Pita se Slavo Kukić zašto danas toliko Hrvata slavi ratnog zločinca Darija Kordića. Zato što je izmišljanjem tzv. islamskog terorizma i zatvaranjem nevinih ljudi, poput Abu Hamze, dato za pravo velikohrvatima i velikosrbima da misle kako „Ahmići“ i „Srebrenica“ nisu nešto čega se treba stidjeti. A Slavo Kukić je jedan od onih koji se bavio izmišljanjem ekstremizma u Bošnjaka. Tako je napravio palicu koja ga je pretukla.
Grozno je to što je nekakav velikohrvatski fašist izudarao profesora Slavu Kukića. Groznije od toga što dejtonska država više od pet godina u zatvoru, bez ikakvog pravnog osnova, drži nevinog čovjeka, Imada al-Huseinija, poznatijeg kao Abu Hamza. Kad je ikad, 7. februara 2012. godine (ravno dvije godine prije nego što će biti zapaljeni Sarajevo, Tuzla, Zenica…), Evropski sud za ljudska prava naložio da Abu Hamza mora biti pušten na slobodu, ali, u dejtonskoj državi postoji neko stariji, ili nešto starije, od Evropskog suda, pa je Abu Hamza nastavio biti jedini evropski zatvorenik za čije zatvaranje nema pravnog pokrića. Zašto je grozniji slučaj nasilja nad Abu Hamzom od slučaja nasilja nad Slavom Kukićem? Zato što Slavu Kukića nije bejzbol palicom pretukao sistem, nije ga pretukla država, nisu ga pretukle demokratske i pravne norme, već je to bio nekakav ekstremist kojega je pogodilo – navodno – što Slavo Kukić ne misli dobro o zločincu Dariju Kordiću i dočeku koji je u Busovači priređen ovoj velikohrvatskoj spodobi. Abu Hamzu, pak, u zatočeništvu drži država, koja je na ovaj način posvađana sama sa sobom, sa svojim zakonima, ali i sa Evropskim sudom. A kad se to dogodi, onda to više nije državna politika, već je to državni terorizam! …Kao što je i izručenje tzv. Alžirske grupe na Guantanamo bilo državni terorizam SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Dakle, Abu Hamza je žrtva državnog terorizma, koji simbolizira tzv. Imigracioni centar u Ulici Draže Mihailovića, a iza kojeg stoji Američka ambasada kao apsolutni server zla u dejtonskoj zbilji. Naime, kada smo 25. novembra, u povodu Dana državnosti BiH, u Sarajevu organizirali „Narodnu govornicu za Abu Hamzu“, i kada smo pozvali najistaknutije bošnjačke političare da se obrate, rekli su nam da se oni ne žele obratiti, da u tom slučaju svakako ne mogu ništa, jer Amerikanci stoje iza zatočeništva Abu Hamze. A što i ne bi stojali, kad stoje iza Guantanama, i kad su evo i nedavno u Kogresu SAD dali podršku da Guantanamo nastavi svoje aušvicko postojanje!? Postavljati u taj kontekst pitanje borbe za uzvišene ideale, bez obzira na ishod – izlišno je. Kada su bošnjački intelektualci 1941. pisali i objavljivali one časne Rezolucije za zaštitu svojih srpskih i jevrejskih komšija, nisu ni znali da će to biti prvi antifašistički dokumenti jedne nacije u Evropi, nisu znali da će po tome, nekad, Bošnjaci biti prvi antifašisti Evrope…; oni su to činili u ime onoga što je starije od svakog vremena i od svakog straha, a to je – čast. Upravo te časti fali bošnjačkim zvaničnicima kad se radi o slučaju Abu Hamze, a što samo plitkoumni i kratkovidi mogu posmatrati kao izoliranu bolest dejtonske države.
