i antifašistički list. A čije je danas „Oslobođenje“, ne samo po sadržajima objavljenih priloga već i po prostoru koji se u listu ustupa, dovoljno je zaključiti i iz njegovog posljednjeg broja, onog u kojem je objavljen Lovrenovićev tekst. U „Oslobođenju“ od 15. 5. 2010. godine, u rubrici „Pogledi“, od ukupno 20 stranica – sedam je posvećeno Hrvatima i njihovoj katoličkoj crkvi, franjevcima, kulturi, politici. Naspram sedam stranica posvećenih katoličanstvu i Hrvatima, u „Oslobođenju“ nema ni jednog teksta, a kamo li jedne stranice, posvećene bošnjaštvu i islamu. Šta je to nego ustaški fašizam nulte kategorije!? Dok se o Hrvatima i katoličanstvu piše obilno i podanički, dotle se islamske vrijednosti i bošnjački autoriteti ili progone ili marginaliziraju. „Oslobođenje“ je zatvoreno za reisa Cerića, akademike Muhameda Filipovića i Abdulaha Sidrana, prof. dr. Dževada Jahića ili prof. dr. Ibrahima Pašića koji, u svojoj posljednjoj knjizi „Mile i Moštre“, razotkriva najveće falsifikate hrvatske historiografije, upravo u Srednjoj Bosni. Pašićeva knjiga pokazuje da je Središnja Bosna srce bosanskog kraljevstva i bosanskih prijestonicâ, te da povijesno pripada ne samo bosanskim katolicima i muslimanima već i bosanskim autohtonim pravoslavcima. Profesor Pašić, posebno na osnovu tretiranja bosanskog stećka, Dubravka Lovrenovića stavlja uz bok najvećih historiografskih falsifikatora Bosne, čije korijenje seže od Ante Pavelića i ustaškog velikodržavnog revizionizma historijskih činjenica.
Umjesto zaključka
Vidjeli smo koliko u našoj zemlji košta sloboda misli. Ja niti imam, niti hoću da imam izbora – zato što sloboda nema alternativu. Kao što zrak nema alternativu.