Dejtonski džilkoši
Izlišno je bilo vjerovati da jedna JNA 1991. sjedi u BiH, a druga JNA strijelja civile po Vukovaru, kao što je izlišno vjervoati da jedna dejtonska država vrši državni terorizam nad Abu Hamzom i njegovom porodicom, a druga dejtonska država garantira ljudska prava nama koji to nasilje gledamo kao da nema veze s nama. To je ona ista, jedinstvena struktura, koja je organizirala samospaljivanje države 7. februara 2014. godine, koja štiti terorističke akcije Četničkog ravnogorskog pokreta, koja bdije nad segregacijom Bošnjaka, i koja je, direktno kazano – zbratimljeni velikosrpski i velikohrvatski zločinački poduhvat, preobučen u dejtonsku ambalažu, i zaštićen podrškom američke i britanske administracije, koje su i u toku rata činile sve da se dogodi Srebrenica nad Bošnjacima. Ova Srebrenica nad Bošnjacima danas ima druge forme i oblike, ali isti cilj: da Bošnjaka, u kapacitetu svoga istinskog identiteta, temeljenog na islamu, u dogledno vrijeme ne bude. Zato se dejtonska država iživljava nad Abu Hamzom, jer je Abu Hamza musliman, jer Bošnjaci trebaju shvatiti da od islama treba bježati. Kompletan sistem angažiran je na prenošenju ove poruke, pa i taj Slavo Kukić koji nikada nije problematizirao dejtonski apartheid nad Bošnjacima, ali jeste, mnogo puta, i on izmišljao tzv. islamski terorizam. Kukić je, na žalost, pretučen, dejtonska se javnost digla da osudi taj čin koji uistinu treba osuditi, ali – kako je moguće da ta ista javnost nije osudila nasilje nad Abu Hamzom?! Ispada da nasilje nad Slavom Kukićem nije dobro, a da je nasilje nad Abu Hamzom dobro. Baš dan-dva prije napada na Kukića, dogodio se još jedan napad na pravni poredak BiH i na građansko dostojanstvo Abu Hamze. Dragan Mektić, zadužen za zatočeništvo Abu Hamze, rekao je da Abu Hamza ne može biti pušten na slobodu jer njegova porodica živi od sadake. Ovaj dejtonski džilkoš, taj Dragan Mektić, svojevremeno je kazao kako je opravdano da se Abu Hamza drži u višegodišnjem zatvoru po osnovu sumnje, čime je ispisao optužnicu protiv sebe, kao osoba koja krši Ustav i zakone BiH, odnosno, univerzalne pravne norme, jer nekoga proglašava krivim po osnovu sumnje. Ali, tu optužnicu protiv Mektića, zasad,nema ko podići, samim tim što dejtonska država, ili Američka ambasada, štite njegovo iživljavanje nad ljudskim pravima koja bi morala biti jednaka za sve. Ovom izjavom o sadaki od koje živi Abu Hamzina porodica, Dragan Mektić je samo pokazao raskoš svog patološkog uma, na isti onaj način na koji se Radovan Karadžić šprdao sa masakriranim ljudima u Sarajevu, kazavši da su „muslimani sami sebe pobili“. Samo neko ko je do mozga u septičkoj jami, može sa toliko kreativne, umobolne strasti, na ovaj način tretirati činjenicu da je jedan čovjek odležao nevin u zatvoru preko pet godina, da je njegova prodica sve to godine pretrpjela silne emotivne i materijalne patnje, jer je ostala bez oca i hranioca porodice. Ta Mektićeva sadistička logika uzima posljedicu kao argument, a posljedicu – da porodica Abu Hamze živi od sadake – stvorio je upravo Dragan Mektić i ostali džilkoši. Uostalom, kao da je to uopće bitno! Danas ima hiljade i hiljade bošnjačkih porodica – od moje pa nadalje – koje će Abu Hamzu prihvatiti kao svog člana domaćinstva, i sve njegove bližnje, i to pravo nam niko ne može osporiti! Američka ambasada i Dragan Mektić konačno bi morali shvatiti da – mi Abu Hamzu ne damo! – baš u ime univerzalnih pravnih i građanskih principa, i da je to onaj „mak na konac“ oko kojeg ćemo se tjerati, ako treba, do Sudnjega dana. Kad-tad, Američka ambasada i Dragan Mektić morat će priznati poraz. A Amerikanci, da su pametni, a ne silni, mogli bi razumjeti razliku u vrijednosti između jedne greške i njenog ispravljanja.
U međuvremenu, javnost se ibreti zašto Hrvati kao heroja dočekuju Darija Kordića. Pa upravo zato što je dejtonski režim od Abu Hamze pravio opasnost, pa je Hrvatima dao za pravo da misle kako „Ahmići“ nisu nešto čega se treba stidjeti, niti je Dario Kordić neko od koga treba glavu okretati. Na žalost, danas ni jedan analiza ne poteže pitanje – koliko je izmišljanje tzv. islamskog terorizma bilo u funkciji oslobađanja odgovoornosti velikosrpskih i velikohrvatskih zločina, u funkciji relatiziviziranja istine, kako bi pravi zločinci bili manje krivi, a nevini ljudi postali krivi, a što je sve u konačnici upravo stvorilo ovakav ambijent u kome srpski i hrvatski kolektiviteti, u kritičnoj masi, nemaju distancu od zločina koji su činjeni „za dobrobit“ srpskog i hrvatskog naroda. Slavo Kukić je bio upravo dio te režimske strukture koja nije imala senzibilitet da osjeti kako će sataniziranje Bošnjaka dovesti do jačanja, do betoniranja, velikosrpskog i velikohrvatskog sentimenta.
Za one koji ne znaju, prof. Kukić je jedan od „lovrenovića“, tj. onih Hrvata koji nam se prikazuju kao antinacionalisti a zapravo su funkcionalni velikohrvati. To su oni što ne podržavaju ideje zločina i etničkog čišćenja, ali rado uživaju rezultate koji su postignuti tjeranjem i obespravljivanjem Bošnjaka. Slavo Kukić je godinama muzao „herceg-bosansku“ kravu u tzv. zapadnoj Hercegovini, sjedeći po upravama firmi koje je ustanovila zločinačka paradržava, a tu kravu muze i sada kao profesor velikohrvatskog, tuđmanovskog Sveučilišta u Mostaru, koje se finansira iz državnog proračuna susjedne države Hrvatske. Ipak, mi računamo da je prof. Kukić na našoj strani, čim razborito govori o zločinima koje je počinio HVO. Ali, jedno su zločini, a drugo su rezultati zločina, a među te osvajačke rezultate spada i ambijent u tzv. zapadnom Mostaru. I sa srpske strane ustanovljen je isti proizvod – da on bude protiv srpskih zločinaca, a ničim ne pokazuje da se distancira od svega što su Srbi uzurpirali genocidom i političkim nasiljem. Ima li i jednog „demokratskog“ Srbina da se bori za ukidanje Republike Srpske?! Nema u toj priči Nataše Kandić, Sonje Biserko, Mirka Pejanovića i drugih pozitivnih Srba. Što li? Jedan od „pozitivaca“ je Petar Luković, šef „E-novina“ iz Beograda, koji kobejagi predstavlja „drugu Srbiju“, a zapravo je to ista ona vampirska Srbija, samo u drugom stilskom pakovanju. Prije neki dan je Marko Vešović, jedan od naših „prijatelja“, u Lukovićevim „E-novinama“ napisao ogavan tekst o rahmetli Nedžadu Ibrišimoviću. Ne pamti se ogavniji tekst o nekom mrtvom čovjeku. Napisao je Vešović za rahmetli Nedžada: da je izmećar, da bleji, da je besraman, da je glup, da mu je glava puna rakije, da je skot, da je hadžija koji laže, a hadžije je doveo u kontekst krda, egele, čopora, dakle životinja. Sjećamo se da je Vešović, kao član Parlamenta Federacije, izazvao skandal kada je ispričao priču o hadžiji koji slijepcu krade pare. Ipak, Vešović je „sveta krava“ multikulturnog Sarajeva, koje nema snage da razumije kako ovakve uvrede protiv mrtvog Nedžada Ibrišimovića, velikana naše književnosti, može napisati samo zao i nenormalan čovjek, da ne kažemo baš – četnik. Uprkos tome, Vešović će nastaviti da egzistira kao mjera multikulturalnosti i lažnog opozicionarstva četništvu.
Trojanski konji
Slavo Kukić posljednjih desetak godina (ali ne i prije!) slovi kao opozicija velikohrvatskom projektu u našoj zemlji, ali, samo kako bi sjahao Kurta da uzjaše Murta. Nije nam se baviti tekstovima prof. Kukića koji dokazuju da je on velikohrvat u dejtonskom pakovanju, ali se hoćemo baviti tom pojavom – da je dejtonska ideologija prema Bošnjacima isporučila „trojanske konje“ koji treba da prikažu kako bratstvo i jedinstvo, ipak, nije livsalo sa komunističkim režimom. Utom ushićeni Bošnjaci počnu vjerovati kako su svi Hrvati kao „lovrenovići“ i „komšići“. Do te mjere Bošnjaci vjeruju u tu utvaru da ne vide kada ove zvijezde dejtonske multi-pupa-hava-kulture otvoreno sataniziraju Bošnjake, izmišljaju tzv. islamski terorizam i druge burgije kojima se relativiziraju velikosrpski i velikohrvatski fašizam, odnosno, odgaja ambijent za doček Darija Kordića. Ali, Bošnjacima je dosta i malo, posve malo glađenja po glavi pa da pomisle da je Hrvat koji kaže „Bosna i Hercegovina“ odmah, automatski, iziš'o iz komunističke parole: „Brat je mio koje vjere bio“. Nije se, na žalost, pojavio ni jedan Srbin ili Hrvat koji bi kontinuirano, konzistentno, vatreno i uporno bio angažiran protiv velikosrpskog i velikohrvatskog zla u Bosni i Hercegovini. Sad će neko početi uzvikivati imena Jovana Divjaka, Željka Komšića, Bogića Bogićevića, Ovog i Onog, i sve kad sabereš nema ih ni stotinu Srba i Hrvata koji su se deklarirali kao zaljubljenici u bosanski duh i komšiluk. Tačno je da ima takvih dobrih ljudi u susjednim narodima, tačno je da ih treba poštovati i čuvati, ali, dva su problema: prvi, što ih je malo i ne predstavljaju ništa osim užasne manjine koja tek zrači tankom nadom da bi Srbi i Hrvati mogli nekada postati antifašistički i civilizacijski narodi u kritičnoj masi svoje sveukupnosti; drugi, to što ovi ljudi čija smo imena jedva ubrali sa olinjalog drveta, ponekad bljesnu, pa stanu, pa se umore, pa ih nema, pa dobiješ utisak kao da su se utopili u depresiju, letargiju, računicu ili ko zna koji drugi razlog zbog kojeg odjenom ušute i nestanu sa one prve linije borbe protiv zla u svome narodu. Imao je i taj Slavo Kukić odličnih replika velikohrvatskom fašizmu, ali ne i onim tokovima velikohrvatskog ovladavanja krajevima sa bošnjačkom većinom, gdje Bošnjaci danas žive po diktatu drugih, okupirani s vana i iznutra, u preziru i samopreziru, u mržnji i samomržnji, u genocidizmu i autogenocidizmu. Šta je briga Slave Kukića što jedan evropski narod nestaje, topi se, pod diktatom dejtonske čizme, u kojoj je baš on, Slavo Kukić, instaliran da stvori privid kako je sve u redu, samo još njega treba metnuti umjesto Tuđmanovih Hrvata!? A da li bi on išta kazao protiv „herceg-bosanske“ paradržave koja i danas živi, i stoluje, i zagađuje… Pa nije ni Željko Komšić, kao miljenik bošnjačke mentalne safunice, nikada ništa inicirao ka ukidanju tzv. „Herceg-Bosne“. Za sve te „lovrenoviće“ i „komšiće“, a kojima pripada i Slavo Kukić, tzv. „Herceg-Bosna“ je zjenica oka, to je taj svehrvatski zajednički interes koji je iznad političkog teatra i maski koje se mogu mijenjati. A tzv. „Herceg-Bosna“ nije samo držanje frtalja bh. teritorije pod velikohrvatskom paradržavnom upravom, to nisu samo dvije škole pod jednim krovom, to nisu samo tzv. Hrvatske pošte u BiH i tzv. Hrvatske šume u BiH, to je jedan širi plan ekonomskog, kulturnog i svakog drugog pokoravanja krajeva sa bošnjačkom većinom, naravno, u pobratimskom sadejstvu sa velikosrpskim srodnicima.
Sve što je hrlavo nasađeno kadli-tadli zajmi da se ispravi. Kažu, u ovim poplavama najgore su prošli krajevi gdje su nekad ispravljani vodotokovi, pa su vode opet našle stari put. Htjeli ste, eto, da pravite opasnost od Abu Hamze, a dobili ste veličanstveni doček zločinca Darija Kordića u Busovači! Struje ovih događaja su u posljedičnim vezama, jer je zatočeništvo Abu Hamze odgajalo velikohrvatsku nadmenost. A Slavo Kukić je svojevremeno pisao i o Abu Hamzi, naravno, iz režimskog ugla. Tu palicu kojom je pretučen – sam je napravio. U širem objektivu, zatočeništvo Abu Hamze osokoliko je Gorana Zupca, šefa dejtonske tajne policije SIPA, da se osmjeli udariti na državu koju je trebao braniti 7. februara 2014. godine. Kao sa svakim haramom, dobit je samo privremena, a kazna trajna. I tako redom. Vraćaju se vode u svoja prirodna korita. Istina je voda silovita.